Zaboravite Savudrijsku valu, ovo je ‘majka‘ svih sporova u Europi: ‘Cilj je izbjeći katastrofu!‘

Savudrijska vala, kako je volimo zvati u Hrvatskoj, ili Piranski zaljev, kako ga zovu u Sloveniji, samo je jedan od slučajeva u kojima se dvije strane ne mogu dogovoriti oko granice na moru.

Ovog su se tjedna dvije države, Albanija i Grčka (koje su još formalno u ratu jer nitko nije dokinuo dokument iz 1941. godine kojim Italija pokreće napad na Grčku iz Albanije), dogovorile da razgraničenje u Jonskom moru pošalju na odlučivanje Međunarodnom sudu pravde (ICJ) u Haagu. Istom onom od kojeg je Slovenija bježala kao vrag od tamjana - pa smo napravili arbitražni sud na kojem se vidjelo da su Slovenci bježali od ICJ-a zato da mogu varati. U čemu su uhvaćeni, ali i dalje tvrdoglavo tvrde da arbitraža vrijedi.

Vjerojatno je da će se hrvatsko-crnogorska granica također rješavati na tom Sudu, ali čekamo formiranje nove vlade u Podgorici. No, svi navedeni slučajevi se ni na koji način ne mogu usporediti s “majkom” svih sporova u Sredozemlju: onom između Grčke i Turske. Koji je ne tako davno, 1996. godine gotovo doveo do sukoba dviju članica NATO-a kad je Grčka krenula u ratifikaciju UN-ove konvencije o pravu mora, a i ovih dana situacija nije bitno bolja. Atena i Ankara razmjenjuju oštre riječi zato što se ne zna gdje je granica na moru, a bilo je tu i sudara brodova, raspoređivanja ratnih brodova čak i francuskih na strani Grčke. Situacija je utoliko gora što, za razliku od svih drugih navedenih država, Turska nije ratificirala UN-ovu konvenciju o pravu mora (UNCLOS).

L’Institut Montaigne, ugledno francusko promišljalište (meni drag termin za think-tank) odlučio je problemu pristupiti znanstveno, profesionalno. Postavio je isto pitanje grčkom i turskom stručnjaku nadajući se da će se tako možda pojaviti neki tračak nade da se otvori prostor za kompromis. Fokus je bio na međunarodnopravnom aspektu problema o kojem su stavove iznijeli Maria Gavouneli, izvanredna profesorica međunarodnog prava na National & Kapodistrian University of Athens. I dr. Riza Türmen, turski opozicijski parlamentarni zastupni, bivši sudac Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. I evo kako stručnjaci s dvije strane vide pravni aspekt problema.

Dr. Türmen tvrdi da je UNCLOS za Tursku neprihvatljiv jer Ankara na svaki način želi spriječiti širenje grčkog teritorijalnog mora s 6 na 12 nautičkih milja jer bi to pretvorilo “Egejsko more u grčko jezero zbog brojnih grčkih otoka (što je točno, ako pogledate zemljovid oni su doslovce načičkani duž turske mediteranske obale). To bi isključilo Tursku s Egeja i zatvorilo je u njezine teritorijalne vode”.

Prof. Gavouneli situaciju vidi bitno drukčije: “Grčka inzistira da bi jedina tema (pregovora) trebalo biti razgraničenje epikontinentalnog pojasa i moguće Isključive ekonomske zone u Egeje i Istočnom Mediteranu”. A 12 nautičkih milja se podrazumijeva prema UNCLOS-u. “Striktno govoreći, svaka država djeluje jednostrano u u proglašavanju dosega svojih teritorijalnih voda”, navodi profesorica stavke iz UNCLOS-a.

Dr. Türmen smatra da Turska, budući da se “dosljedno i jasno usprotivila normi običajnog međunarodnog prava od nastanka te norme (UNCLOS i običajno pravo prije kodifikacije) nije njome obvezana. Konvencija je za prof. Gavouneli stupila na snagu (16. studenog 1994.) i obvezuje sve države. I dodaje kako je Turska iste mjere poduzela u Crnom moru i dijelovima mediteranske obale koji izlaze iz Egeja. Što potvrđuje da prihvaća normu običajnog prava.

Turski se stručnjak poziva na članke 74 i 83 UNCLOS-a. Članak 74: “Razgraničenje isključivoga gospodarskog pojasa između država čije obale leže sučelice ili međusobno graniče ostvaruje se sporazumom na temelju međunarodnog prava, kako je ono navedeno u članku 38. Statuta Međunarodnog suda, radi postizanja pravičnog rješenja”. I zatim se poziva na sintagmu “radi postizanja pravičnog rješenja”, navodeći da se ništa ne navodi o metodi ostvarivanja tog cilja, “pravičnog rješenja”. I zatim se poziva na presudu ICJ-a iz 1984. godine prema kojoj “razgraničenje nije jednostrani akt”. Ta je presuda donesena prije stupanja UNCLOS-a na snagu.

Još jedno važno pitanje je demilitarizacija grčkih otoka u blizini Turske. Dr. Türmen se poziva na Mirovni ugovor iz Lausanne (1923.), Konvenciju iz Montreuxa (1936.) i Pariški mirovni sporazum (1947.) prema kojima na tim otocima nema mjesta grčkoj vojsci. “Grčka ostvaruje suverenitet nad tim otocima pod uvjetom da budu demilitarizirani kako ne bi predstavljali prijetnju turskoj sigurnosti. Grčkom militarizacijom tih otoka ta je ravnoteža narušena”, ističe.

Prof. Gavouneli u tumačenju navodi Konvenciju iz Lausanne (1923.) o tjesnacima, koju dr. Türmen preskače, i navodi da je Konvencija iz Montreuxa zamijenila ovu iz Lausanne prema kojoj je i Truska mora demilitarizirati Dardanele i stvorila novi sigurnosni režim za Tursku kojim su obveze obiju strana za demilitarizacijom prestale vrijediti.

Mogao bih ovako još dugo. Jer, pravnici čitaju sporazume kroz vlastite naočale, tako su i slovenski tvrdili da mogu imati more, ali ne i kopno što je pravna besmislica. Interesantno je da, nakon što sam naišao na raspravu koju je otvorio L’Institut Montaigne i s urednicima dogovorio temu, u petak su još dva vrlo ugledna promišljališta otvorila istu temu: SIPRI iz Stockholma i Hoover Institution sa Sveučilišta Stanford. Što potvrđuje da je riječ o izuzetno ozbiljnoj krizi u istočnom Mediteranu koja izaziva velik međunarodni interes.

Moja je teza da je prostor definiran linijom od Krima do Libanona, na čijoj se polovici postavi šestar pa se opiše kružnica, trenutno najopasnije krizno žarište u svijetu.

Problem Republike Kine na Tajvanu do američkih se izbora neće rješavati vojnim putem, a vjerojatno i ne tako brzo nakon njih. U navedenoj su kružnici Libanon, Irak, Sirija, Nagorno Karabah i cijelo Crno More. Kao i nestabilna Bugarska (kad su ljetos počeli prosvjedi u tom zemlji pisao sam u Globusu o destabilizaciji ove važne članice NATO-a u kojoj Rusija ima snažan utjecaj da bi prije mjesec dana Bugarska protjerala dvoje ruskih diplomata) i Kosovo.

Turska je u taj krug gravitacijski privukla i Libiju. Što je sve povezano s doktrinom koju je 2006. godine formulirao turski admiral Cem Gürdeniz: Mavi Vatan (plava domovina). Definiranje turskog suvereniteta na Mediteranu. Što se idealno uklopilo u ideju turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana o jačanju regionalnog utjecaja Turske u sklopu kasnije formirane neootomanske politike. Koja vidi Tursku kao lidera cijelog islamskog svijeta sa sferom interesa od BiH do Kazahstana i Katara. Grčka je formirala alijansu u kojoj su Izrael, Egipat i Cipar, uz podršku Francuske. I sada imamo situaciju u kojoj su se strasti donekle smirile.

U petak je Jens Stoltenberg, glavni tajnik NATO-a, objavio da su obje strane odlučile odgoditi vojne vježbe planirane za sljedeći tjedan.

Riječ je o još samo jednom primirivanju krize koja i dalje nije riješena te će je bilo koja strana moći u bilo kojem trenutku aktivirati, ovisno o unutarnjim potrebama: zamrznute krize, koje tako voli ruski predsjednik Vladimir Putin, trenutno su najveći problem moje kružnice.

U njoj su i istočna Ukrajina, Transdnjestrovlje, dio Moldove koji ne priznaje vlast u Chișinăuu, zatim Abzahija u Južna Osetija u Gruziji i Nagorno Karabah oko kojeg se sada ratuje. I tu se krije ključ problema. Mediji su ovih dana pisali kako je spor potaknut pitanjem istraživanja podmorja u kojem leže određene zalihe prije svega prirodnog plina. I to je nedvojbeno točno, ali ne objašnjava izbijanja kriza 1975. godine, primjerice. Ugledni europski geopolitičar Bruno Tertrais za L’Institut Montaigne navodi kako se “nova Velika Igra u Mediteranu u stvari vodi oko moći i politike identiteta.

Pojavljuju se četiri različita, ali međusobno povezana uloga: teritorijalni suverenitet i pravo mora; kontrola resursa i tranzita; budućnost saveza (plural); i širi, politički, pa čak i civilizacijski programi. Rizici vojne eskalacije i dalje su veliki, a za uklanjanje tih napetosti bit će potrebna pronicljiva diplomacija.”

Hoover navodi kako niti jednoj strani ne bi trebalo dati u potpunosti na pravo, ali dodajem da ta politika, uz Erdoğana, nema izgleda. Hoover ispravno upozorava da treba naći rješenje jer je “Istočni Mediteran opasno susjedstvo”. Ali, kako kad su stavovi tako snažno suprotstavljeni, tu je i duga povijest sukoba - Grčka i Turska su prvi put ratovali 11 stoljeća prije Krista. Isprika, isprika, tad su ratovali Grčka i Troja, ali također zbog moći i pitanje kontrole pomorskih putova.

SIPRI je vrlo realan i navodi da je “obuhvatno rješenje nedostižno pa se zbog toga treba usredotočiti na izbjegavanje katastrofe i deeskalaciju kao ostvarive ciljeve”.

Hoover je također suprotstavio mišljenja Grka i Turčina. Zafiris Rossidis, grčki diplomat koji je službovao i u Hrvatskoj (sada u stožeru grčke vojske), također odbacuje tezu o fosilnim gorivima kao uzroku krize (možda povodu?), te navodi da je u srži trenutne krize “opasna ideološka podjela”. Turska želi regionalnu dominaciju baziranu na neootomanizmu. I zato se približila Muslimanskoj braći i Kataru i dovodi u pitanje sporazume (Lausanne 1923.) koji su definirali kraj Osmanskog carstva (upozoravam kako je za Erdoğana propast tog carstva istovjetan tvrdnji Vladimira Putina da je “raspad SSSR-a bila najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća”. Iz čega se može jasnije detektirati bliskost ova dva autokrata iako otvoreno ratuju u Siriji i Libiji. Dodajem tu i mađarskog premijera Viktora Orbana za kojeg je Trianonski ugovor iz 1920. goine, koji je Mađarsku okljaštrio, nacionalna katastrofa. Pa se voli slikati uz zemljovide “Velike Mađarske” s lukom Rijekom).

Soner Cagaptay, direktor Odjela koji se bavi Turskom u Washington Institute, slaže se (što je gotovo pa nevjerojatno) donekle s Rossidisom. “Sve u svemu, hoće li Erdoğan moći nastaviti igrati svoju igru na istočnom Mediteranu, ovisi o stanju turskog gospodarstva koje od 2018. pokazuje znakove slabosti, uključujući valutne krize i recesiju 2019. Ako Turska doživi ekonomski slom, bit će mu teško zadržati trenutni stav Ankare prema tim područjima. Morat će usmjeriti pozornost na domaće probleme. U suprotnom, očekujte da će Erdoğan u dogledno vrijeme nastaviti igrati intervencionističku ulogu na istočnom Mediteranu.” Ovoj preciznoj dijagnozi dodao bih detalj: Erdoğan je intenzivirao svoj intervencionizam kako bi pokušao mobilizirati javnost sve nezadovoljniju ekonomskim poteškoćama.

Završnu riječ prepuštam SIPRI-ju ne samo zato što se slaže s mojom gornjom opaskom: :

“Možda je u svemu ovome turski predsjednik izašao kao 'pobjednik' jer sada može tvrditi pred svojom bazom i ostalima kod kuće da je potreban niz drskih akcija kako bi se razbio nepovoljan status quo u odnosu na velike igrače - EU, NATO (Turska je članica!), Rusija i SAD - koji sada moraju prihvatiti nužnost razgovora s Turskom te ju poštovati kao regionalnu silu koja ima pravo glasa u globalnim pitanjima. Avanturizam ii rizik se nagrađuju: možda je to bila i namjera cijelo vrijeme.”