Zgužvana mapa razotkrila zlokobnu tajnu: Masakr nije bio slučajan, sve je isplanirano

Čovjek koji je hodao iza kamiona Kamaz isticao se među visokim vojnim oficirima koji su znali dolaziti i odlaziti iz ovog malog ukrajinskog sela nedaleko Kijeva.

Vojnici koji su bili zaduženi za osiguranje zavirivali su iza svake ograde, upirući nišane pušaka na sve strane. Dva jurišna helikoptera Ka-52 Alligator kružila su uokolo, dodatno štiteći general pukovnika Aleksandera Čaika koji je u ožujku ispratio konvoj pomoći koji se kretao od školske zgrade u glavnoj ulici kojom su ruski časnici služili kao stožerom.

Malo dalje u selu Ozera, životi trojice muškaraca uskoro će dramatično završiti. Dok je Čaiko vodio ruski napad na Kijev iz Zdviživke, ruske trupe su ispitivale i mučile muškarce, a zatim su ih ustrijelili u vrtu velike kuće udaljene manje od jednog kilometra od mjesta gdje je sada stajao general.

Smrt ovih ljudi bila je dio obrasca nasilja u sklopu kojeg su pretučene, mučene i pogubljene stotine civila na području pod Čaikovim zapovjedništvom.

Ovo nije djelo nekih odmetnutih vojnika, pokazuje istraživanje Associated Pressa i PBS-ove serije Frontline. Bila je to strateška i organizirana brutalnost, počinjena u područjima koja su bila pod čvrstom kontrolom Rusije gdje su bili prisutni vojni časnici - uključujući i samog Čaika.

‘Ne uzimamo zarobljenike‘

Ukrajinske snage zaplijenile su mapu veliku gotovo dva metra. Pohabana je, izgužvana i prilično zastarjela te su na njoj ucrtani i gradovi koji više ne postoje. Jedna crvena linija vijuga od Bjelorusije, duž zapadnog priobalja rijeke Dnjepar, kroz Černobil i prema zračnoj luci Žuliani u Kijevu.

Na poleđini je naškraban datum - 22. veljače 2022. - i pečat ruske vojne postrojbe - broj 07264, ruske 76. gardijske desantno-jurišne divizije.

U 7 sati ujutro 24. veljače, zapovjednik te divizije, general bojnik Sergej Čubarikin, naredio je svojim trupama da prijeđu u Ukrajinu iz Bjelorusije i probiju se do Kijeva, kažu ukrajinski tužitelji. Čubarikin je izvještavao Čaika tijekom početne faze rata, rekla su dva ukrajinska dužnosnika.

Dječaci vojnici - neki ne puno veći od svojih pušaka - sjedili su na svojim tenkovima i vikali: ‘Sada ćemo zauzeti Kijev! Kijev je naš!‘, ispričali su svjedoci.

Trupe koje su se kretale prema glavnom gradu Ukrajine dobile su naredbu da blokiraju i unište ‘nacionalistički otpor‘, kazao je RUSI - Royal United Services Institute, londonski think tank koji je analizirao kopije ruskih borbenih planova. Vojnici su koristili popise koje je sastavila ruska obavještajna služba i proveli ‘začistke‘ - operacije čišćenja - u kojima bi identificirali i neutralizirali svakoga tko bi mogao predstavljati prijetnju.

‘Te su naredbe napisane na Čaikovoj razini. Dakle, on ih je vidio i potpisao‘, rekao je Jack Watling, viši znanstveni suradnik na RUSI-ju koji je s AP-om podijelio svoja saznanja.

Iako naredbe same po sebi nisu nužno protuzakonite, one su se često provodile uz flagrantno nepoštivanje ratnih zakona i običaja dok su ruske trupe zauzimale teritorije diljem Ukrajine.

Svjedoci i preživjeli u Buči, kao i Ozeri, Babinci i Zdviživki - što su sve područja pod Čaikovim zapovjedništvom - rekli su AP-u i Frontlineu da su ruski vojnici mučili i ubijali ljude ako je postojala i najmanja sumnja da pomažu ukrajinskoj vojsci. Čišćenja su se pojačala nakon što su ruski položaji nekoliko puta precizno pogođeni, pokazuju intervjui i snimke, a vojnici su u presretnutim telefonskim pozivima, do kojih je došao AP, rekli svojim voljenima da im je naređeno da prema osumnjičenim doušnicima pristupe bez milosti.

Vojnici su svojim majkama, ženama i prijateljima u Rusiji rekli da su ubijali ljude samo zato što su bili vani na ulici dok bi ‘pravi‘ civili bili u podrumu, pokazuju pozivi koje je ukrajinska vlada presrela u blizini Kijeva.

Dana 21. ožujka, vojnik po imenu Vadim nazvao je svoju majku: ‘Imamo naredbu da oduzmemo telefone svima, a onima koji se opiru - ukratko - do vraga s njima.‘

‘Imamo naređenje: Nije važno jesu li civili ili ne. Pobijte sve.‘

Najmanje pomicanje zastora na prozoru - što je moglo značiti da netko promatra ili priprema napad - opravdavalo je gađanje čitavog stambenog bloka smrtonosnom artiljerijom. Ukrajinci koji su priznali da su prenijeli koordinate ruskih trupa pogubljeni su po kratkom postupku, uključujući i tinejdžere, rekli su vojnici.

‘Imamo naredbu da ne uzimamo ratne zarobljenike, već da ih sve pobijemo‘, rekao je vojnik pod nadimkom Ljonja u telefonskom razgovoru 14. ožujka.

‘Bio je zarobljen i jedan dječak od 18 godina. Prvo su mu mitraljezom propucali nogu, a zatim su mu odsjekli uši. Sve je priznao i ustrijelili su ga‘, ispričao je Ljonja svojoj mami. ‘Mi ne uzimamo zarobljenike. Što znači, nikoga ne ostavljamo na životu.‘

Dossier Center, istraživačka skupina sa sjedištem u Londonu koju financira ruski oporbenjak Mihail Hodorkovski, potvrdila je identitet vojnika koji su uputili te pozive unakrsnim referencama na ruske telefonske brojeve, povezanim računima na društvenim mrežama, javnim objavama i informacijama koje su procurile iz ruskih baza podataka.

‘Ondje su ubijani ljudi‘

Žestoki ukrajinski otpor i loše ispaniran napad potisnuli su ruske trupe s njihove planirane linije napada. Neki od njih su završili u Buči, gdje ukrajinski tužitelji kažu da je 76. gardijska desantno-jurišna divizija sudjelovala u smrtonosnoj operaciji čišćenja 4. ožujka duž Jablunske ulice, najsmrtonosnije ceste u okupiranoj Buči i mjesta gdje se nalazio važan ruski zapovjedni centar.

Drugi su se smjestili s tisućama drugih vojnika u Zdviživki, malom selu pola sata sjeverno od Buče koje je postalo glavna isturena operativna baza za napad na glavni grad, pokazali su podaci ukrajinske vojne obavještajne službe i presretnute audio poruke do kojih je došao AP.

Ruske trupe su se ukopale u šumu oko Zdviživke, gradeći prava naselja koja su se protezala i nekoliko kilometara ispod visokih borova i topola. Iza sebe su ostavili duboke rovove veličine tenkova, polutrajne bunkere ojačane balvanima i vrećama pijeska, grubo tesane stolove i klupe. Bila je tu čak i terenska sauna, pokazuju fotografije i presretnuti razgovori.

Rusi su svoju najosjetljiviju infrastrukturu postavili duž Centralne ulice, glavne mjesne žile kucavice koja se proteže od sjevera prema jugu. Zauzeli su zgradu seoskog vijeća, dom kulture, školu i smjestili svoje sjedište u veliku, bijelu zgradu vrtića. Na glavnom raskrižju, u blizini ribnjaka, Rusi su baptističku crkvu pretvorili u poljsku bolnicu, zauzeli upravnu zgradu šumarije i konfiscirali veliku farmu nojeva kako bi u njoj smjestili svoja vozila i zalihe. Mještani su gledali kako helikopteri s čistine iza crkve prevoze zalihe i evakuiraju ranjene.

Kontrolne točke bile su okrenute u svim smjerovima. Bilo je toliko teško prijeći kontrolnu točku u Centralnoj ulici da su je mještani pokušavali zaobići i koristili pješačku stazu oko jezera. Jedna je žena rekla AP-u da je pokušala tri puta prije nego što joj je dopušteno proći i vratiti se svojoj kući.

Tania, koja se bojala otkriti svoje prezime, živi na tom južnom dijelu Centralne ulice. Tijekom okupacije je ostala je u Zdviživki s djecom, okružena ruskim punktovima s obje strane.

Činilo se kao da su tenkovi parkirani u svakom dvorištu, rekla je Tania. Vojnici su zauzeli desetke napuštenih kuća.

Na Tanijinom dijelu Centralne ulice, između kontrolnih točaka, jedna se kuća posebno ističe. To je najveća, najljepša zgrada u okolici. Iza visokog zida od opeke, elegantan kružni prilaz vodi do velike ružičaste kuće. Kamena staza vijuga kroz stražnji vrt prepun zelenila s njegovanom živicom, gustim drvećem, dvije sjenice, košarkaškim igralištem i vrtnim žardinjerama. Na stražnjoj ogradi, mala vrata vode prema šumi iza imanja.

Vojnici koji su dolazili i odlazili s tog kompleksa bili su stariji, profesionalni, govorili su kao obrazovani ljudi, prisjećaju se Tania i njezini susjedi. Imali su automobile s vozačima. Govorili su ljudima što da rade. Svi su mislili da su časnici.

‘Tamo su ljudi ubijeni‘, rekla je Tania, provirujući niz ulicu i pokazujući na imanje.

Jezivo otkriće u vrtu

Život pod okupacijom Čaikovih snaga bio je napet i zastrašujuć, ispričali su lokalni stanovnici za AP i Frontline.

Andrii Školiar živi u Centralnoj ulici sa svojom obitelji, tek nekoliko kuća niže od luksuznog kompleksa. Dana 18. ožujka, Školiar i njegova žena šetali su u blizini kuće svojeg rođaka kada je tamni UAZ Patriot projurio pokraj njih, naglo se zaustavio i vratio do njih.

Visoki, plavokosi vojnik s bradom koji je izgledao kao viši časnik izašao je iz ruskog terenca i pitao ih zašto su prekršili policijski sat.

‘Dajem ti jedan sat da odeš i da se vratiš ili ćeš završiti kao ovaj u autu‘, rekao mu je Rus.

Školiar je kroz stražnji prozor SUV-a vidio čovjeka naguranog uz prozor, očiju zavezanih trakom i s rukama na leđima.

Na povratku, Školiar i njegova žena vidjeli su taj isti UAZ Patriot parkiran ispred kompleksa za časnike.

Sljedećeg dana, 19. ožujka, Ukrajinci su izveli precizni napad, razorivši rusko skladište na farmi nojeva na Centralnoj ulici, kazala je načelnica mjesta Raisa Kozir. Ruske trupe su krenule u akciju, pretražujući od vrata do vrata i provjeravajući dokumente.

Onaj isti plavokosi vojnik i vozač UAZ Patriota, zajedno s trećim muškarcem, pojavio se na Školiarovim ulaznim vratima i izvukao sve iz kuće u potrazi za oružjem. Rekli su da će sve pobiti ako nešto nađu.

‘Opraštali smo se od naših života‘, prisjetio se Školiar. ‘Što smo drugo mogli?‘

Čišćenje se odvijalo po čitavom selu.

Vitalija Černiša su pokupili tog poslijepodneva dok se vozio biciklom kroz polje. Černiš je rekao da su vojnici pronašli fotografiju ruskih vojnih vozila koju mu je netko poslao putem aplikacije za razmjenu poruka Viber 25. veljače i odvukli ga u obližnju staju s još troje ljudi, vezanih i zavezanih očiju. Temperatura je bila ispod nule, a nitko od zatvorenika nije bio toplo obučen.

Kako je noć padala, razgovarali su s Rusom koji ih je čuvao. ‘Rekao je da je dovedeno još zarobljenih ljudi‘, prisjetio se Černiš. ‘Iz Buče, iz Ozera, iz Blistavicja i drugih mjesta... Ukratko, tu su skupili sve te ljude.‘

Sljedećeg dana, Černiš je s povezom na očima odveden na polje i optužen da je špijun.

‘Gdje su nacionalisti?‘, pitali su vojnici. Polili su ga benzinom i rekli da će ga zapaliti. Naredili su mu da trči kroz, kako su rekli, minsko polje. Još uvijek s povezom na očima, Černiš se s mukom ustao i pokušao slijediti naredbe vojnika: ‘Idi desno. Idi ravno. Idi brže.‘ Zatim su ga opet tukli po nogama nekakvom drvenom daskom.

Černiš je poželio da ga jednostavno ubiju.

Napokon je došao čovjek za kojeg je Černiš smatrao da ima viši čin, pregledao je njegov telefon i rekao vojnicima da ga odvezu kući.

Fotografije snimljene nedugo nakon njegove muke pokazuju velike modrice na stražnjoj strani njegovih natečenih nogu. Nekoliko dana kasnije, rusko Ministarstvo obrane objavilo je video na kojem Čaiko uručuje medalje vojnicima u blizini Zdviživke.

‘Sve postrojbe i sve divizije ponašaju se onako kako su ih učili‘, rekao je u videu od 24. ožujka. ‘Sve rade kako treba. Ponosan sam na njih.‘

Kad su se ruske snage povukle tjedan dana kasnije, počela su se pojavljivati tijela ubijenih.

Buča, ugodan gradić nedaleko Kijeva, brzo je postao globalni simbol ruskih ratnih zločina i slučaj broj jedan za ukrajinske tužitelje za ratne zločine. Vojnici koji su se povlačili ostavili su za sobom tijela preko 450 muškaraca, žena i djece - gotovo svi su imali znakove nasilne smrti.

Ali pokolj nije bio ograničen samo na Buču. Ponavljalo se to u mnogim gradovima i selima. Uključujući i Zdviživku.

‘Nismo znali što se događa oko nas ni što se događalo u šumi‘, rekla je načelnica sela, Kozir. ‘Samo smo znali da su ljudi nestali.‘

30. ožujka Jevhen Pohranični otišao je u luksuzni dom koji su koristili ruski časnici. Želio je provjeriti kako je susjedova mačka i vidjeti koliko je kuća opljačkana nakon što su vojnici otišli.

Kuća je posve uništena, pokazuju fotografije. Ladice su bile iščupane iz stolova i komoda. Odjeća, knjige i papiri bili su razbacani po podu. Što Rusi nisu ukrali, porazbijali su.

Pohranični se sa stražnje strane probio do udaljenog kraja velikog vrta. Tamo je, dok se spuštala noć, pronašao nešto mnogo gore: tijela dvojice muškaraca - jedan sklupčan poput djeteta s razbijenom lubanjom i iščašenim zglobovima, a drugi s crvenim tragovima oko vrata, koji je iskrvario iz rana na glavi i licu.

Sljedećeg jutra doveo je načelnicu, seoskog svećenika i druge na lice mjesta. Tijekom noći pronađena su još tri tijela. Krv je bila svježa. Nekima od njih su bile vezane oči i ruke. Činilo se da su dvojica bili odjeveni u odjeću koja nije bila njihova.

Trojica od tih muškaraca - Mikola ‘Kolia‘ Moroz, Andrii Voznenko i Mikhailo Hončar - pokupljeni su iz obližnjeg Ozera između 15. i 22. ožujka pod sumnjom da su djelovali kao doušnici ukrajinske vojske, rekli su očevici za AP i Frontline. Moroz je uhvaćen dan nakon preciznog napada na ruski položaj skriven u šumi izvan Ozera, pokazuje video snimka načinjena dronom koju je analizirao Center for Information Resilience (Centar za informacijsku otpornost, prev.), neprofitna organizacija sa sjedištem u Londonu specijalizirana za digitalna istraživanja.

AP i Frontline posjetili su taj vrt u srpnju i pronašli čahure od metaka i rupe od metaka u ogradi gdje su muškarci pronađeni - što ukazuje da su ubijeni krajem ožujka u prostorijama kuće koju su okupirali ruski časnici u jednoj od najstrože čuvanih dijelova Zdviživke.

Sve u svemu, 17 ljudi pronađeno je mrtvo u Zdviživki, selu koje je prije rata imao oko 1000 stanovnika.

Glavni je Čaiko

Tužitelji za ratne zločine u Ukrajini pokušavaju prikupiti dokaze protiv Čaika, koji je postao globalno poznat zbog svoje brutalnosti dok je bio vođa ruskih snaga u Siriji. Ujedinjeno Kraljevstvo ga je sankcioniralo zbog njegovih postupaka u toj zemlji, a Human Rights Watch kaže da bi Čaiko mogao snositi zapovjednu odgovornost za napade na bolnice i škole i neselektivno granatiranje stambenih zona tijekom zloglasnog napada u pokrajini Idlib 2019. i 2020. Najmanje 1600 ubijenih su civili, a raseljeno je oko 1,4 milijuna ljudi.

U Ukrajini, tužitelji kažu da nemaju dokaze da je Čaiko naredio određene zločine, ali je jasno da su zločini počinjeni pod njegovim nadzorom.

U lipnju je američki State Department sankcionirao rusku 76. gardijsku desantno-jurišnu diviziju i njenu 234. gardijsku desantno-jurišnu pukovniju, kao i 64. zasebnu motoriziranu streljačku brigadu zbog zločina u Buči.

Sve su te jedinice bile pod vrhovnim zapovjedništvom Čaika, rekle su ukrajinske vlasti za AP.

Ali Čaikova odgovornost se protezala i izvan Buče.

Kako bi razotkrio tko bi sve mogao biti umiješan u smrt muškaraca iz Ozera, AP je od ukrajinske vlade dobio podatke o njihovim mobilnim telefonima. Dana 21. ožujka, na dan kada su ruski vojnici zarobili Voznenka, njegov se mobitel povezao s istim mobilnim tornjem kao i 40 ruskih telefonskih brojeva - što pokazuje tko je sve bio u blizini kada je čovjek otet.

Dossier Center pronašao je eksplicitne reference na određene ruske vojne postrojbe u novijim bazama podataka za 14 od tih telefonskih brojeva. Devet je došlo iz jedinica za koje su ukrajinske vlasti rekle da su bile pod Čaikovim zapovjedništvom. Formalne ratne zapovjedne strukture za ostale su nejasne, ali četiri su iz postrojbe 62295, zračno-desantne pukovnije bazirane u Ivanovu, sjeveroistočno od Moskve. Ta je postrojba bila u Ozeri, duž Čaikove fronte, pokazuju ruski telefonski brojevi pronađeni na komadićima papira u Ozeri koje je Dossier Center povezao s određenim vojnicima.

Nekoliko dana prije nego što su tijela Voznenka i ostalih pronađena osakaćena u vrtu u Zdviživki, dva su očevica ponovno ugledala Čaika, manje od kilometar niz cestu u njegovom sjedištu u selu.

Obojica su ga neovisno identificirala kao Čaika kada su im AP i Frontline pokazali fotografiju general-pukovnika u srpnju.

‘To je on‘, rekao je Mikola Skrinik (58) koji je služio u sovjetskoj vojsci 1980-ih, i kaže da je razmijenio nekoliko riječi s generalom. ‘Sada razumijem zašto je bilo toliko osiguranja.‘

‘Kada pogledate sve što se događalo u Zdviživki, postaje očito da ovo nije samo pojedinačni slučaj, to je njihova politika za teritorij koji su zauzeli‘, rekao je Taras Semkiv, tužitelj za ratne zločine u Uredu glavnog tužitelja Ukrajine.

Kao vrhovni zapovjednik, Čaiko bi očito ‘morao biti svjestan što se događa u blizini njegovog stožera koji se nalazi u istom selu‘, rekao je. ‘To je jedino logično.‘ No, dodao je: ‘Ovo se mora dokazati. I mislim da ćemo to i učiniti.‘

U ukrajinskom zakonu ne postoji koncept zapovjedne odgovornosti, ali ako tužitelji mogu dokazati da je Čaiko igrao ključnu ulogu u provedbi nezakonite politike Ruske Federacije, ili je trebao znati što njegove trupe rade i bio u poziciji zaustaviti ih ili kazniti zbog njihovog ponašanja, mogao bi pred međunarodnim sudom biti optužen za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti ili genocid.

Toby Cadman, međunarodni odvjetnik za ljudska prava u Londonu koji radi na tome da Rusiju pozove na pravnu odgovornost za zločine u Siriji, rekao je da su dokazi koje su prikupili AP i Frontline dovoljni da se pokrene istraga protiv Čaika na Međunarodnom kaznenom sudu.

‘Značajni događaji poput ovog mogu pasti u vodu ako nisu pravilno istraženi‘, rekao je. ‘Spis slučaja bi se mogao odnijeti na ICC, jer je pola posla već obavljeno.‘

‘Ovo je vrlo značajan slučaj. Radi se o strateški važnom području i o strateški važnoj osobi‘, rekao je. ‘Sve u vezi s tim čini ga značajnim za razmatranje‘, rekao je.

ICC je odbio komentirati, pozivajući se na povjerljivost.

Nikad više?

Dok traže konkretnije dokaze, ukrajinski tužitelji optužili su Čaika za zločin agresije, široku optužbu kojom ga se smatra odgovornim za pomoć u planiranju i provođenju ilegalnog rata u Ukrajini.

Kažu da je bio u Zdviživki od 20. ožujka do 31. ožujka i vodio napad na Kijev. U isto vrijeme ubijena su tri čovjeka iz Ozera, a Černiša su mučili.

Očekuje se da će Čaikovo suđenje uskoro početi u Ukrajini. Ali on se na sudu, gotovo sigurno, neće pojaviti.

Međunarodni kazneni sud ima veće šanse od Ukrajine da jednog dana uhvati Čaika. To je trenutno jedini međunarodni sud koji može smatrati čelnike kazneno odgovornima za ratne zločine. Ali to nije jednostavan zadatak.

ICC nema jurisdikciju nad Rusima za široki zločin agresije jer Rusija - poput SAD-a - nikada nije pristala na to. Umjesto toga, tužitelji moraju s određenim zločinima povezati zapovjednike.

Zbog toga je teško pokrenuti slučajeve protiv čelnika kao što su Čaiko, ali i Vladimir Putin.

Sve veći broj ljudi poziva na osnivanje posebnog suda za zločine u Ukrajini - sličnog onima koji su uspostavljeni za sukobe u Ruandi i bivšoj Jugoslaviji - kako bi se riješio ovaj jaz u međunarodnom pravu. Kažu da bi to bio najbolji način da se Putina prisili da plati.

‘Zločin agresije naziva se majkom svih zločina‘, rekao je ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba za AP i Frontline. ‘Nemate ratnih zločina ako nemate zločina agresije. Dakle, najbolji način da se osobno procesuira predsjednik Putin je imati poseban ad hoc sud za zločin agresije.‘

No nije sigurno hoće li Kuleba i njegovi saveznici uspjeti. Protive im se moćne nacije koje ne žele vidjeti vlastite vođe na optuženičkoj klupi i glavni tužitelj ICC-a, Karim Khan, koji je rekao da njegov sud može sâm rješavati kaznene progone.

‘Imamo jasnu nadležnost‘, rekao je u intervjuu u srpnju. ‘Mislim da žrtve nemaju previše tolerancije za neke isprazne projekte ili ometanja.‘

Kremlj nije odgovorio na AP-ove zahtjeve za komentar.

Ali nema znakova da je Moskva sankcionirala Čaika zbog vrlo javnih zločina počinjenih za vrijeme njegova zapovijedanja. Umjesto toga, Putin je pohvalio Čaika za njegove akcije u Siriji, dodijelivši mu orden ‘Heroja Rusije‘ 2020. i promaknuvši ga u general-pukovnika u lipnju 2021.

Cadman, međunarodni odvjetnik za ljudska prava u Londonu, s užasom je promatrao kako su ruski zločini u Siriji - pod vodstvom nekih od istih ljudi, uključujući Čaika - ostali bez kazne.

‘Ako sad ne budemo odlučni, to u Ukrajini neće dobro završiti‘, rekao je.