VUČIĆ SE POKUŠAVA IZVUĆI, TVRDI DA NIJE GLORIFICIRAO MILOŠEVIĆA, NEGO DA GA JE KRITIZIRAO 'Neki su moje riječi doslovce falsificirali'

Komentari na govor predsjednika Srbije Aleksandra Vučića ne prestaju. Nakon što je regirao hrvatski državni vrh, kao i javnost, potom i članovi Vlade Srbije, sad se na govor osvrnuo i sam Vučić.

Kako piše RTS, rekao je da mu nikad toliko ljudi nije reklo da je u pravu te da su njegove riječi o Slobodanu Miloševiću ‘neki doslovno falsificirali’, a neki ‘su se pravili da nisu čuli ono što je rekao’.

- Jučer sam, između ostalog, najviše govorio o Srbima, našim zabludama, greškama i putu u budućnost, nužnosti uspostavljanja novih odnosa Srba i Albanaca. Nikada manje pljeska nisam dobio, ali nikada više ljudi nije reklo da sam govorio istinu - rekao je Vučić novinarima.

- Milošević je imao najveću podršku, bio je veliki lider, ali rezultati njegove vladavine za Srbe su bili jako loši - ponovio je djelomice svoje riječi iz Kosovske Mitrovice i dodao:

- Samo su taj drugi dio rečenice neki zaboravili ili ispustili. Moje je poštovati prethodnike i truditi se da kada o njima govorim, a možda sam u prethodnom periodu ponekad i griješio govoreći o nekim drugim, ali o ovima, gledajući s povijesne distance, trudio sam se da ih ne napadam za gluposti za koje su bili napadani. Ono što sam jučer rekao nije glorifikacija, već naprotiv, ozbiljna i odgovorna kritika politike koju smo vodili, s vrlo lošim rezultatima po Srbiju. A zašto su neki to koristili, izvlačeći iz konteksta, to pokazuje da nisu spremni suočiti se s riječima koje sam izgovorio i odgovornom politikom jer oni samo ako imaju lošeg Vučića i lošu Srbiju mogu imati politiku - zaključio je Vučić.

Podsjetimo, Vučić je izazvao buru reakcija kad je u govoru na Kosovu između ostalog rekao da je Slobodan Milošević bio veliki lider.

U nastavku pročitajte taj dio govora koji, bez obzira na naknadne Vučićeve pokušaje reinterpretacije, govori sam za sebe.

- I prije skoro trideset godina, nedaleko odavde, stotine tisuća ljudi, a Slobodan Milošević je tada bio dovoljno velik da ih u tom broju okupi, na Gazimestanu, dočekalo je kraj njegovog govora, čuvenog ili nečuvenog, zavisi od toga tko ga i zašto tumači, sjećate li se kako?

Pjevali su. I to su pjevali, zborno, sve te stotine tisuća, pjevali su s vjerom i uvjerenjem, pjevali su zaneseni i ponosni, onu poznatu - ‘Tko to kaže, tko to laže, Srbija je mala’.

Tri rata se spominju u toj pjesmi. A onda smo ih imali još. Ne svojom, ali ne isključivo i tuđom krivicom. Službeno i neslužbeno, pomagali smo braći, Srbi su ginuli, za Knin, za Sarajevo, za Prištinu.

U Kninu se, danas, vijori šahovnica koje tamo nikada nije bilo, u Sarajevu je broj Srba pedeset puta manji od onoga koji je bio, u Prištini živi svega nekoliko Srba. Ne nekoliko tisuća, već nekoliko ljudi.

Nema nas više ni u Kosovu Polju gdje je mnogo toga počelo.

I to ne zato što su Hrvati, Muslimani ili Albanci bili jači i hrabriji od nas, već zbog toga što nismo razumjeli poziciju Srbije i svijeta, zbog toga što nismo shvatili da nismo sami na svijetu i da se bez svijeta ne može. Zbog toga što smo potcjenjivali sve druge i što nismo uspjeli računati. Zbog toga što smo uvijek vidjeli i slušali sebe, drugi nas nisu zanimali. Nismo bili s realnošću ni u dosluhu.

Milošević je bio veliki srpski lider, namjere su mu svakako bile najbolje, ali su nam rezultati bili mnogo lošiji. Ne zato što je on to želio, već zato što želje nisu bile realne, a interese i težnje drugih naroda zanemarili smo i podcijenili.

I zbog toga smo platili najvišu i najtežu cijenu.