Pogled hrvatske javnosti i, što je opasnije, politike prema Srbiji često je zamagljen tezom o našoj kulturnoj i inoj superiornosti. Takav stav treba izbjegavati između ostalog i jer nije točan, dovoljno je samo poslušati oko sebe koliko se srbijanskog i srpskog turbo folka sluša u "lijepoj našoj".
Takav je stav opasan ako se koristi u strategijskom promišljanju odnosa sa Srbijom koja je hrvatska geografska zadanost zbog čega mora biti na vrhu naših sigurnosnih, ekonomskih i vanjskopolitičkih planova. Hrvatska je, više je nego očito iz djelovanja vlade u Beogradu, tako pozicionirana u njihovim planovima i nacionalnim imperativima iako je primarni interes Kosovo.
Aleksandar Vučić je formirao novu vladu kao i sve dosadašnje, stvarajući unaprijed naraciju kojom će u EU tvrditi da je pod snažnim pritiskom radikalne desnice koja jedva čeka da se dokopa vlasti i pokrene "stvarnu" destabilizaciju regije. Zato su se u vladu vratili Aleksandar Vulin, koji je pod američkim sankcijama, ruski agent, kao i Nenad Popović. Obojica su potpredsjednici vlade. Vučić će europskim diplomatima navoditi da ih je uzeo kako bi oslabio pritisak "radikalne desnice" i Rusije. Strategija koje je dosad polučila zadovoljavajuće rezultate.
Domovinski pokret u svom političkom programu piše da "hrvatska manjina u Srbiji mora uživati isti položaj i ista prava kakva imaju i Srbi u Hrvatskoj". Istodobno, ultimativni im je uvjet da SDSS, jedina ozbiljna stranka Srba u Hrvatskoj, ne bude dijelom vladajuće koalicije.
Lukavi stratezi u Beogradu su zato u vladi zadržali Tomislava Žigmanova iako nije ušao u Narodnu Skupštinu. Kad se tijekom nekih pregovora otvori zahtjev DP-a: stalni je apel Hrvatske da naša manjina u Srbiji dobije zastupljenost u predstavničkim tijelima na pokrajinskoj, republičkoj i razini Srbije na temelju Sporazuma o zaštiti prava hrvatske manjine u Republici Srbiji i srpske manjine u Republici Hrvatskoj (sklopljen 2004.).
Kad to hrvatska strana zatraži, beogradska može mirno reći: kakva prava kad Srba koji su u Saboru nema u vladi, a Hrvat, koji nije u Skupštini, sjedi u našoj vladi. Taj će argument koristiti i u razgovorima s europskim sugovornicima koji često ne poznaju dovoljno nijanse i finese odnosa država na Balkanu. Diplomatima će to biti razumno, Zagreb će pitati zašto je tomu tako.