VELIKE GEOPOLITIČKE PROMJENE U POZADINI NAJNOVIJEG VALA NASILJA Kako je najdugovječniji bliskoistočni spor svjetskim silama postao nezanimljiv

Svi sretni narodi sretni su na isti način, svaki nesretan narod nesretan je na svoj.” Tako parafrazirana prva rečenica “Ane Karenjine”, romana čiji je autor Lav Nikolajevič Tolstoj napisao i “Rat i mir” (naslov koji bi bolje odgovarao ovom tekstu, ali prva rečenica nije tako snažna), izrazito je primjenjiva u teoriji međunarodnih odnosa.

Danci i Finci će biti sretni jer imaju visok standard, socijalnu zaštitu, uživaju sigurnost, pružaju im se nebrojene mogućnosti izbora. Kurdi će biti nesretni jer su najveći narod na svijetu bez svoje države, a kad im se učini da im je nadohvat ruke, tada im je velike sile ne dopuste. Palestinci su mogli imati državu, ali im to nisu dali njihovi navodni zaštitnici, arapske i muslimanske države. Da bi s vremenom postali tim svojim “zaštitnicima” moneta za potkusurivanje u ostvarivanju njihovih interesa, povod za poteze kojima će opravdati svoju arapsku ili islamsku ispravnost stavova, domaće i regionalno liderstvo.

Izazov marginalizacije

“Najveći je izazov s kojim se susrećemo, osim okupacije, marginalizacija.” To je još 2012. godine rekao tadašnji, jedan od najuspješnijih premijera Palestinske samouprave Salam Fayyad. I ta gotovo proročanska rečenica apsolutno se potvrdila početkom ovog tjedna. Palestinski je pokret Hamas u ponedjeljak, 14. svibnja, prosvjedujući protiv preseljenja američke ambasade u Jeruzalem, poveo svoje sljedbenike iz pojasa Gaze prema ogradi koja ih dijeli od Izraela. Poginulo je tog dana 60 ljudi, svijet je gledao snimke i slike mladih Palestinaca koji podsjećaju na Davida dok praćkama bacaju kamenje na do zuba naoružane Izraelce.

Mnogi su tada, gledajući slike, smetnuli s uma da su paralelno iz pojasa Gaze prema Izraelu letjeli zmajevi o koje su bili okačeni eksplozivni paketi. I koji bi, da su pali u neko obližnje izraelsko naselje, pobili ljude. Izraelci su ih zaustavili bespilotnim letjelicama. A onda je krenula propaganda poznatih “lažnih vijesti”: suzavac je ugušio osmomjesečnu bebu. Strašno je kad strada djetešce, ali razumno je postaviti pitanje: tko je bebu donio onamo? Da bi zatim palestinski liječnici iz pojasa Gaze objavili da je beba umrla zbog prijašnjih zdravstvenih problema. A Hamas je morao, pod egipatskim pritiskom, odustati od novih navala prema Izraelu i priznati da 50 poginulih nisu civili nego pripadnici pokreta koji su u pravilu i naoružani.

Što je dovelo do ozbiljnog globalnog medijskog obrata u pristupu tragediji sa zaključkom: Hamas opet želi promidžbom skrenuti pozornost na sebe. Izrael je od početka sukoba u ponedjeljak bio izložen bespoštednim, ispravnim kritikama da se morao bolje pripremiti i ne dozvoliti da se broj žrtava popne na 60 jer je imao sve potrebne obavještajne podatke i znao je što će se i kada dogoditi. A da se premijer Benjamin Netanyahu mogao suzdržati od govora o “trajnom miru” otvarajući američku ambasadu u Jeruzalemu dok malo dalje na zapad svakog sata gine šest ljudi.

Hamas je morao podviti rep, a više je nego jasno da su i u tom pokretu i u krugu njihovih palestinskih protivnika, Fataha, na Zapadnoj obali, bili poprilično iznenađeni kad su shvatili da su reakcije arapskih zemalja bile u okviru klasičnih, izlizanih fraza o “potrebi izbjegavanja nasilja” i osude, ali blage, izraelskog lakog prsta na obaraču. I shvatili su da su marginalizirani.

Arapske su zemlje pokušale spriječiti osnivanje Države Izrael, iako je rezolucijom 181 Ujedinjenih naroda bila utvrđena podjela britanskog mandata Palestine na dvije države, židovsku i palestinsku.

Žrtve rata i neasimilacije

Ishod je bio neočekivan jer se oko 600.000 Izraelaca obranilo, proglasilo svoju državu, a tijekom rata sa svojih prostora protjeralo Palestince. Koji su završili u izbjegličkim logorima u Libanonu, Siriji, Jordanu. I tu su Palestinci postali stvarne žrtve: protjerani sa svoje zemlje zatočeni u logorima jer im “prijateljske” arapske zemlje ne dozvoljavaju da se asimiliraju. Drže ih ondje kao izbjeglice već 70 godina i tretiraju kao sredstvo pritiska na Izrael. Jer u svakim se mirovnim pregovorima otvorilo pitanje povratka Palestinaca.

Izrael na tako nešto ne pristaje jer bi se time iz temelja promijenila demografska struktura zemlje (među ostalim zato je Netanyahuova vlada i tražila da se Izrael definira kao židovska država). U tom je planu najdalje otišao Iran koji traži da se odustane od rezolucije UN-a, nego da se formira jedna država u koju bi se vratili svi izbjegli Palestinci, a zatim bi izabrali svoje vodstvo. Pri čemu svjesno zanemaruju činjenicu da bi u tom slučaju Židovi bili manjina.

Arapi su 1967. godine planirali oslobađanje Palestinaca, preciznije uništenje izraelske države. Pa ih je Izrael preduhitrio šestodnevnim ratom i okupirao pojas Gaze, Zapadnu obalu i istočni Jeruzalem. Šest godina poslije u Jomkipurskom ratu Egipat i Sirija uspjeli su ih iznenaditi, ali se Izrael opet obranio i tom pobjedom utro put mirovnom sporazumu s Kairom.

Palestinci su se nakon 1967. prebacili u Jordan, da bi ondje već 1970. uspostavili paralelnu vladu i krenuli u rušenje Hašemitske Kraljevine. No kralj Husein ih je uspio pobijediti i protjerao u Libanon, gdje su 1975. godine bili aktivni sudionici (neki će reći i jedni od pokretača) građanskog rata koji će trajati do 1990. Može se slobodno reći da nakon toga Palestinci nisu baš na najboljem glasu u Jordanu i Libanonu.

Novi Sharonovi ustupci

Tijekom Libanonskog rata vodstvo Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), koju će svijet priznati kao legitimnog predstavnika Palestinaca, otjerano je u Tunis i zatim počinju mirovni pregovori u Oslu koji su završili 1993. godine potpisivanjem sporazuma, poznatog kao “zemlja za mir”, kojim je omogućeno formiranje Palestinske samouprave kao jezgre buduće države na prostorima Zapadne obale i pojasa Gaze. Za neuspjeh tog sporazuma nisu krivi samo Palestinci: Izraelci su 1995. godine ubili svog premijera Yitzhaka Rabina koji ga je potpisao.

Izraelski premijer Ariel Sharon, kojeg nazivaju krvnikom palestinskih izbjegličkih logora Sabra i Šatila u Libanonu, odlučio je 2005. godine napraviti novi ustupak Palestincima i napustiti pojas Gaze. I tada počinje proces gubitka palestinskog legitimiteta. Na izborima održanim 2006. godine pobjeđuje Hamas i formira koalicijsku vladu s Fatahom. Iako je Hamas predan svom cilju, uništenju Izraela, mnogi su se ponadali da bi moglo biti dovoljno razuma da se nastavi putom pomirbe i formiranja dviju država.

Konačno, na stolu je još od 2002. godine bio saudijski mirovni plan. No Izrael nije imao s kime pregovarati jer je izbio unutarpalestinski sukob između Hamasa i Fataha koji je protjeran iz pojasa Gaze i do danas te dvije najsnažnije palestinske frakcije nisu uspjele formirati zajedničku vladu (uvjeti u Hamasovim zatvorima za fatahovce i obrnuto gori su nego u izraelskim za Palestince). Hamas je na zubu Egiptu s obzirom na to da je nastao kao odvjetak Muslimanske braće koju Kairo smatra terorističkom organizacijom.

Pa je potražio i dobio zaštitu od Turske, Katara i, što je posulo sjeme dubokog nezadovoljstva u arapskom svijetu, Irana. Bila je to pogreška na razini odluke Jasera Arafata, lidera PLO-a, da 1990. podrži Irak u invaziji na Kuvajt. Kad je međunarodna zajednica otjerala Iračane, Kuvajt je prvo protjerao sve palestinske radnike. A onda je došla globalna financijska kriza pa za njom Arapsko proljeće. Hamas se opet osokolio jer je u Egiptu na vlast došao Muhamed Morsi, kandidat Muslimanske braće, ali brzo ga svrgava zapovjednik vojske Abdel Fattah al-Sisi.

I Hamas se opet mora okrenuti Iranu koji je ljut jer ga nije podržao u Siriji u nastojanju da sačuva vlast Bašara al-Asada. Iran svojim djelovanje u Siriji i kasnije u Jemenu postaje glavna prijetnja Saudijskoj Arabiji, Egiptu i zemljama Zaljeva. A na isti način razmišlja i Izrael. I tako je uslijedio novi, iz pozicije interesa sasvim razumljiv korak: savezništvo Izraela i Saudijske Arabije, Emirata, Kuvajta, Bahreina, Egipta, Jordana (s nekima javno, s nekima tajno). Cilj je jedinstven, onemogućiti Iran da postane regionalna sila i hegemon s nuklearnim naoružanjem. Palestinci uopće shvaćaju da se mijenja paradigma odnosa na Bliskom istoku pa i dalje ponavljaju svoje fraze koje nailaze na sve manje slušača.

Američka administracija Baracka Obame, koja je radila na sporazumu o iranskom nuklearnom sporazumu nastojeći ga ograničiti, odlučila je istodobno pokrenuti novu rundu mirovnih pregovora Palestinaca i Izraela koje je nagovorila, argumentirajući im da su Palestinci slabi, da im Arapi nisu skloni, a da Iran neće biti destruktivan jer mu treba sporazum za ukidanje sankcija. Netanyahu je pristao, američki državni tajnik John Kerry uložio je golem trud, natjerao izraelskog premijera da iz zatvora pusti gotovo stotinu najgorih palestinskih terorista i kriminalaca. A onda, nakon devet mjeseci pregovora Palestinci se povlače i svi napori propadaju.

Arapi nisu na tu odluku Palestinaca pozitivno reagirali, među ostalim i zbog sumnji da iza nje stoji Iran. Nakon toga više nitko nije ni pokušavao pokrenuti pregovore i Palestinci su ostali sami sa sobom. Kad se pojavila teroristička skupina Islamska država (IS) Palestinci su opet pogriješili: umjesto da stanu uz međunarodnu koaliciju za borbu protiv IS-a, oni su kalkulirali. I ubrzo se pojavila informacija da je Hamas otvorio vrata ćelijama IS-a. Što je izazvalo bijes svih arapskih zemalja (ne toliko i Turske, ali ona je krvavo platila svoje dodvoravanje IS-u).

Tko će naslijediti Abasa?

Hamas sada živi u blokiranom (od Egipta i Izraela) pojasu Gaze gdje struje ima dva sata dnevno, a kanalizacija, koja se izlijeva u more, miješa se s pitkom vodom. Kad zatraže materijal za obnovu, Izrael (i Egipat) im odgovori da su goleme pošiljke cementa u doba Morsija iskoristili za gradnju tunela za napad na Izrael, a ne za sanaciju kanalizacije. Fatah im ograničava dotok struje, često im i ne dostavlja novac za plaće zaposlenih u javnoj upravi. Pa se Hamas opet okreće Iranu, što dodatno iritira Arape.

Fatah je u rukama starog i sve nemoćnijeg Mahmuda Abasa i Arapi čekaju da ga konačno biologija makne s vlasti. Jer drukčije je ne kani prepustiti. I jedni i drugi su još prije 15-ak godina bili u središtu globalne politike, pisalo se i pričalo da je rješenje izraelsko-palestinskog sukoba ključ za mir na Bliskom istoku, Abas je bio svuda rado viđen gost.

Sada sjedi u Ramali i nikoga ne zanima što misli, priča i radi. Iz svega navedenog jasno je da su Palestinci bili zgodan paravan za promicanje interesa arapskih država, a da je pravi problem ovog trenutka i vjerojatno budućeg ustroja Bliskog istoka sukob Irana s jedne i Izraela i Saudijske Arabije s druge strane. Te preuređenje Sirije i definiranje odnosa Turske, Kurda, Rusije i Irana u toj zemlji. I uspostava nove vlasti u Iraku, toj fokalnoj točki Bliskog istoka, koja bi se mogla okrenuti od Irana prema Arapima (ne još i Izraelu i Amerikancima, ali s vremenom ni to nije nemoguće).

A Palestinci? Nek se jave kad se dogovore tko im je lider i s kim se može razgovarati. Pod uvjetima koje postave Arapi i Izrael. To im je poručio i saudijski prijestolonasljednik Muhamed bin Salman: prihvatite prijedloge i prestanite se žaliti.