VODEĆI RUSKI ANALITIČARI ZA JUTARNJI 'Može se čak reći da je Rusija bolnije reagirala na odluku RH o protjerivanju diplomata, nego na odluke velikih'

Europa nije na pragu novog hladnog rata, ona je u njega već debelo zakoračila. Odluka 22 zemlje EU i NATO-a, uz Australiju i Makedoniju, da uskrate gostoprimstvo jednom dijelu ruskih diplomata dosad nije viđena u međunarodnim odnosima, pa čak ni u olovnim vremenima blokovske podjele.

Moskva, naravno, najavljuje odlučan, beskompromisan i adekvatan odgovor. Rusko-zapadni odnosi dosegnuli su dno. Od rušenja Berlinskog zida nisu bili ovako oštri prema Rusiji i njezinu lideru Vladimiru Putinu kojega su zaskočili nakon trijumfalnog osvajanja već četvrtog predsjedničkog mandata.

A u svoj toj napetosti našla se - ni kriva, ni dužna - i Hrvatska. Naime, i Hrvatska se (ne)očekivano solidarizirala s Velikom Britanijom i zaplivala uzvodno te izjurila, simbolično, “samo” jednog predstavnika ruskog veleposlanstva, i to nižeg, naglasimo - diplomatskog ranga (o drugim razinama nećemo nagvaždati). No, ta je odluka pokazala da su međusobni odnosi u velikoj krizi te da Rusija i Hrvatska nisu bile u lošijim i napetijim odnosima još od pradavnih vremena Rezolucije Informbiroa 1948. godine kada je Josip Broz Tito Rusima zatvorio vrata na Jadran, more koje je ruska strateška želja još od carskih pa preko boljševičkih vremena.

No, i Hrvatska se uklopila u već spomenuti shizofreni parametar. Dakle, spomenimo samo ono što se događalo posljednjih tjedana. Prvo je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, i to sa službenog puta u Čileu, prva od čelnica zemalja EU čestitala Vladimiru Putinu na izbornoj pobjedi, iako je dogovor na razini Bruxellesa bio da se s tim malo pričeka, što je poslušao čak i mađarski premijer Viktor Orbán, najveći europski prijatelj Vladimira Putina. Zatim je Kolinda Grabar-Kitarović okrenula kremaljski telefonski broj Vladimira Putina i obnovila mu poziv u Hrvatsku, koji mu je prvi put uputila kada su se u listopadu prošle godine našli u njegovoj omiljenoj crnomorskoj rezidenciji Bočarov ručej u Sočiju. Već se počelo nagađati hoće li do sastanka doći prije ili poslije Svjetskog nogometnog prvenstva te hoće li naša predsjednica put Rusije na koju utakmicu naše reprezentacije kada je već preko interneta uspjela nabaviti ulaznice, ali potom je ona stavila svoj potpis (bez izdvojenog mišljenja) na zajedničku odluku s premijerom Andrejem Plenkovićem i predsjednikom Sabora Gordanom Jandrokovićem o šupiranju jednog ruskog diplomata. I na kraju, da se potvrdi nedoraslost naše vanjske politike, “s Pantovčaka zora kliče - ovo nema veze, dođi nama, Putine”. No, reakcija Moskve, odnosno ruskog poklisara u Hrvatskoj Anvara Azimova, iskusnog diplomata s mnogo utakmica u nogama, bila je i više nego mrzovoljna. Protjerivanje ruskog diplomata proglasio je neprijateljskim, najavio odlučan odgovor Moskve te rekao da su izigrani ruski napori za normalizaciju odnosa (o prilogu hrvatske strane nema ni riječi) te da se s pozivom Putinu za posjet Hrvatskoj više-manje možemo slikati. Ruska reakcija na hrvatsku odluku da se priključi većinskoj odluci gotovo da je bila žešća nego na odluke SAD-a, Njemačke ili Francuske.

Gore nego za Tita

“Možemo čak reći da je Rusija bolnije reagirala na odluke Hrvatske i Makedonije o protjerivanju diplomata, nego na odluke velikih zemalja”, kaže nam poznati ruski balkanolog Genadij Sisojev. “Naime, odluke Amerikanaca, Nijemaca, Britanaca ili Francuza su očekivane. To je ‘norma’ u ravnopravnim odnosima velikih sila, ali Moskvu je iznenadilo, pa i iznerviralo kada se tome priključuju neću reći mali, ali oni koji nisu dio te igre ili čiji potencijali i kapaciteti u međunarodnim gabaritima nisu veliki.”

Sisojev smatra da kad Rusija govori o neprijateljstvu, zapravo je više razočarana potezom Hrvatske za koju se zna da je dio “zapadne sfere”, kao članica NATO-a i EU, te bi joj, misle u Moskvi, bila dovoljna izjava o solidariziranju s Velikom Britanijom preko čega bi Kremlj prešao, a ne ovaj drastičan korak.

Dakle, za Rusiju u ovoj situaciji uopće nije bitno je li riječ o simboličnom istjerivanju ili o većem broju. Prema reakciji ruskog veleposlanstva može se iščitati da je Rusija zaprepaštena, pa čak i na neki način izdana. S Njemačkom ili SAD-om će nakon nekog vremena, kad se ovo slegne, nastaviti suradnju jer su velike zemlje upućene jedna na drugu, ali Moskva će biti zlopamtilo prema Zagrebu, pa možda i na dulji rok. Tako su jednostavno ustrojeni sadašnji odnosi Kremlja s vanjskim svijetom. Putin veoma drži do osobnih odnosa: zbrinuo je bivšega njemačkog kancelara Gerharda Schrödera, ne zaboravlja Slivija Berlusconija, a Orbán ima puno plusića u Putinovu rokovniku. Ne ulazimo je li to pozitivno i dobro ili ne.

Rusiji je ovaj prostor važan, kao i činjenica da je u ovoj napetoj situaciji svako približavanje s nekom od zemalja EU vrlo dragocjeno. Moskvi je, kaže nam pak Sisojev, stalo do dobrih odnosa s Hrvatskom jer se želi pozicionirati u regiji, pogotovo u vremenima kada joj je u Europi sužena mogućnost djelovanja. “Moskvi je jasno da se na ovim prostorima ne može oslanjati samo na Srbiju, nego je politika definirana po onoj ‘na Balkanu s obje noge’: jednom u Hrvatskoj, a drugom u Srbiji”, objašnjava Sisojev. Hrvatska i Srbija su, kaže on, stožerne zemlje ovog prostora. Slovenija, uz sve uvažavanje, ipak ne može igrati tu ulogu na isti način.

Nakon dugo godina natezanja, nakon posjeta hrvatske predsjednice Moskvi i neočekivanog telefonskog poziva Moskva je smatrala da je stvar uglavnom apsolvirana. “Kremlju je važno da Hrvatska ne ide stopama Poljske i baltičkih zemalja, da ne bude u ‘antiruskom’ paktu”, kaže nam komentator moskovskoga Komersanta Maksim Jusin. No, s druge strane ne traži da se bude Mađarska ili Grčka. “Dovoljno je da bude neutralna, ali da surađuje, jer ako se Hrvatska svrsta u antirusku koaliciju, onda svi napori Rusije padaju u vodu”, ukratko objašnjava rusku poziciju Maksim Jusin.

No, prisjetimo se da Rusija vodi politiku destrukcije prema zemljama koje smatra neprijateljima pa ćemo tek vidjeti kako će se postaviti prema Hrvatskoj u ovoj situaciji. Konačno, zašto pomagati zemlju koja joj nije naklonjena. Podsjetimo se na crnogorski poučak (pokušaj vojnog udara iza kojega, kako tvrdi Podgorica, stoji FSB), ali i mogućnost da hrvatska granica sa Srbijom postane hladnoratovska. Rusko-hrvatski odnosi od početka, od uspostave neovisnosti, nisu dobro krenuli. Nije bilo ovako dramatično, ali nikad nisu cvjetale ruže. U Hrvatskoj je, što nije bez utjecaja, Rusija percipirana kao “zaštitnica Srba”.

Iako u Moskvi ne bježe od toga, stalno su govorili kako to ne znači da je Rusija antihrvatska. No, u Srbiji i danas znaju to zlorabiti te prijetiti s Rusima na način “ha-ha, Rusi će vam navući uši”. Isto je tako činjenica da Hrvatska i Rusija imaju loše odnose u situaciji kada obje zemlje nemaju otvorenih međusobnih političkih pitanja, ni bilo kakvih povijesnih prijepora. Štoviše, u hrvatskoj javnosti ne postoji antirusko raspoloženje, a ruski turisti su rado viđeni gosti. Gostovanja ruskog baleta, opere ili zbora Ruske armije uvijek su posjećena s ushitom i traži se ulaznica više. No, nije sve u tome. Zahlađenje, premda se grijemo na ruskom plinu, krenulo je otprilike od Ive Sanadera koji je žrtvovao Ruse za približavanje EU i NATO-u. Mislio je da tako treba. Putin je boravio u Hrvatskoj prvi i, zasad, jedini put 2007. godine kad je na Mesićevu energetskom summitu najavio da Hrvatsku vidi kao ključnu točku na trasi plinovoda Južni tok. No, od toga ništa nije bilo. Mađarska je uskoro preuzela primat u tome, a poslije je i sam plinovod otišao na bubanj.

Politika destrukcije

Mesić je putovao u Moskvu k Putinu, ali ništa se nije pomaknulo jer je Sanader izbjegavao bilo kakav kontakt. Bilo je “ide, ne ide” u Moskvu, a na kraju ništa. No, kada ga je naslijedila Jadranka Kosor, postalo je euforično. Ona se čak tri puta u ciglih godinu i pol našla s Putinom od rujna 2009. do lipnja 2010. kada je kao prva - i zasad jedina - hrvatska premijerka posjetila Moskvu. Sve je izgledalo idilično. Putin je Hrvatsku nazvao “strateškim partnerom na Balkanu”. Potpisan je sporazum o uključenju u Južni tok, obećano je da će se riješiti problemi ruskih investicija. Kosor je pozvala Putina, ali nije došao. Ni tada, ni poslije. Čak je 2011. posjetio Sloveniju i Srbiju te napadno izbjegao Zagreb. No, kako je neočekivano buknulo, tako je i brzo splasnulo. Ni pisma, ni razglednice. Štoviše, išlo se do te mjere da je Kosor razvrgnula sporazum s Gazpromom za nabavu plina i kupila skuplji od talijanskog ENI-ja, strateškog partnera Gazproma.

“Je li pritisla američka ambasada”, pitali su se ironično ruski diplomati iz Bosanske ulice. Ništa bolje nije bilo ni s Vladom Zorana Milanovića. I tada je otkazan hrvatsko-ruski gospodarski forum, a i nedavno kad im je Plenković digao živac ponudom Ukrajini da će pomoći oko integracije okupiranih područja. No, Rusi i dalje oblijeću Hrvatsku i traže uporište da smjeste svoju drugu nogu jer na jednoj, u Srbiji, teško balansiraju na Balkanu.