Zašto je Rusija uvjerena da ih je Zapad izdao? Cijela priča je počela 9. veljače 1990. godine...

Kremlj tvrdi da je Zapad prekršio obećanje iz 1990-ih da se NATO savez neće širiti i time opravdava prijetnje o invaziji na Ukrajinu.

Rusija od NATO-a ustrajno traži da se ne širi na istočnu Europu i da joj obeća da neće uključiti Ukrajinu u savez.

Međutim, NATO ne odustaje od politike „otvorenih vrata“, što znači da bilo koja država koja ispunjava kriterije može postati novom članicom.

SAD i NATO odbacili su ruske sigurnosne zahtjeve u pisanom odgovoru kojeg je Kremlju prošlog tjedna poslao američki veleposlanik u Rusiji.

Dok trenutni sukob između Rusije i Zapada proizlazi iz raznih optužbi s obiju strana, argument o izdaji sa Zapada desetljećima se ističe u retorici iz Moskve.

Vladimir Putin je u svom govoru na Konferenciji o sigurnosti u Munchenu 2007.godine optužio zapadne sile da su širenjem NATO-a na baltičke zemlje tri godine ranije prekršile obećanje s početka 1990-ih.

„Što se dogodilo s garancijama naših zapadnih partnera nakon raspuštanja Varšavskog pakta?“, pitao se tada ruski predsjednik.

Nakon pada Sovjetskog saveza, NATO nije prestao primati nove članice. Godine 1990. imao je 17 članica, a danas ih 30, među kojima ih je nekoliko koje su nekoć bile u sastavu Varšavskog pakta predvođenog SSSR-om.

Podrijetlo teze o izdaji

Kako bi razumjeli zašto Moskva govori o izdaji, valja se prisjetiti dogovora između američkog ministra vanjskih poslova Jamesa A. Bakera i bivšeg sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova tijekom njihovog sastanka 9.veljače 1990.

Raspravljajući o statusu ujedinjene Njemačke, spomenuti se dvojac složio da se NATO neće proširiti na teritorij Istočne Njemačke, a isto je obećanje ponovio i glavni tajnik NATO-a 17. svibnja iste godine u Bruxellesu.

Rusija i zapadne zemlje uspjele su u rujnu 1990. godine sklopiti sporazum koji je dozvolio NATO-u da pozicionira svoje trupe iza Željezne zavjese.

Međutim, taj se dogovor odnosio samo na ujedinjenu Njemačku. Daljnja proširenja prema istoku kontinenta tada su se činila nezamislivima.

„SSSR je još uvijek postojao i istočnoeuropske zemlje još su bile uključene u sovjetske strukture kao što je Varšavski pakt koji je službeno raspušten u srpnju 1991.“, rekla je Amelie Zima, doktorica političkih znanosti iz Centra za istraživanje međunarodnih odnosa.

„Ne možemo govoriti o izdaji jer se tek trebao zbiti niz događaja koji će promijeniti odnose moći u Europi“, dodaje.

Ukratko, kada su zapadni saveznici nudili „garancije“ o kojima je Putin govorio, nitko nije mogao predvidjeti kolaps SSSR-a i povijesne promjene koje će uslijediti.

„Pored toga, radi se o usmenom obećanju koje nije zapisano u sporazumu“, prisjetio se Oliver Kempf, znanstveni suradnik Zaklade za strateška istraživanja.

„Do prekretnice u politici širenja NATO-a došlo je mnogo kasnije, 1995.godine, na zahtjev istočnoeuropskih država.“

Iste je godine NATO objavio studiju o proširenju, prije nego što je započeo pregovore o članstvu s Mađarskom, Poljskom i Češkom, do kojih je došlo dvije godine kasnije.

Spomenute su zemlje u Sjevernoatlantski savez ušle 1999.godine. Uključivanje triju novih članica izazvalo je nesuglasice unutar NATO pakta, što je u suprotnosti s ruskim mitom o izdaji Zapada.

„Čak i unutar američke administracije bilo je mišljenja prema kojima se NATO ne bi trebao širiti zato što bi mogao postati preveliki financijski teret, a uz to bi izgubio na učinkovitosti“, kazala je Zima.

Strateška važnost Ukrajine

Pitanje proširenja NATO-a godinama podiže tenzije između SAD-a i njezinih saveznica s jedne strane i Rusije s druge.

Nakon što je Gruzija iskazala ambicije prema NATO-u i Europskoj uniji u kolovozu 2008.godine, Moskva je odmah pružila podršku proruskim separatistima u samoproglašenim autonomnim republikama Južnoj Osetiji i Abhaziji.

Rusi su s velikim oprezom pratili instaliranje proturaketnog štita u Rumunjskoj prije šest godina. Sličnu bazu NATO ima i u Poljskoj. Obje su zemlje danas članice Sjevernoatlantskog saveza.

Vlade zapadnih zemalja poručuju da Rusija nema razloga za brigu te neprekidno naglašavaju obrambeni karakter NATO saveza.

„Rusi teško prihvaćaju širenje NATO saveza, ali zaboravljaju da su 1997.godine potpisali dokument kojim su se obje strane obvezale da će čuvati mir i sigurnost na euroatlantskom području te da će osigurati teritorijalni integritet svim članicama Euroatlantskog partnerskog vijeća“, objašnjava Zima.

Četvrt stoljeća kasnije, potencijalni ulazak Ukrajine u članstvo NATO saveza za Rusiju je „crvena linija“ koja se ne smije prijeći, što je vidljivo u retorici koju Moskva koristi u kontekstu ukrajinske krize.

Nekadašnja „žitnica Sovjetskog saveza“ trenutno ima status „zemlje partnera“ s NATO savezom. No, pred Kijevom je dug put prije nego što će zadovoljiti kriterije za punopravno članstvo.

„Jedno od glavnih pravila NATO-a jest da zemlje članice moraju imati riješena sva granična pitanja kako se saveznici ne bi morali baviti novom krizom. Dok god se ne riješi spor s Rusijom oko Krima, malo je vjerojatno da će Ukrajina ući u NATO“, poručio je Kempf.