Utorak 20. veljače ujedno je bio 727. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, točno 10 godina od kada su postrojbe specijalne policije Berkut na Majdanu otvorile paljbu po demonstrantima i ondje ubile preko 100 građana. Iako je danas stanje u Kijevu sasvim drugačije, ukrajinska Granična služba napominje da ni iz Bjelorusije (iz koje je krenuo dio napada u veljači 2022. godine) sada ne prijeti opasnost – budući su tamošnje ruske snage završile povučene s poligona te nisu bile nadomještene. Jednako je stanje navodno i uzduž sjeverne granice Ukrajine sa samom Ruskom Federacijom, gdje oko 20 tisuća ruskih vojnika poduprtih topništvom i zrakoplovstvom osigurava napetost na granici, ali ipak nema snage da bez bitnijih pojačanja krene u neki novi ozbiljni napad na Ukrajinu. Ipak, i takve neprijateljske snage uspijevaju za sebe vezati određene snage ukrajinskih branitelja koje bi itekako dobro došle na bojištima istoka i juga Ukrajine, čije ćemo stanje nadalje razmotriti.
Stanje na bojištima
Zadnjih se dana bilježe tek povremena kopnena sukobljavanja na sjeveru Donbasa, kod Kupjanska (Sinkivka oko 6 km sjeveroistočno, te oko 22 km jugoistočno oko Tabaivke na cesti P-07 prema okupiranom Svatove) i oko Bahmuta (na cesti zapadno prema Časiv Jaru, jugozapadno oko Ivanivske, te južno oko Klišćivke). Iako je bojište kod Kupjanska u ponedjeljak 19. veljače obišao i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, ostaje činjenica da svi ti okršaji nisu doveli do ikakvih bitnijih promjena bojišnice. Za razliku od toga, posljednjih je dana oživjela borbena zona oko sela Robotine, poprišta neuspješne ukrajinske ljetne ofenzive u Zaporižju na jugu Ukrajine – gdje se bilježilo žestoke ruske napade na zapad i jug ovog malog te uvelike razrušenog naselja. Slično su prošli i ukrajinski mostobrani na pojedinim dijelovima okupirane istočne obale Dnjepra na koje su zadnjih dana također bili bitno intenzivirani napadi – iako ondje izgleda da ne stoje pojedini ruski navodi o bitnijem osvajanju prostora i bacanju branitelja prema Dnjepru. Napomenimo kako su jačanja ruskih borbenih djelovanja oko Robotine i na donjem toku Dnjepra vjerojatno izvedena u okviru nastojanja za eksploatacijom osvajanja Avdiivke, računajući valjda na zadnjih dana provedena interventna prestrojavanja snaga, opreme i zaliha ukrajinske strane, kao i na zbunjenost branitelja nakon poraza te ovećih povlačenja kod Avdiivke.
Zone intenzivnih borbi
Zadnjih dana je glavnina borbi bila koncentrirana oko okupiranog grada Donjecka – i to (1) oko Avdiivke, te (2) jugozapadno od tog sada osvojenog grada (potez Krasnogorivka-Georgiivka-Pobeda-Novomihailivka). Dok se još u petak 16. veljače čulo kako ukrajinska 3. jurišna brigada nekako uspijeva usporiti rusko napredovanje kroz urbani prostor sjeverozapadne Avdiivke, dovoljno za izvlačenje branitelja iz glavnine te bivše tvrđave – ubrzo je postalo jasno da je taj sav napor bio taman dovoljan da se povuče većina ljudstva i ponešto opreme, dok su bilježene žrtve među pojedinim grupama boraca u zalaznici te među ranjenicima koje se nije uspjelo izvući pješice (i prema kojima agresori, izgleda, nisu imali milosti).
Krajem prošlog tjedna zamrle su borbene operacije sjeverno od Avdiivke, agresori su koncentrirali snage na sam centar grada, a izgledalo je i da utvrđena koksara na sjeverozapadnom ulazu u Avdiivku ima šanse izdržati u ukrajinskim rukama duže od ostatka gradskog prostora. Uz ostala pojačanja, iz Kijeva je bilo poslano dodatnih 150 FPV kamikaza-dronova, no prema ukrajinskim izvorima - oko dvije brigade ruskih napadača uništene tih dana praktično su odmah bile nadomještene novim kvalitetnim ljudstvom, baš kako se nadomještalo i izgubljenu tehniku agresora.
Dok se redovito izvodilo udare i po ukrajinskim mjestima u neposrednom zaleđu bojišta (Kurahov i Selidove, ali i sva manja naselja uz tamošnju bojišnicu), do jutra u subotu 17. veljače bilo je jasno kako su Ukrajinci izveli većinu povlačenja s ovog bojišta, što je objavio i novi Vrhovni zapovjednik, general Oleksandar Sirski. Ruski izvori spominjali su nekoliko stotina mrtvih ukrajinskih boraca u povlačenju i zarobljavanje razne vojne tehnike zapadnog podrijetla (među ostalim i topništva, bez granata), a iz ukrajinskih se izvora čulo o uspješnom rušenju nekoliko ruskih borbenih aviona (Su-34 i Su-35), koji su kod bojišnice ispuštali vođene zrakoplovne bombe – sredstvo kojeg je dnevno korišteno po nekoliko desetaka, na veliku štetu branitelja. Ti su gubici navodno barem privremeno usporili takva taktička zrakoplovna djelovanja, no ostalo je nejasno čime su ta rušenja zapravo postignuta, odnosno da li se bojišnici primaknuo neki teži protuzračni sustav ili su rušenja bila izvedena sustavima kraćeg dometa nad samom linijom fronte, nedaleko koje su ti avioni djelovali. Kako god bilo, u kasnim večernjim satima utorka 17. veljače o borbenom uspjehu je bio izviješten i ruski predsjednik Vladimir Putin, uz procjenu ukrajinskih dnevnih gubitaka tog dana na oko 1.500 boraca. Prema dostupnim materijalima, niti izbliza se nije vidjelo toliko mrtvih, iako se takvim snimkama ruska strana ponekad voli hvaliti. Ipak, ostaje činjenica da su Rusi ostvarili pomak od oko 8,6 km kroz prostor džepa koji je u njihovim linijama držao prostor ukrajinske Avdiivke sa svojih oko 31,75 km kvadratnih površine.
‘Čišćenje‘ koksare
No dok se još u subotu čulo o nastavku gorenja ostataka naftalina i bitumenskih smola na prostoru koksare na prilazu u Avdiivki (što je navodno dovelo i do trovanja pojedinih branitelja), u nedjelju se još spominjalo „čišćenje“ gradskog prostora Avdiivke, te i nadalje prisutnost branitelja u kompleksu koksare. Ipak, ruski pritisak nastavljen je kako prema samoj koksari Avdiivka, tako i dalje na zapad prema prigradskom ukrajinskom selu Lastočkine – u kojem je preostalo tek dvoje civila, a izgledalo je da bi i i tamošnja posada branitelja mogla biti pregažen agresorskim snagama u naletu nakon osvajanja grada. Do jutra 19. veljače postalo je jasno i da je kompleks koksare Avdiivka pao u ruke agresora, što je tog popodneva bilo potvrđeno i iz ruskih službenih izvora.
Borbe oko Avdiivke u ponedjeljak su se prenijele sjeverozapadno (Novobahmutivka) i zapadno (Lastočkine), a jednako je žestoko bilo i tridesetak km južnije, gdje su svo ovo vrijeme trajala nastojanja agresora da probije ukrajinsku obrambenu liniju između mjesta Georgiivka, Pobeda i Novomihailivka. Dok kod Georgiivke nije bilo mnogo uspjeha, izgleda da se dalje južno (uz trasu O-0532) uspjelo osvojiti istočni dio malog sela Pobeda – gdje su branitelji ostali u zapadnoj, stambenoj polovici sela, gdje borbe i dalje traju. Slično je stanje izgleda i 6 km južnije, gdje su agresori navodno ušli u istočni dio sela Novomihailivka, nastavljajući svoj napad sa sjevera, istoka i juga – dok branitelji i dalje drže barem zapadni dio tog naselja, uz protunapade i bez povlačenja. Ujedno su žestoke borbe opet zabilježene i u Zaporiškoj oblasti, kako u prostoru grada Kamjanske kod Djepra, tako još i više južno od ukrajinskog grada Orihiva, na prostorima neuspješne ukrajinske ljetne ofenzive. Ondje su izgleda jake snage agresora u nedjelju krenule napadati to krajem kolovoza 2023. oslobođeno selo, prvo sa jugozapada, pa onda i s juga. Iako je u prvo vrijeme izgledalo da su ti napori uspjeli, te da su napadači ušli u selo, do danas je postalo jasno kako to u najboljem slučaju nije bilo trajnije napredovanje, a Robotine je i dalje u ukrajinskim rukama (baš kao i dobar dio ukrajinskog prostora zapadno od ruskog uporišta Verbove, gdje se također aktivno napadalo s juga). Naravno, sve to bi se moglo promijeniti ako ova zona tijekom idućih dana preraste u ozbiljno ofenzivno težište za snage Ruske Federacije, koje bi nesumnjivo uz okupaciju Avdiivke rado zabilježile i negiranje glavnih učinaka ukrajinske ljetne ofenzive pred ruske predsjedničke izbore do kojih ostaje tek nekoliko tjedana.
Zračni napadi
Već gotovo svakodnevni ruski raketni napadi te razmjene udara bespilotnim letjelicama nastavili su se i u subotu 17. veljače – kada su Rusi objavili rušenje ukupno 33 ukrajinske letjelice, među ostalima iznad oblasti Brijansk (18 komada), Kaluga (7 komada), Belgorod (4 komada) i Voronjež (4 komada) i Kursk (1 komad, navodno nedaleko tamošnje nuklearne centrale). Dok se veliki požar u pogonu za proizvodnju bespilotnih letjelica u Iževsku (oko 950 km istočno od Moskve prema Uralu) pripisivalo sabotaži, bespilotnim se letjelicama definitivno gađalo naftno postrojenje u mjestu Uneča (nedaleko granice u Brijanskoj oblasti), kao i destileriju u Kursku. Dok su se ruski izvori naslađivali akcijom „ruskih partizana“, kojom je navodno uništen vlak sa streljivom u mjestu Mogiljiv-Podiljski (uz samu granicu s Moldovom, na oko 60 km od pobunjene Transdnjistrije i tamošnjih ruskih simpatizera) – u tim je istim krugovima bitno manje pažnje bilo posvećeno rezultatima ruskog raketiranja ukrajinskih gradova Kramatorsk (navodno nadzvučnom protubrodskom raketom Kh-22) i Slovjansk (navodno „Iskander-M“) u Donjeckoj oblasti, oko 35 km sjeverozapadno od okupiranog Bahmuta. Ondje se kasnije tijekom dana gađalo industrijsku infrastrukturu, škole i stambena naselja, dok nije jasno koji su bili ciljevi sličnog napada na ukrajinske gradove Kropivnicki, Dnipro i Harkiv.
Nedjelja 18. veljače opet je započela ruskim valom od barem 12 kamikaza-dronova Shaheed-136/131, te lansiranjem jedne rakete Kh-59. Uz više raketnih udara na Selidove u Donjeckoj oblasti, zabilježen je pogodak u „infrastrukturni objekt“ u regiji Poltava, a nekoliko ruskih vođenih zrakoplovnih bombi napravilo je opsežne štete Kupjansku (stambeni prostori, lokalna industrija i energetska infrastruktura). Nasuprot toga, barem jedna bespilotna letjelica je uništena iznad ruske oblasti Voronjež, dok je njih 16 navodno izvelo niz napada na ciljeve u Belgorodskoj oblasti. Za razliku od toga, ponedjeljak 19. veljače započeo je uništavanjem sva 4 kamikaza-drona Shaheed-136/131 koja su Rusi iz Belgorodske oblasti lansirali prema Harkivu, a za uzvrat su barem 2 letjelice bile otposlane nad rusku oblast Brijansk i jedna prema Belgorodu. Tijekom dana se bilježilo i eksplozije u ukrajinskim regijama Poltava (oko Kremenčuka, „industrijski objekt“), te kod grada Kropivnicki – da bi onda utorak 20. veljače započeo lansiranjem 23 kamikaza-drona iz Primorsko-Ahtarskog (svi srušeni iznad širokog niza mjesta u centralnoj Ukrajini), te dvije ruske rakete sustava S-300 iz Belgoroda i vođene rakete Kh-31 iz Zaporižja – gdje su sve rakete izgleda pogodile svoje ciljeve.
Zelenski i zapadna politika
Kao prvo, treba se osvrnuti na činjenicu da je u glavnom gradu Bavarske Münchenu od petka 16. do nedjelje 18. veljače trajalo jubilarno 60. izdanje tradicionalne međunarodne sigurnosne konferencije. Za razliku od hrvatskog premijera, koji je ondje osvanuo tek na kratko prvoga dana i pri tome nije imao javno prikazanih bitnijih sastanaka – ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je svoje vrijeme iskoristio u punini. Osim činjenice da je na dolasku, u petak 16. veljače, potpisao Sporazume o sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu prvo u Njemačkoj, a onda i u Francuskoj (3 milijarde eura za vojne potrebe Ukrajine u 2024. godini, topništvo, granate, protuzračna obrana, sredstva elektroničkog ratovanja, dronovi i suradnja obrambenih industrija) – Zelenski se idućih dana susreo s nizom državnika iz Europe i svijeta. Uz Azerbajdžan i Finsku, posebno se spominjalo susrete s brojnim gostima konferencije iz Sjedinjenih Američkih Država, gdje ni potpredsjednica Harris, ni delegacija Senata nije mogla suvislo objasniti činjenicu da se Zastupnički dom Kongresa umjesto izjašnjavanja o paketu međunarodne pomoći za Ukrajinu radije povukao na gotovo dva tjedna praznika (od 16. do 28 veljače). Naravno, time se otegnulo makar i pokušaje izglasavanja paketa međunarodne pomoći za Ukrajinu, Izrael i Tajvan – što je samo doprinijelo nastavku nestašice ključnih tipova zapadne vojne opreme, kao bitnom elementu u bitkama koje se svakoga dana odvijaju širom istoka, jugoistoka i juga Ukrajine.
Tek se donekle produktivnijim pokazao sastanak Zelenskog s češkim predsjednikom Petrom Pavelom, gdje se razgovaralo o potpori Ukrajini i suradnji obrambenih industrija samo nekoliko sati nakon češke objave kako su inozemstvu uspjeli pronaći oko 500.000 granata kalibra 155mm i oko 300.000 granata kalibra 122mm za Ukrajinu – koje bi se uz podršku bogatijih partnera moglo za nekoliko tjedana prebaciti u Ukrajinu. Doduše, pitanje je kako bi taj posao bio provediv u okviru Europske unije, zajednice u kojoj su, prema navodima pojedinih medija, navodno Francuska, Grčka i Cipar nedavno blokirali EU kupovinu streljiva za Ukrajinu izvan Unije, baš kao i kupnju turskih bespilotnih letjelica Bayraktar za tu istu agresijom pritisnutu državu. I dok se umjesto hitnog slanja streljiva u Bruxellesu najavljuje tek skora izrada Strategije obrambene industrije EU koja bi takvo streljivo u nekoj budućnosti trebala proizvoditi – za utjehu ostaju vijesti iz Njemačke kako će koncern Rheinmetall u neko dogledno doba graditi u Ukrajini tvornicu topničkog streljiva u zajedničkom vlasništvu, dok vanjskoposlovni šef EU Josep Borrell spominje pripremu raznih ugovora u svrhu proizvodnje streljiva, koje tek treba sklopiti (i za njih pronaći potrebne novce).
Nažalost, slično se zbunjeno izgleda zadnje vrijeme pristupa i pitanju oblikovanja 13. po redu paketa EU sankcija prema Ruskoj Federaciji – kojeg se prvo najavljivalo za 14. veljače (navodno propalo radi veta Mađarske), pa onda za 19. veljače, da bi aktualna prognoza spominjala 24. veljače – čime se onda definitivno promašilo donošenje ovih mjera pred drugu godišnjicu ruskog napada na Ukrajinu 2022. godine. Ipak, ako ništa drugo, u međuvremenu se izgleda postiglo barem neki manji napredak, budući se od mađarskog ministra vanjskih poslova Petera Szijjártóa 19. veljače čulo kako službena Budimpešta ipak neće na spomenuti 13. paket sankcija ulagati veto (jednako kao niti na odluku o izdvajanju 5 milijardi eura za oružje Kijevu, samo ako se dopusti da njihov nacionalni doprinos tim sredstvima ipak ode u neke svrhe koje nemaju veze s tim oružjem).
Ponešto su bolje Ukrajinci prošli 19. i 20. veljače u Tokiju, gdje je Japan organizirao dvodnevnu konferenciju o gospodarskoj obnovi. Od početka rata Japan je već Ukrajini dao više od 10 milijardi dolara različitih potpora, od čega 8,5 milijardi USD financijskih i ekonomskih potpora, a na 37 milijuna USD doniranih ovog siječnja (u fond NATO za potporu Ukrajini) pred ovaj skup je bilo najavljeno i dodatnih 106 milijuna USD za podršku oporavku Ukrajine od posljedica rata. Na skupu kojem je prisustvovalo preko 100 velikih japanskih korporacija, sklopljeno je 56 raznih sporazuma o suradnji – od gospodarskih memoranduma, do propisao ukidanju dvostrukog oporezivanja, te japanske pomoći u raznoj opremi i ulaganjima. Uz sve to, ugovorena je i bespovratna pomoć Japana ratom pritisnutoj Ukrajini u vrijednosti 4,7 milijardi USD, s isplatom do kraja ovoga mjeseca, o čemu se čulo na zajedničkoj konferenciji za medije ukrajinskog premijera Šmihala te japanskog premijera Fumia Kishide.
Saveznici - pomoć i problemi
Dok Ukrajina na bojištima navodno osjeća nestašicu ne samo zapadnog streljiva nego i rezervnih dijelova za raznu doniranu vojnu opremu, treba napomenuti kako je izgleda u hodu propao pokušaj pribavljanja vojne opreme iz Ekvadora (koju se trebalo rabljenu zamijeniti za novo američko naoružanje) – i to baš za vrijeme turneje ruskog ministra vanjskih poslova Lavrova po Latinskoj Americi. Ipak, ponešto bolje vijesti pristigle su zadnjih dana iz Nizozemske – koja za Ukrajinu najavljuje barem 24 borbena aviona F-16 – te Danske, koja uz takve avione put Ukrajine planira poslati i „sve svoje topništvo“, budući je potreba za tim veća na tamošnjim bojištima nego u europskim skladištima. Uz to, čulo se o doniranju vozila hitne pomoći iz Finske, oko 800 izdržljivih i modularnih kvadkoptera SkyRanger R70 vrijednih oko 95 milijuna dolara početkom travnja iz Kanade, dok je Švedska najavila svoj 15. po redu paket pomoći. On bi sa svojih oko 680 milijuna USD trebao biti najveći do sada i uključivat će laka jurišna plovila Stridsbåt 90, topničko streljivo, PZO sustave RBS-70, protuoklopno naoružanje, ručne bombe, sanitetska vozila – ali i ozbiljan dio novaca namijenjen ukrajinskoj narudžbi modernih švedskih borbenih vozila CV90, koja su se do sada jako dobro pokazala na bojištu.
Nažalost, dok neki tako pomažu – ima i suprotnih primjera, među kojima posebno mjesto zauzima situacija koju Poljska trpi na svojoj granici s Ukrajinom. Ondje s prekidima već mjesecima traju blokade pojedinih graničnih prijelaza, formalno organizirane od poljoprivrednika ili prijevoznika, koji za ovaj ili onaj oblik svojih problema krivca vide u Ukrajini i njihovom cestovnom prometu kroz Poljsku. Iako je krajem siječnja izgledalo kako je po tim pitanjima postignut sporazum, a EU je pristala intervenirati ako pritok ukrajinskih roba bude bitnije utjecao na kretanja cijena u Poljskoj – prekogranični promet ipak nije bio uspostavljen na razinu prije izbijanja ovih sporova krajem lanjske godine. Uz žito, posebno su se problematičnim pokazali šećer, smrznute maline i koncentrat jabuka – da bi 9. veljače opet započeli poljski prosvjedi i blokade pojedinih graničnih prijelaza, a onda i napadi na ukrajinske kamione te prosipanje žita na prometnice (nakon lomljenja carinskih pečata na pošiljkama iz Ukrajine u Litvu). Kako se čulo, iza toga je stajao Rafal Mekler, predstavnik poljskih prijevoznika te ujedno i lokalni političar s poljske radikalne desnice. Nažalost, zadnjih desetak dana ove su blokade opet postale učestale, a poljski poljoprivrednici su na granici stvorili kolone duge i preko 10 kilometara – prije nego se krenulo i s općom blokadom granice Ukrajine i Poljske, najavljenom za 20. veljače navodno ne samo za cestovni promet nego i željeznicu, te luke. No, već i blokada pet osnovnih kopnenih prijelaza ("Yagodin", "Rava-Ruska", "Sheghini", "Ustilug" i "Ugryniv"), provodila se usprkos činjenici da bi sporazum prosvjednika u Poljskoj i tamošnjeg Ministarstva infrastrukture trebao vrijediti do 1. ožujka.
Situacija je dodatno eskalirala u nedjelju 18. veljače kada su poljski poljoprivrednici te prijevoznici i prije najava započeli sa svojom totalnom blokadom prometa, zaustavljajući i promet kvarljive, opasne ili humanitarne robe. Osim što su odbili propustiti transport vozila za Oružane snage Ukrajine, došlo je i do blokade željezničkih tovara ukrajinskoga žita u tranzitu (što je u prvo vrijeme uspijevala spriječiti poljska policija, a onda više baš i ne) – da bi u ponedjeljak 19. veljače bilo objavljeno kao barem tri dana na granici Poljske i Ukrajine u blokadi stoje i kamioni sa streljivom za ukrajinske topnike. U utorak 20. veljače sve to je i dodatno eskaliralo novim prosipanjima ukrajinskog žita iz teretnih vagona na poljskom graničnom prijelazu Medyka (na putu za Njemačku), te potom i organiziranjem i kontra-prosvjeda na više graničnih prijelaza s ukrajinske strane. Ipak, dok relevantne odluke Europske unije tu izgleda nitko ne uzima ozbiljno, posebno zabrinjava i praksa poljskih vlasti da ovaj granični kaos gledaju šutke – istodobno igrajući ulogu velikog podržavatelja i partnera baš te iste Ukrajine, države kojoj ovakvi pogranični spektakl radi ozbiljnu štetu.