Vijest o odlasku Margaret Thatcher podijelila je Veliku Britaniju u jednakoj mjeri kao što ju je bivša britanska premijerka dijelila za života.
Slušajući komentare Britanaca i promatrajući jučerašnje naslovnice nacionalnog tiska, na trenutke se činilo da se ne radi o istoj osobi. Za neke je ona heroina, dama koja je spasila Britaniju, a za druge žena koja je uništila naciju.
O podijeljenosti Britanaca svjedoči i pitanje njezina ispraćaja. Pogreb barunice Thatcher, potvrdio je jučer Downing Street, bit će idući četvrtak u londonskoj katedrali Svetog Pavla. Poštujući njenu želju, pokop neće biti državnički, već će imati tzv. ceremonijalni karakter, uz prisutnost kraljice Elizabete II., svih vojnih postrojbi te procesiju iz palače Westminster. Prva i jedina premijerka Ujedinjenog Kraljevstva bit će ispraćena jednako kao i Lady Di. No, tu prestaju sve usporedbe Princeze srca, ikone svakog doma radničke Britanije, s M. Thatcher, ženom s malo sluha za siromašne i nemoćne.
Suprotni predznaci
Uz gorljive emocije, iako suprotnih predznaka, sljedbenici i protivnici Margaret Thatcher imaju još nešto zajedničko: stavovi su im temeljeni uglavnom na jednakim potezima M. Thatcher, s tim da su kod jednih doživljavani kao trijumf, a kod drugih kao propast.
Šturi sažetak njezina djelovanja mogao bi se svesti na: euroskepticizam, uništavanje sindikata, gašenje tradicionalnih oblika proizvodnje, privatizaciju nacionalnih tvrki, Falklandski rat, stvaranje “posebne veze” sa SAD-om i ekspanziju financijskog središta City.
- Gotovo sve što je danas krivo u Britaniji njezino je naslijeđe - izjavio je laburistički političar i bivši gradonačenik Londona Ken Livingstone. Njegov nasljednik, torijevac Boris Johnson, njeno, pak, naslijeđe naziva “kolosalnim”.
Njezin karakter, zbog kojeg je dobila nadimak Željezna lady, katkad zasjenjuje kontekst u kojem je djelovala. Britanija je prije Margaret Thatcher bila sumorno mjesto. I to toliko da ju je strani tisak opisivao kao “bolesnika Europe”. Prosječna stopa inflacije iznosila je 13 posto, gotovo trostruko više nego u Zapadnoj Njemačkoj. No, stopa nezaposlenosti bila je četiri posto.
- Da sam mlađi čovjek, emigrirao bih - rekao je tadašnji premijer James Callaghan.
Otpušteni radnici
Da će koju godinu nakon te izjave Margaret Thatcher stupiti na mjesto šefa države činilo se jednako nevjerojatnim kao i činjenica da će ostati zapamćena kao jedna od najvažnijih političkih figura prošloga stoljeća. Kao dijete iz skromne obitelji, odgajano da se za vlastiti uspjeh moraš pobrinuti sam, M. Thatcher je uklonila sve što je stajalo na putu meritokraciji. Rudnici i stare tvornice su zatvorene, državne tvrtke privatizirane, a sindikati ugušeni. Britanija je odjednom postala živahna u svakom pogledu. Dok je s jedne strane raslo tržište nekretnina, strane investicije se vraćale u Britaniju, a City jurio prema zlatnim danima, otpušteni radnici zatvorenih tvornica vratili su gnjev na ulice, a broj nezaposlenih popeo se na vrtoglavih 3,6 milijuna.
Ugledni britanski povjesničar Dominic Sandbrook drži da i kritičari i obožavatelji daju odveć veliko značenje njenim potezima: “Stari svijet radničkih klasa s tvornicama, punim pubovima i popločanim ulicama već je umirao, a nova se Britanija, ambicioznija, s većim materijalizmom i individualnošću, počela rađati. Ono što je ona predstavljala, od privatizacije i deregulacije do smrti teške industrije i porasta nezaposlenosti, zbilo bi se i bez nje, samo mnogo sporije”.
Ipak, društvo se podijelilo na one za koje Britanija M. Thatcher označava doba prosperiteta i slobodnog tržišta i one za koje je njena Britanija, kako se izrazilo uredništvo The Guardiana, donijela “javnu podijeljenost, privatnu sebičnost i kult pohlepe koji su okovi ljudskog duha”.
Emotivne reakcije
Zapravo, Britanija M. Thatcher je Britanija danas: nesavršena, sa Cityjem kao žilom kucavicom ekonomije, zatvorenim tvornicama koje britansku proizvodnju pretvaraju u viktorijanske pripovijetke, država s nelagodnim odnosom prema Europi i nedovoljno kritičnim prema SAD-u. No, premijer, da je mlad,iz nje više ne bi rado emigrirao.
Pisac Ian McEwan jedino što je volio kod Željezne lady bilo je - mrziti je. On je ustvrdio da Britanci na njezino spominjanje ne bi trebali reagirati tako emotivno. - U pravu su, ali nemaju pojma koliko je ona bila fascinantna: tako moćna, uspješna, popularna, sveznajuća, iritantna i, po našem mišljenju, u krivu.