To jutro, 6. rujna, tijekom redovitog obilaska najtežeg odjela osjetio je da ima vrućicu i glavobolju. Izolirao se u hotelskoj sobi, nadajući se da je riječ o malariji. Zamolio je kolegicu iz bolnice da mu donese opremu za vađenje krvi kako bi se testirao na ebolu. Iduće jutro nazvala ga je u suzama. Nalaz je bio pozitivan.
Doktor Ian Crozier (44), Amerikanac rođen u Zimbabveu koji se prije izbijanja ebole brinuo o oboljelima od HIV-a u Ugandi, nije znao u kojem se trenutku zarazio. Nosio je punu zaštitnu opremu i strogo se pridržavao svih pravila tijekom tih nekoliko tjedana koliko je liječio zaražene u Kenemi u Sijera Leoneu.
Pod zaštitnom odjećom bilo je nesnosno vruće - kada bi skinuo čizme, bile su pune znoja - i među zaraženima nije mogao provesti više od nekoliko sati dnevno. Ulazio je na odjel nekoliko puta na sat vremena.
Siromašna bolnica punila se danju i noću, a on je pregledavao po 60-70 pacijenata dnevno, ponekad i više. No, kad je čuo za epidemiju, znao je da mora pomoći. Za plaćene troškove - ne i plaću - pridružio se WHO-u i u kolovozu stigao u epicentar zaraze. Oko 330 zdravstvenih radnika dotad je već umrlo od bolesti, no Crozier je znao da ima sva znanja i vještine potrebne za borbu protiv bolesti. Namjeravao je ostati tri do četiri tjedna.
Mučni prizori
Ono što ga je dočekalo - prizori, zvukovi, mirisi i svakodnevna smrt - bilo je mnogo strašnije od njegovih najcrnjih scenarija. Krv, izmet i bljuvotine bili su se posvuda, iako su čistačice nekoliko puta dnevno klorom brisale pod.
Sa svih strana čulo se “doktore, doktore”, a pacijenti su često ležali u krevetima do umrlih dok se čekalo da ih dezinficiraju, stave u vreće i odnesu. Nikad nije bilo dovoljno ljudi za sve pacijente, od kojih se mnogi nisu više mogli sami hraniti niti prati. “Ti izolacijski odjeli su strašna mjesta”, rekao je u intervjuu za New York Times Ian Crozier, najteži oboljeli od ebole kojeg je ikad vidjela sveučilišna bolnica Emory u Atlanti.
Stigavši u Ameriku, nakon što je doznao da je bolestan, Crozieru je postalo tako loše da nitko nije vjerovao u oporavak. Bio je na dijalizi, priključen na aparate za pomoć u disanju, postao je deliričan i njegovi su liječnici bili uvjereni da će imati oštećenje mozga, i to u najboljem slučaju ako uopće preživi. Smršavio je desetke kilograma, mišići su mu atrofirali, a prvih tjedana u bolnici se uopće ne sjeća.
Iako je tada zatražio da ostane anoniman - kako bi zaštitio svoju obitelj - Crozier je sada dao intervju New York Timesu kako bi zahvalio “odličnom osoblju bolnice Emory” i upozorio da epidemija ebole još traje te da im treba pomoć. Njegov slučaj, potvrdili su u bolnici njegovi liječnici, dokaz je da se i najteži pacijenti mogu vratiti u život i pobijediti bolest. Crozier je bio treći Amerikanac prevezen u SAD na liječenje.
Da će i sam biti jedan od stranaca stavljenih u zrakoplov za evakuaciju zaraženih iz zapadne Afrike, nije mu padalo na pamet. Fotografirao je svoje lice - natečeno i s osipom - sjedeći u avionu i razmišljajući kako ima bolest koja ubija desetak ljudi na dan u bolnici u kojoj je radio.
Iako su scene većinom bile mučne, bilo je i trenutaka koji su punili toplinom. Majke čija su djeca umrla od ebole primale su na prsa djecu bez roditelja i dojile ih, spašavajući im tako život. Trojica pacijenata naročito su mu dirnula srce, prisjetio se Crozier.
Iskra veselja u bolnici
Jedne večeri u bolnicu su primljena trojica braće čija je majka umrla od ebole, a oca nije bilo. Svi su bili zaraženi, a Crozier nije vjerovao da će preživjeti.
Najstariji, Victor (11), bio je u najgorem stanju. Dječak je preuzeo ulogu oca obitelji, a dva mlađa brata, Shaku i Ibrahim, nisu se od njega odvajali ni na minutu. “Bili su kao mala skupina”, kaže Crozier koji bi ponekad poželio da može skinuti zaštitnu odjeću i zagrliti ih. Victor ga je podsjećao na njega, najstarijeg od četvero djece. Svako jutro se vraćao na odjel i očekivao da ih neće sve pronaći žive.
No, svaki dan dječaci su ga iznenadili i uskoro se dovoljno oporavili da su jurili s drugom djecom po odjelu, vrištali i smijali se, igrali, sasvim sretni. “Kao da su jedan drugog progurali kroz bolest. Na tom mračnom mjestu bili su poput iskre veselja”, opisao je Crozier. No, nisu sva djeca bila jednako sretna.
Delirij i buncanje
Da je sam ostao u Kenemi, nakon zaraze virusom, Crozier smatra da bi vjerojatno umro u roku od tjedan dana. Saznavši da je bolestan, u ponedjeljak su ga ukrcali na avion. Nakon trojice braće, došao je njegov trenutak da se izbori s bolešću. Godine su radile protiv njega - stariji pacijenti imaju teže simptome nego mlađi. Crozierova obitelj i djevojka gledali su ga kroz debelo staklo kako pomalo kopni. Majka je prosjedila većinu noći uz njega čitajući mu poeziju na interfon, pjesme koje je njegov ujak, njen brat, pisac John Eppel, napisao za njega u Zimbabveu.
Kao umirovljena medicinska sestra, Crozierova majka bila je bolno svjesna stanja svog sina. “Najteža mi je bila pomisao da ga više nikad neću moći dotaknuti. Njegovo tijelo bilo bi odmah spaljeno ili otpremljeno u laboratorij”, rekla je.
Imao je temperaturu 40 Celzijevih stupnjeva, tresao se, sve više spavao i tonuo u delirije, u mislima i dalje u strahotama Keneme. Zbog proljeva je bio prikopčan na infuziju, no stanje mu se samo pogoršavalo.
Medicinska sestra koja je zaražena u Kenemi doletjela je iz Velike Britanije i donirala krvnu plazmu jer osobe koje su preboljele ebolu imaju antitijela i mogu pomoći oboljelima.
Razina virusa u njemu se smanjila, no otkazali su mu bubrezi pa je stavljen na aparate za dijalizu. Natekao je i poremetio mu se srčani ritam. Liječnici su upozoravali na najgore.
Iznenađujuće, pacijent se počeo oporavljati, iako je bilo znakova mogućeg oštećenja mozga. Kad je napokon otvorio oči, krajem rujna, i pogledao oko sebe, njegova je sestra izjavila da je izgledao poput novorođenog djeteta. Nježno je progovorila putem interfona i njezin je glas prvo čega se sjeća.
Isprva je teško komunicirao, no dok je obitelj slušala kako rešeta kolege o svojim nalazima, znali su da je dobro. Sam kaže da ne može razmišljati jednako oštro i brzo kao prije, ali ostali tvrde da to ne zamjećuju. Ponekad mu je teško sjetiti se prave riječi. “Strah me je. Hoću li ikada u potpunosti biti onaj stari”, kaže Crozier.
‘Imam još puno posla’
Trenutačno je na intenzivnoj fizikalnoj terapiji kako bi vratio mišićnu masu. Nada se da bi se do veljače ili ožujka mogao vratiti u zapadnu Afriku.
Preživjeli se smatraju imunima na soj virusa kojim su bili zaraženi, a Crozier vjeruje da sada ima ugrađenu zaštitu.
“Imamo još puno posla”, napominje, zahvaljujući kolegama i obitelji koji nisu odustali od njega ni kad se sve činilo izgubljenim.
Eksperimentalni lijek spasio osam pacijenata u SAD-u
Od deset osoba koje su liječene od ebole u Americi osam ih je preživjelo, a dvoje su umrli. Doktor Ken Brantley (33) prvi je Amerikanac dovezen na liječenje, a primio je transfuziju od dječaka koji je bio zaražen i eksperimentalni lijek. Nancy Writebol (59), misionarka u Liberiji, također je primila eksperimentalni lijek i oporavila se. Doktor Rick Sacra (51), humanitarac, zarazio se u Liberiji. Thomas Eric Duncan (42), Liberijac, prva je osoba kojem je ebola dijagnosticirana u SAD-u. Prvo se mislilo da je gripa. Kad se vratio u bolnicu, primio je drugi eksperimentalni lijek, no bilo je kasno i preminuo je. Ashoka Mukpo (33), kamerman NBC-ja, dobio je isti lijek kao Duncan i Brantlyjevu krvnu plazmu. Oporavio se. Nina Pham (26), američka medicinska sestra koja je liječila Duncana, oporavila se. Amber Vinson (29), liječnica, zarazila se u Gvineji, a liječena je u Atlanti kao i Crozier. Oporavila se. Doktor Craig Spencer (33) zarazio se u Gvineji, a simptome dobio pri povratku u New York. Oporavio se. Doktor Martin Salia (44) zarazio se ebolom u Sijera Leoneu, a došao je u Nebrasku u kritičnom stanju. Stavljen je na dijalizu, dobio eksperimentalni lijek i transfuziju plazme od neidentificiranog preživjelog, no nije se izvukao. ( A. Handabaka)