DNEVNIK IZ PAKLA

Zastupnica iz Buče: ‘Tijela civila leže na Jablonskoj, snajperi su na katovima...‘

Vlast se slabo pripremila, boriti se morao i invalid bez obje noge, napisala je Katarina Ukrainceva
 Privatni album

Ruski neovisni portal Meduza objavio je dramatičan tekst Katarine Ukrainceve, zastupnice u Gradskom vijeću grada Buče kod Kijeva, u kojem su ruski vojnici počinili stravični masakr.

Nakon povlačenja ruskih trupa iz Kijevske oblasti u gradiću Buča pronađeni su deseci tijela civila, uključujući i ona s rukama vezanim na leđima.

- Već 24.-25. veljače čuli smo eksplozije po cijeloj Buči, vidjeli smo odsjaje (od eksplozija i požara). Helikopteri su dolazili. Naše je topništvo počelo "tuči" one koji su tamo sletjeli. Diverzantske skupine počele su prodirati u šumu. A tamo su vikendice - počeli su upadati u kuće ljudi koji su otišli još prije napada. Dana 4. ožujka, konvoj s ruskom vojnom opremom prošao je glavnom ulicom Vokzaljnaja na putu za Irpin. "Raznijelo" ih je topništvo s kontrolne točke Irpen. Po njihovim se postupcima vidjelo se da se nisu dobro orijentirali, nego su se samo nasumično vozili gradom. U gradu je bila prisutna samoobrana, počela je pucnjava. Ruska vojska je odgovorila tako da je pucala po stambenim zgradama.

Građani u podrumima

- Kad su granate počele padati u dvorište, svi smo se spustili u podrum. Tamo smo odveli sve starce i djecu. Za nas je život u podrumu počeo od prvih dana rata. Dovukli smo sve što nam je bilo potrebno, pripremili smo vodu, pokušali smo stvoriti što bolje uvjete za život. Smatram da se gradska vlast slabo pripremila za rat. Do zadnjeg trenutka su nam govorili da je sve pod kontrolom, a grad, naravno, nije bio spreman za invaziju. Kad je počelo bombardiranje, trgovine i ljekarne su odmah zatvorili. Kada je ruski tenk pogodio trgovački centar, ljudi su otrčali tamo i počeli iznositi sve do čega su došli. To se može nazvati pljačkom, ali nisu imali izbora. Ljudi su trebali barem neke zalihe hrane. Potreba za lijekovima bila je kritična pa su se počeli upadati u dućane i ljekarne.

Policajci i regrutna komisija otišli su već prvog dana napada. U gradu nije bilo nikoga, sami smo ga branili. To čak nije bila ni teritorijalna obrana, nikakve službene formacije. Nismo imali teritorijalnu obranu: sami smo se organizirali. Bilo je veterana koji su se i prije borili, domoljuba. Obukli su ono što im je ostalo od 2014., uzeli oružje koje su od tada čuvali i otišli braniti grad. Prvi je poginuo Volodja Kovalski. Na Donbasu je izgubio obje noge. Kretao se uz pomoć proteza. Nije se propio, kao mnogi u takvoj situaciji, nego je nastavio živjeti. Sagradio je kuću, organizirao biznis, osigurao je obitelj. Na samom početku rata priključio se samoobrani. Tjerali su ga, ali je ipak ostao. Dakle, on - bez dvije noge! - oteo je od neprijatelja opremu i odvezao našim momcima. Kasnije je poginuo u borbi. Iza sebe je ostavio ženu i djecu. Ne znamo ni kako je pokopan. Tijela civila leže na Jablonskoj - to je naša najduža ulica, paralelna je s Irpenom. Pobijeni stanovnici grada leže tamo od početka ožujka. Ruske trupe tamo su smjestile svoju opremu i gađali su Irpen iz ove ulice. Dovukli su tešku opremu do naših kuća, penjali su se na krovove i tamo postavljali mitraljeze.

Nasumična pucnjava

- Rusi su se ukopavali - pa i snajperisti - na gornjim katovima visokih zgrada. One koji su pokušali izaći tjerali su natrag i prijetili strijeljanjem. Oni koji leže na Jablonskoj ulici poginuli su od kaotične i nasumične pucnjave. Oni koji su izašli iz Jablonske ulice kažu da je tamo bio pakao. Nastala je panika. Od prvog dana su mi ljudi odande pisali. Čučali su u podrumima i molili da ih izvučemo. Bilo je tamo i beba. Govorili su da će umrijeti.

Rusi su lovili i ubijali veterane i članove njihovih obitelji

Zastrašujuće je sjetiti se koliko je ljudi umrlo zbog nedostatka hrane i lijekova. Zadnjih dana dobivala sam poruke: "Umrla je osoba na toj i toj adresi. Tko će uzeti tijelo?" Dobiješ takvu poruku, a nemaš je kome proslijediti. U gradu su ostali samo ruski vojnici. Uzimali su sve, i kola hitne pomoći, i stvari za bolnicu. Razumijem kada netko pogine u pucnjavi. To mi je razumljivo. Rat je. Ali kad civili umru ne dočekavši hranu, vodu i lijekove, to je sasvim nešto drugo. Čak i rat ima svoja pravila.

Ruski vojnici provaljivali su u kuće, obavljali pretrese i tražili sudionike rata 2014. Netko je "provalio" ruskoj vojsci da su tu veterani rata i njihove obitelji. I sama sam iz obitelji veterana. Brat mi je poginuo 2014. Neki stanovnici grada dobrovoljno su prokazivali veterane i pokazivali gdje treba tražiti vojsku i njihove obitelji, tj. gdje žive ukrajinski domoljubi. Imamo primjer jednog dečka, sina poginulog veterana. Pronašli su ga i ubili. Jedva su dopustili pokop. Ne znam ni gdje mu je majka. Od onih koji su bili u Lesnoj Buči, imala sam vezu samo s jednom djevojkom. U nekom trenutku poslala je fotografiju leša. Muškarac leži na trbuhu, a ruke su mu vezane ljepljivom trakom. Zamolila sam ju da ga se identificira, pošalje dokumente. Okrenula ga je na lice i slikala, iako to nije smjela učiniti - mogao je biti miniran. Lice mu je već počelo trunuti nakon tako dugog ležanja na asfaltu. Kad sam povećala fotografiju, vidjela sam da mu je između usana i oko glave provučen kabel, a oči omotane trakom. Sami su ga zakopali i kraj njega ostavili iskaznicu. Mislim da su ga Rusi ubili jer je imao staru osobnu iz 2005., na kojoj je pisalo: "Savjetnik predsjednika". Očito su se uhvatili za to. Najvjerojatnije ćemo ga moći identificirati kasnije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 00:54