INTEGRACIJA

'ŽENE ŽENAMA' UOČI NOĆNOG MARŠA 'Najvažnije mi je da kad odrastu, cure same odlučuju što žele, da im ni religija ni muž ne diktiraju što će raditi'

 
 Silvija Dogan

Zamolila bih vas da se zajedno sjetimo jakih žena koje su na svaku od nas utjecale kroz život, koje su nas osnažile, i da naglas izgovorimo njihova imena - kaže umjetnica Selma Banich u punoj prostoriji žena okupljenih oko stola, na kojem je prostrto dugačko platno, klupka raznobojne vune, komadi tkanina, škarice. Selmin prijedlog se prevodi na engleski, farsi, arapski, francuski, somalijski, turski, da bi svi razumjeli. Nastane krug tišine i onda kreću glasovi:

Medina, Arham, Merisa, Ana, Ziada, Selma, Mare, Nada, Fatima, Nadia, Sandra Cyrille, Kristina…

Video: Marinko Marinkić/UNHCR

Imena žena s raznih dijelova svijeta, kao što su i one okupljene tu. Žene koje trajno žive u Zagrebu, žene koje su dobile azil u Hrvatskoj, žene koje su ga tražile i nadaju se da će ga dobiti, studentice iz Meksika i Njemačke na Erasmusu u Zagrebu, američka sveučilišna profesorica na slobodnoj studijskoj godini u Europi.

Silvija Dogan /

Pet je dana prije velikog Noćnog marša za Dan žena u Zagrebu. Okupljene žene su u prostoru udruge Živi atelje DK u Zagrebu gdje su na inicijativu Selme Banich dva mjeseca izrađivale transparent za Marš. One su dio kolektiva Žene ženama, koji se u okviru Živog ateljea okuplja još od 2016. i spaja žene kojima je Zagreb dom i one koje su iz svog doma morale izbjeći i potražiti ga drugdje.

Rad je pri kraju i transparent iznose u dvorište da bi ga raširile i vidjele što još treba napraviti. Sedam metara dugačko platno u koje je ušivena njihova različitost i zajedništvo, razgovori o tome zato su im važni Dan žena i ženska borba i - sati i sati ručnog rada. Raznobojan, nježan, gotovo radostan u izvedbi, porukom čvrsto udara: „Ne mogu nas sve pobiti – love & rage“. Nastao je iz bijesa zbog onoga što se događa i ženama i izbjeglicama, ali je izrađen međusobnom podrškom i s ljubavlju. Drže transparent u rukama, na licima im je zadovoljstvo onim što vide. Netko vikne „Positive“' i sve uglas ponavljaju: „Positive! Positive! Positive!“

Prizivaju pozitivno rješenje zahtjeva za azil onima među njima koje ga čekaju.

Silvija Dogan

Među njima je Fatameh (pune identitete ne navodimo zbog zaštite). Dva je tjedna dijele od saznanja što je odlučeno o azilu za nju i njezinu djecu u Hrvatskoj. Tu su u Živom ateljeu i njezine desetogodišnje blizanke. Iako su u Hrvatskoj tek deset mjeseci, već govore hrvatski i prevode mami na farsi. Ako bude pozitivno, moći će konačno odahnuti i graditi dom. Ako ne bude… o tome ne želi ni razmišljati.

Tu je i Maha, koja dobro zna koliko joj je značilo kada je dobila azil u Hrvatskoj nakon što je u 18. godini napustila Irak.

U nedjelju, 8. ožujka, žene se ponovno okupljaju u Živom ateljeu kako bi zajedno došle na Trg žrtava fašizma odakle će krenuti povorka. Dobile su poziv od organizatorica Marša, kolektiva Faktiv, da u jednom dijelu rute budu na čelu kolone. Nema dvoumljenja, prihvaćaju, iako je nekima ovo prvi prosvjed na kojemu sudjeluju, prvo izlaganje pred objektivima, prvo obilježavanje Dana žena. Marširaju, kako Selma Banich kaže, za svaku ženu koja je ikada bila s njima u kolektivu Žene ženama i za sve koje se, dok one marširaju, bore za svoje živote na granicama pokušavajući ući u Europu.

I Fatameh nosi transparent. Prvi put u svojih 39 godina je na prosvjedu. Uokolo se vrzmaju njezine djevojčice i pušu u pištaljku. Razigrane i neopterećene, kao da im je trčkaranje na čelu kolone od 7000 ljudi uobičajena igra. Fatameh kaže da bi za nošenje takvog transparenta u svojoj zemlji završila u zatvoru.

Silvija Dogan

„Tu sam u ime svih iranskih žena koje ne smiju na ulicama zahtijevati svoja prava“, kaže. Fatameh je s blizankama i starijim sinom pobjegla iz Irana od nasilnog muža. Curice je htio udati već s devet godina, čemu se ona protivila i kada je zaprijetio da će joj baciti kiselinu u lice, a policija joj poručila da im se ponovno obrati tek ako to i napravi, shvatila je da ni ona ni djeca nemaju nikakvu zaštitu i da moraju otići. „Ovdje cure idu u školu i mogu slobodno živjeti. Najvažnije mi je da kada odrastu, same odlučuju što žele, da im ni religija ni muž ne diktiraju što će raditi“, kaže Fatameh. Sin joj ide u prvi razred srednje medicinske škole i već odlično govori hrvatski. Djevojčice idu u četvrti razred osnovne škole i htjele bi biti liječnice. Fatameh želi raditi kao frizerka. U Teheranu je imala svoj salon za žene. Ako dobiju azil, ostat će u Hrvatskoj. „Samo da dobijemo azil“, kaže Fatameh.

Maha je dobila azil u Hrvatskoj i tu je ostala živjeti. Razgovarala sam s njom kada je Marš već prošao, ne znajući da je poruka ušivena na transparentu direktan njezin glas. Nju nisu uspjeli ubiti. Pobjegla je iz Iraka prije četiri godine, kada je napunila 18. Sama. Kaže da joj je odrastanje u Bagdadu bilo samo škola, kuća, škola, kuća, i nasilje u kući. Otac je tukao mamu, a kada bi ga prijavila policiji, tretirali su to kao bračni problem i ne bi ništa poduzeli. Mama se odlučila razvesti, no uvjet da se oslobodi nasilja razvodom bio je da djeca ostanu ocu. Tako je i bilo. Otac je Mahu sa 16 godina ispisao iz umjetničke škole i htio ju je udati. Dogovorio je brak sa svojim bratom. Maha se trebala udati za njegovog sina, svog prvog rođaka. Nije htjela. Ošišala je kosu. Pokušala se ubiti. Zaključao ju je u kuću računajući da će se smekšati. Zatvorena je provela godinu dana. Kada je napunila 18 godina i mogla sama napraviti dokumente, pobjegla je. Otišla je k mami, koja ju je podržala i njezina obitelj joj je dala novac za put. „Morala sam što prije otići. Otac bi me ubio da me pronašao. Ako ne bi on, onda bi njegov brat, za čijeg sam se sina trebala udati. Išao bi u zatvor, ali vrlo kratko, možda koji mjesec jer je to ubojstvo zbog časti. Puno je takvih slučajeva u Iraku. Neke cure ubijaju ako nema krvi nakon prve bračne noći“, prepričava Maha. Biti žena u Iraku bilo je bolje osamdesetih godina, nego danas, nakon desetljeća ratova koji su unazadili zemlju. Maha prati protuvladine proteste koji se u Iraku odvijaju od listopada prošle godine i drago joj je da među masom koja izlazi na ulice ima i cura: „Mladi su otvoreniji, nisu kao generacija mojih roditelja, i možda za 50 godina bude bolje, ali ja nisam mogla čekati.“

Silvija Dogan

Iako mlade cure, pogotovo ako su same, na migrantskom putu znaju biti izložene nasilju, Mahu nije bilo strah. Štoviše, osjećala je uzbuđenje zbog slobode kojoj ide ususret. Bila je u Austriji gotovo godinu dana, a onda je krajem 2017. poslana u Hrvatsku. Čim je došla, u Prihvatilištu za tražitelje azila Porin je čula za grupu Žene ženama i počela je redovito odlaziti. Cijeli tjedan bi čekala taj jedan dan da izađe i da se druži. Upoznavala je ljude, sudjelovala na raznim radionicama, naučila izrađivati ogrlice od keramike, našla svoju žensku zajednicu. Nakon što je dobila azil, počela je raditi i danas je konobarica u kafiću. Zadovoljna je, mada bi voljela i nastaviti školovanje koje je morala prekinuti u Bagdadu. „Pobjegla sam iz kaveza i ovdje se osjećam slobodno, nitko mi ne propisuje što smijem ili ne smijem raditi. Ali jasno mi je da žene ni ovdje nisu sasvim ravnopravne i da se muškarci znaju ponašati kao djeca. Treba se brinuti o njima, kuhati im, spremati, kao da se to ne može jednostavno naučiti“, kaže Maha.

Sjetim se da je Selma Banich govorila o ženskoj migrantskoj snazi. Ima li što snažnije od gotovo još djevojčice koja bježi sama u nepoznato da bi bila slobodna.

Pitam Mahu smatra li se feministkinjom.

Kaže da nije razumjela pitanje. Šum je u terminu.

Jesu li joj važna ženska prava i borba za ravnopravnost?

Bez razmišljanja kaže: „Da.“

Feminizam je upravo tako lako razumjeti. Ženama je to jasno i u Iranu, i u Iraku i u Hrvatskoj.

Dva tjedna su prošla otkako sam upoznala Fatameh. Sa zebnjom je pitam kakve su vijesti u vezi azila. Šalje mi fotografije s djecom, drže u rukama rješenje Ministarstva unutarnjih poslova. Nasmijani su. Rješenje je pozitivno. Fatameh se izborila za budućnost svojih curica.

Integracija žena iz Hrvatske i žena koje dolaze

Cyrille Cartier francuska je novinarka koja živi u Hrvatskoj i koordinatorica je programa Bez granica neprofitne udruge Živi atelje DK. Otkako je 2015. počela odlaziti u Porin, shvatila je da je ženama izbjeglicama potrebno mjesto gdje će se susretati s drugim ženama, barem nakratko neopterećene brigom za obitelj. Počele su se sastajati jednom tjedno u Živom ateljeu i tako je 2016. nastao kolektiv Žene ženama. U sklopu kolektiva se održavaju razne umjetničke radionice, odlaze na izložbe i izlete, kuhaju, održavaju povremene partije i bazare na kojima prodaju ono što su izradile, što se može naći i u njihovom internetskom dućanu.

„To je integracija koju ovdje sve živimo. Integracija žena iz Hrvatske i žena koje dolaze, u zajedničko novo društvo“, kaže Cyrille.


Prilog je nastao u suradnji s UNHCR-om Hrvatska, Agencijom UN-a za izbjeglice

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. studeni 2024 00:50