‘Vladimir Putin razmaženom je Zapadu ostavio 2 dileme. Zna se tko je sada na potezu...‘

Prvo se govorilo da je vojno gomilanje na granicama Ukrajine samo zveckanje oružjem ruskog predsjednika pod pritiskom kod kuće. Tada se pričalo da je smrtno bolestan, zbog čega je invazija izgledala kao posljednje, očajničko bacanje kocke, piše The Telegraph.

Kad je ruski marš na Kijev uspješno zaustavljen, govorilo se da će ga slomiti vojna nesposobnost i nedostatak ekonomske snage. A ako ne bude poražena na bojnom polju, Rusija će sigurno biti izgladnjena sankcijama.

Dvije godine kasnije rat još uvijek traje, a sva ta predviđanja pokazala su se kao pusta želja. Daleko od toga da je na rubu kolapsa, čini se da je Putinova Rusija konsolidirala svoju poziciju, pojačava vojnu proizvodnju, a Međunarodni monetarni fond predviđa da će ove godine imati brže rastuće gospodarstvo od bilo koje članice G7.

Poraziti – ili čak obuzdati – Putina pokazuje se većim zahtjevom nego što se očekivalo, i mora uključivati ​​i značajno veću vojnu potporu Kijevu i, kao što je sada očito, mnogo veću potrošnju na širu europsku obranu.

Posebno će biti teško ako Donald Trump osvoji drugi mandat i ispuni svoju prijetnju da će izaći iz NATO-a.

Iako se čini malo vjerojatnim da bi SAD u praksi prepustio Europu njenoj sudbini, svejedno je to rizik koji se mora uzeti u obzir pri ponovnom određivanju proračuna za obranu.

To bi i dalje bio slučaj čak i u slučaju nekakvog mirovnog rješenja, možda čak i više, budući da bi se ohrabren svojim uspjehom Putin mogao vratiti po još. Agresivnost se isplati, zaključio bi. Demokracije se moraju pripremiti za takav svijet.

Možete imati oružje ili maslac, kako kaže uvriježena američka izreka, ali ne oboje. Postoji očit kompromis između potrošnje na vojsku i na socijalne potrebe.

Pokušaji da se učini oboje u isto vrijeme često završe loše, kao što je opisao Irving Bernstein u svojoj povijesti predsjedničkog mandata Lyndona Johnsona, koju je karakterizirala kombinacija velikih troškova za rat u Vijetnamu i Veliko društvo kod kuće.

Sličan pokušaj kombiniranja "rata protiv terorizma" sa slobodnom potrošnjom kod kuće dogodio se za vrijeme Georgea W. Busha. Može se povući poveznica između Bushove fiskalne inkontinencije, nadolazećeg kreditnog i stambenog balona i kasnije globalne financijske krize.

Moglo bi se reći da se potpuno ista pojava ponovno događa danas uz rastući pritisak za povećanje vojne potrošnje koji ide uz rastuće proračune socijalne skrbi i velika ulaganja u zelenu tranziciju i relokaciju industrije.

Uzeti zajedno, Zakon o ulaganju u infrastrukturu i zapošljavanju Joea Bidena, Zakon o smanjenju inflacije i Zakon o čipovima odobravaju više od 1,6 trilijuna dolara dodatne federalne potrošnje i poreznih olakšica. Istodobno, Kongres je odobrio velika povećanja izdvajanja za obranu.

Svi ovi pritisci dolaze u trenutku kada su fiskalni deficiti već blizu svoje kritične točke. Mirovna dividenda posthladnoratovske ere je nestala, ali čini se da javna politika nije raspoložena to prihvatiti.

U Ujedinjenom Kraljevstvu već je na snazi jedan od najvećih proračuna za obranu na svijetu; s oko 65 milijardi eura godišnje, obrana je peti najveći primatelj državne potrošnje nakon socijalne skrbi, zdravstva, obrazovanja i kamata na dug.

Ipak, kao udio u BDP-u, to je samo blijeda sjena onoga što je bilo ranije, i dok nominalno Britanija troši približno isto kao i Rusija, brojke su varljive.

Rusija je zemlja srednjeg dohotka i stoga dobiva više za svoj novac nego UK. U smislu kupovnog pariteta, njen proračun za obranu je puno veći od britanskog, i stoga održava daleko veći arsenal.

Da bi bila jednaka sadašnjim i budućim prijetnjama, obrambena potrošnja Ujedinjenog Kraljevstva očito mora naglo porasti, što rezultira teškim političkim izborima.

Dio svrhe NATO-a je naravno podijeliti troškove obrane s drugim nacijama istomišljenika. Ruska vojska je patuljasta u odnosu na kombiniranu moć zemalja NATO-a, čak i ako zanemarimo sudjelovanje SAD-a.

Moskva ne bi mogla vjerodostojno voditi konvencionalni rat protiv Zapada.

Usprkos poteškoćama koje su već nanesene običnim Rusima, Putin nije imao poteškoća u povećanju potrošnje na vojsku, koja sada iznosi procijenjenih 8% BDP-a, i na industrijsku proizvodnju potrebnu za podupiranje njegovih ratnih napora.

Cijelo gospodarstvo je stavljeno na ratne temelje, s tvornicama koje rade 24 sata na dan za opskrbu streljivom i druge vojne potrebe. Ako rusko gospodarstvo snažno raste, to je gotovo isključivo zbog vojnih izdataka, koji danas iznose oko trećine cjelokupnog proračuna.

Da to stavimo u perspektivu, da Ujedinjeno Kraljevstvo troši ekvivalent, izdvajali bi gotovo 400 milijardi eura godišnje za obranu, ili znatno više od cjelokupnog proračuna socijalne skrbi.

Kao što je Kristalina Georgieva, direktorica MMF-a, primijetila, dinamika podsjeća na bivši Sovjetski Savez, s progresivno smanjenom potrošnjom i centralno planiranom industrijskom proizvodnjom. Egzodus mladosti i talenata, ipak, nastavlja se nesmanjenom brzinom. Koliko se ovo još može izdržati?

To je dobro pitanje, ali opet može sadržavati veliki element pustih želja. Ne postoji učinkovita opozicija Putinu u Rusiji, gdje se sukob još uvijek smatra sličnijim građanskom ratu, s nacističkim pobunjenicima kao neprijateljem, nego ilegalnom invazijom.

Nadalje, režim se dosad pokazao nevjerojatno vještim u prilagodbi zapadnim sankcijama.

Čini se da nema manjka alternativnih kupaca za rusku naftu i plin, a pokušaj da se cijena ruske nafte ograniči na neekonomske razine pokazao se uglavnom neučinkovitim.

Ostali oblici trgovine vitalni za Putinov ratni stroj nastavljaju se uglavnom bez prepreka. SAD, na primjer, još uvijek uvozi više od 2 milijarde dolara godišnje ruskog gnojiva i nuklearne sirovine.

Čak i tamo gdje je izvoz u Rusiju zabranjen, europske i britanske tvrtke pronašle su zaobilazna rješenja prodajom robe u nesankcionirane zemlje, s kasnijim ponovnim izvozom robe u Rusiju.

U Rusiji se uvezena bijela tehnika razmontira, a elektronika se prenamjenjuje za vojne potrebe.

Nakon što je zaprijetio žestokom odmazdom za smrt Alekseja Navaljnog u arktičkoj kaznenoj koloniji, David Cameron, britanski ministar vanjskih poslova, tada je samo sankcionirao šest zatvorskih službenika, zabranjujući im putovanje u Britaniju.

U međuvremenu, probno ispaljivanje projektila Trident s britanske podmornice nije uspjelo drugi put zaredom. Gotovo da možete čuti smijeh na trgu Lubjanka.

U Britaniji je izvršni direktor BAE Systemsa, primarnog obrambenog izvođača, rekao da će trebati godine da se poveća opskrba streljivom, oružjem i vozilima nakon posthladnoratovskih smanjenja proizvodnje.

Zašto?

Čini se kao samo još jedna optužba za nesposobnost zemlje da išta učini na vrijeme i isplativo.

Na kraju predstoji suočenje s izborom: oružje ili maslac. Nakon desetljeća razmaženog udovoljavanja svojim željama, čini se da stiže neugodno buđenje, piše The Telegraph.