'ZAŠTO SE SKIDAMO? TIME PRIVLAČIMO POZORNOST...'

Na početku nitko nije razmišljao o golim grudima. Bar ne na način da njima puni naslovnice najvećih svjetskih medija, piše Slobodna Dalmacija.

– Željeli smo se boriti protiv prostitucije. I patrijarhalnog društva – kaže Aleksandra Ševčenko.

– Kasnije i protiv predsjednika Janukoviča koji u Ukrajinu uvodi diktaturu. I patrijarha Kirila I., koji u postsovjetskim državama želi nametnuti svoja pravila – nabraja ova 25-godišnja studentica ekonomije iz Kijeva dok za čitatelje Spektra rekapitulira put kojim je 2008. godine krenula u borbu za prava žena u Ukrajini. Put na kojemu s dvjestotinjak borbenih feministica iz udruge FEMEN svojim kontroverznim istupima ne prestaje šokirati svijet.

Ova plavokosa ljepotica na studij u Kijev došla je iz provincije, iz mjesta Hmelnitski u središnjoj Ukrajini. Danas je ona jedna od najvećih globalnih zvijezda novovjeke topless-gerile, kojoj je nedavno na sajmu u Hannoveru pošlo za rukom da zaskoči – u punoj raskoši vlastita poprsja – čak i njemačku kancelarku Angelu Merkel i ruskog predsjednika Vladimira Putina, dovikujući pritom potonjemu ono za što bi tisuće boraca za ljudska prava dale pravo bogatstvo da mu mogu sasuti u lice: “Fuck the dictator.”

No, što povezuje Putina i prostituciju? Patrijarhat, diktatura, religija, kaže Aleksandra. A s tim, uvjerena je ona, uvijek dolazi i seksualno iskorištavanje žena. Ovo je njezina priča.

Surova svakodnevica

– Ukrajina je punih sedamdeset godina bila potpuno zatvoreno društvo. Nismo imali ni feminističke pokrete ni seksualnu revoluciju. Postojala je neka vrsta socijalističkog feminizma, no, iskreno govoreći, to uopće nije bilo to. Generacije Ukrajinaca odrastale su tako bez Jamesa Deana i tradicije Woodstocka, bez ‘68. i duha antikonzervativne revolucije. Socijalizam im je, čudnom igrom sudbine, uspio istodobno i puno uzeti i puno dati. Staljinova bitka protiv ukrajinskih kulaka okončana je 1933. s najmanje pet milijuna Ukrajinaca pomrlih od gladi u jednom od najvećih genocida koji je zahvatio Europu toga doba. Što je bilo još strašnije ako se zna da je sva pšenica konfiscirana stajala u državnim silosima dok su ljudi oko njih doslovce umirali poput muha.

Nakon Drugog svjetskog rata uslijedio je zaokret: Kremlj je, u pokušaju da opere vlastitu nečistu savjest, donio stratešku odluku da najveći dio svoje vojne industrije i najznačajnije centre za visokotehnološka istraživanja, čak i dio vlastita svemirskog programa, smjesti upravo u Ukrajinu. Ovoj socijalističkoj republici to je donijelo prosperitet i jednu od najvećih stopa industrijskog rasta u tadašnjoj Europi. Ukrajina je mijenjala svoje konture. Iz glavne žitnice Europe transformirala se u industrijsku velesilu. No, društvo se mijenjalo sporo, gotovo nikako. U svojoj suštini ostalo je duboko tradicionalno. Žena je, unatoč proklamiranoj jednakosti, imala podređenu ulogu u društvu, gazda u obitelji bio je muškarac. Nasilje, premlaćivanja, silovanja i teror muških, nerijetko votkom ohrabrenih članova obitelji, bili su zatajeni dijelovi surove ukrajinske svakodnevice.

S padom “željezne zavjese” došlo je novo vrijeme, ali i nove teškoće.

– Kad je proglašena nezavisnost, Ukrajinu je pogodila velika kriza. Ne samo ekonomska recesija, nego i politička, kulturna... Puno je žena, u potrazi za boljim životom, odlučilo emigrirati u zemlje Europske unije. Umjesto svijetle budućnosti, tamo bi završavale kao prostitutke – mirnim tonom pojašnjava Aleksandra Ševčenko.

Kad je u akciji, ona je odlučna, glasna, nepokolebljiva. Kad daleko od svjetala reflektora razgovara o klimi koja vlada postsovjetskom Ukrajinom, ona staloženo raščlanjuje razloge zbog kojih se aktivirala u FEMEN-u. Nema povišenih tonova. Trudi se držati se fakata. Barata podatkom po kojemu je svaka četvrta prostitutka u EU-u upravo Ukrajinka. Trgovina bijelim robljem, kojom su se razni mutni tipovi obogatili švercajući djevojke iz ukrajinskih zabiti na Zapad, procvjetala je. Jednako kao i seks-industrija u samoj Ukrajini.

Ukrajina nije bordel

Nakon Narančaste revolucije, priznaje Aleksandra, stvari su se samo pogoršale. Pola milijuna građana nakon predsjedničkih izbora u studenome 2004. danima se nije dalo istjerati s glavnoga kijevskog trga Meidana unatoč svoj studeni te ukrajinske zime, uvjereni da konzervativni kandidat i dotadašnji premijer Viktor Janukovič izbornom prijevarom želi doći do pobjede. Pritisak javnosti bio je toliko velik da je Vrhovni sud na koncu poništio rezultate drugog kruga izbora. U novom prebrojavanju glasova pobjedu je odnio liberalni kandidat Viktor Juščenko. Narančasta revolucija donijela je pobjedu demokracije, ali i nove probleme.

– Nakon revolucije otvorile su se granice i u Ukrajinu su počeli pristizati strani turisti u potrazi za prekrasnim ženama i jeftinim seksom – kaže Aleksandra. Njihova računica je, tvrdi ona, bila jednostavna. Seks s ukrajinskim prostitutkama skupo su plaćali u svojim zemljama. Shvatili su da ukrajinske djevojke puno povoljnije mogu dobiti u samoj Ukrajini.

– Velik broj žena, ne samo prostitutki, postale su žrtve seks-turizma. Stranci su im prilazili na ulicama, dodirivali ih i tražili da odu s njima. Žene ovdje nisu navikle grubo odgovarati muškarcima i dolazilo je do mučnih situacija – kaže Aleksandra.

Istraživanje koje je proveo FEMEN dalo je porazne rezultate: čak dvije trećine Kijevljanki između 17 i 23 godine najmanje su se jednom našle u poziciji da im stranci ponude novac u zamjenu za seks. Ukrajina nije sa sebe uspijevala skinuti imidž zemlje kurvi. To je ponukalo mali, ali odabrani studentski kružok – nju, Anu Hucol, Oksanu Šačko i Inu Ševčenko – na akciju. Isprva su pisale proglase protiv nasilja u obitelji i organizirale prosvjede pod sloganom “Ukrajina nije bordel”. Bile su provokativno odjevene, nosile visoke štikle i ružičaste mantile, trudile se izazvati javnost, a posebno vlasti, da naprave neki korak naprijed. Prosvjedi su imali malen, ako i ikakav odjek. Sve dok jednog dana Oksana, revoltirana slobodnim reklamiranjem prostitucije na internetu, nije svukla majicu i svima pokazala što krije ispod nje. Ostalo je povijest. Topless je postao zaštitni znak svih FEMEN-ovih prosvjeda.

– Zašto se skidamo? Tako privlačimo pozornost – jednostavno će Aleksandra. Još koju godinu ranije ni svjetski ni domaći mediji uopće se nisu bavili pitanjem prostitucije u Ukrajini, zemlji s 46 milijuna stanovnika, u kojoj broj zaraženih HIV-om raste po najvišoj stopi u Europi: svakog dana se zarazi novih 57 Ukrajinki i Ukrajinaca, a gotovo svaka dva sata netko umre od posljedica AIDS-a. Nakon topless-akcija FEMEN-a ovakve su teme dobile puno više prostora u medijima. Ipak, potezi vlasti kojima bi se ovim alarmantnim statistikama stalo u kraj ipak su – izostali.

Kritičari će reći da su i žene u Ukrajini uglavnom ostale ravnodušne prema akcijama FEMEN-a; stvarnu slavu ova je organizacija frenetičnih feministica doživjela na Zapadu. Djevojke iz FEMEN-a svoje su “pothvate” globalizirale do te mjere da se danas bore za gay brakove u Francuskoj, prava žena u Tunisu, prosvjeduju protiv autokratske vladavine Aleksandra Lukašenka u Bjelorusiji i Recepa Erdogana u Turskoj, pape i Katoličke crkve, obrezivanja djevojčica u Africi, ortodoksnih islamističkih režima... Topless-gerila postala je tako odličan marketinški alat, po onoj staroj navadi da svaka provokacija, ako je dovoljno velika, privlači pozornost. Aleksandra ustrajava na tome da se FEMEN drži nenasilja, iako neke njihove akcije završavaju razbijenim glavama.

Bijeg iz Kijeva

– Ne želimo bacati bombe. Mi prosvjedujemo nenasiljem. Naši performansi možda jesu provokativni, ali su za društvo važni. Oni nam otkrivaju pravo lice nacije, svake nacije. Kada su naše aktivistice prošle godine u Parizu prosvjedovale u toplessu podržavajući gay brakove, skupina katolika, koja je imala svoje demonstracije protiv homoseksualnih brakova, napala ih je i počela tući. U ime svojeg boga, ti su ludi ljudi isprebijali djevojke koje su nenasilno prosvjedovale i koje kod sebe nisu imale nikakvo oružje. Izbili su im zube i slomili nosove samo zato jer ne misle kao i oni. Zar to nije strašno – zgraža se Aleksandra. Aktivistice su, naravno, bile u toplessu, a za ovu su prigodu odabrale i poseban dress code. Sve su, naime, na glavama imale velove kakve nose časne sestre, a na nogama mrežaste čarape s halterima. Pariškim su ulicama uzvikivale parole “U pedere mi vjerujemo” i “J... crkvu”.

No, opasnost za femenice ne vreba samo od revoltiranih demonstranata, nego i od državnih organa.

– U Ukrajini smo stalno pod prismotrom tajne policije, vjerojatno i sad dok razgovaram s vama. Nedavno su nam pokušali spaliti ured u Kijevu. Žele nam slomiti volju, žele nas natjerati ili da skočimo s balkona, ili da se ukrcamo u prvi vlak i odemo za Poljsku – kaže ova osnivačica FEMEN-a. Dok to govori, ne odaje dojam osobe koja se boji ili koja želi kod sugovornika ušićariti zrno sažaljenja. Prije je riječ o nekome tko hladno secira neprijateljevu strategiju kako bi se lakše protiv nje borio.

Ne krije da su im religijske dogme i vjerski stereotipi, posebno oni koje zagovara moskovski patrijarh Kiril I., a koje u djelo provodi aktualni ukrajinski predsjednik Janukovič – isti onaj koji je prije desetak godina pokušao ukrasti izbore – veliki protivnici. Aleksandra ih smatra opasnima za žene, posebno ako, kao što je u Ukrajini slučaj, završe formalnom parlamentarnom inicijativom da se zakonom zabrani pravo na pobačaj. Veliki neokonzervativni val prijeti istoku Europe. Njegov epicentar nalazi se, prema dubokom uvjerenju djevojki iz FEMEN-a, u Moskvi, pa budno prate svaki potez tamošnjeg režima, i civilnog i vjerskog.

Kada je ruski sud osudio otkačene pankerice iz skupine Pussy Riot zbog antiputinovskog performansa koji su izveli u moskovskoj katedrali Krista Spasitelja, Ina Ševčenko uzela je motornu pilu i uz pomoć dviju drugih aktivistica prepilila veliki drveni križ koji je stajao nedaleko od Meidana Nezaležnosti, glavnoga kijevskog trga. Manje je bilo važno što je križ podignut u spomen na žrtve komunizma. Za femenice, više je pizao kao simbol imperijalističkog utjecaja Kirila, Putina i njihove moskovske svite.

– Taj križ nije se legalno nalazio na tom mjestu. Križ nije vlasništvo Crkve. To je ilegalno drvo u centru grada, i mi smo ga srušili – pravda ovu akciju Aleksandra. Sutradan su vlasti podignule novi križ, a aktivistice FEMEN-a su zaradile prijavu zbog – huliganizma. Ina je dobila nekoliko prijetnji smrću, napustila je Kijev i otišla u Francusku, gdje joj je prošlog tjedna odobren azil i gdje je, milošću tamošnjeg predsjednika Hollandea, upravo postala inkarnacijom nove Marijane, nacionalne junakinje iz Francuske građanske revolucije, završivši čak i na francuskim poštanskim markama.

Tunis, Maroko, Iran...

Bliski susret s tajnim službama femenice su imale i u Bjelorusiji. Nakon topless-prosvjeda u Minsku protiv Lukašenka, četiri aktivistkinje FEMEN-a su potvrdile da su ih oteli pripadnici ruskoga KGB-a, odveli ih u šumu, svukli do gola, odrezali im kosu i noževima prijetili da će ih likvidirati.

– A ima i drukčijih scena. Nakon prosvjeda ljudi nam znaju prilaziti i pružati ruke, čestitati nam na onom što zastupamo. To znači da je u društvu ipak ostalo i nešto dobro. To je znak da ima nade – kaže Aleksandra. Ponosna je što je FEMEN uspio organizirati prvi topless-prosvjed u Tunisu. Javljaju se i žene iz Maroka, pa i iz Irana.

– Naše ideje ulaze i u taj dio svijeta. To je najbolji dokaz da smo uspjele i da se stvari polako, ali sigurno kreću – zaključuje na kraju Aleksandra Ševčenko. Spremna da sa svojim golim grudima i radikalnim porukama već sutra osvane u nekom novom kutku kugle zemaljske, na užas dežurnih dušebrižnika i veselje vlastitih istomišljenika, pa i voajera, piše Slobodna.