KULTURA SJEĆANJA I ZABORAVA

VELIKA REPORTAŽA IZ BARCELONE Kako su Španjolci, za razliku od Hrvata, potisnuli sjećanja na neka od svojih najtraumatičnijih povijesnih razdoblja

 
Tragovi ratnih šrapnela u Barceloni
 Profimedia, Zuma Press - Archives

Stotine tisuća žrtava jednog od najkrvavijih oružanih sukoba, Španjolskog građanskog rata, osamdeset godina od njegova završetka još uvijek stoje u limbu javne memorije.

U Barceloni, gradu raskošne spomeničke baštine, posjetitelja će začuditi nevidljivost spomenika žrtvama Francove diktature, žrtvama koje su u velikoj većini bili nedužni civili, čak i nakon 44 godine od njezina pada.

Taj mediteranski grad čiji nepregledni raster ulica zauzima veću površinu od Međimurske županije, bio je glavno uporište Drugoj Republici. Branio ju je od njezina nastanka, 1931. godine, do dana kad je slomljena, 1. travnja 1939. - prije 80 godina.

"Ne čudite se što ne znaju"

Posjetitelju se nakon skupa ekoloških novinara Mediterana slučajno ukazala prilika da grad razgleda na nekoliko sati. No, domaćini koje je pitao za najvažnije spomenike Republici, djelatnici hotela i kolega novinar iz Katalonskog društva znanstvenih novinara, nisu ništa o tome znali. Stručnjaci su nas upozorili da se tome ne čudimo.

To stanje je posljedica "sociološkog frankizma" koji je prisutan posvuda u Španjolskoj, a posebno je snažan u Kataloniji. Katalonija je nakon frankističkih osvajanja bila teško potisnuta, što je uključivalo i suzbijanje katalonskog jezika u javnim prostorima, objasnio nam je portugalski arheolog Rui Alexandre Da Graca Gomes Coelho.

Nakon Francove smrti 1975. godine većina stranaka, uključujući i komunističku, postigla je dogovor s desničarima o prelasku na parlamentarnu demokraciju, a Francovu monarhiju i njezine zločine su ostavili po strani, kazao je Coelho i dodao: U Kataloniji se ljudi ni danas ne osjećaju sigurnim razgovarati o nasljeđima diktature, ne samo u javnosti nego i kod kuće.

Coelho i njegovi kolege već niz godina rade kao arheolozi na mjestima vezanima uz Španjolski građanski rat, ali se aktivno bave i pitanjima odnosa zajednica prema recentnoj traumatičnoj prošlosti i uključivanjem zajednice u arheološka istraživanja, kazala nam je zagrebačka povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić, koja nas uputila na Coelha.

Ona je je Coelha i još nekoliko stručnjaka iz tog područja ugostila na simpoziju "Baština odozdo" održanom u rujnu prošle godine u Zagrebu u suradnji s udrugom BLOK.

Engleskim pogledom na Barcelonu

Niti jedna nama dostupna karta najvećeg grada na Mediteranu i četvrtog najposjećenijeg grada u Europi nije imala ubilježene točke toga dijela svoje teške prošlosti. Pretražujući po internetu, nametnula se jedna reportaža iz britanskog The Guardiana, u kojoj je opisana vodička tura engleskog povjesničara Nicka Lloyda.

Uskočili smo na nju i prvo se susreli s mjestom na kojem je knjižara La Rose de Foc. Ona nije neposredno vezana za dane Republike, nego za razdoblje anarhističkih bombaških napada s kraja 19. stoljeća, kad se Barcelonom širila "krvava ruža“ "izravnih akcija“. No, knjižara koja čuva sjećanje na La Rose de Foc, otvarala se u 16 sati, tek za četiri sata, a metalne oplate izloga sakrivale su svaki memorijalni sadržaj.

, Image: 334957661, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy
Profimedia, Alamy
La Rambla - glavna gradska šetnica

Potom dolazimo do nekoliko ulica udaljenog kafića La Libertària. Po njegovima zidovima obješeni su posteri, fotografije i novinski isječci iz Španjolskog građanskog rata. Konobar nam je prodao Lloydovu knjigu Zaboravljena mjesta, ali nije mnogo znao o povijesti toga mjesta.

Mlada arheologinja Laia Gallego Vila, također dio ekipe arheologa Građanskog rata, ostala je iznenađena da nam je bar La Libertària ponuđen kao važno mjesto sjećanja. Napominje da se iz lokalne perspektive smatra barom kojem je slobodarska prošlost komercijalni scenarij. U Barceloni postoje mnoge libertarne / anarhističke skupine koje njeguju sjećanja na razdoblje "La Rose de Foc", kazala je.

Lloydova putanja nastavlja pored nekadašnjeg sjedišta Španjolske komunističke ljevice (POUM), danas hotela na glavnoj šetnici Rambla. Rambla je nakon tople prosinačke kiše bila prepuna turista iz jugoistočne Azije, koji su uz žamor škljocali na drugu stranu ulice, na kojoj se nalazila zgrada dojmljiva pročelja. Nekada je to bilo barcelonsko kazalište Poliorama Teatar, danas zgrada Kraljevske akademije znanosti. U vodiču se navodi da je na njezinom krovu George Orwell, jedan od najpopularnijih pisaca o Republici, proveo nekoliko dana braneći zgradu POUM-a.

Nisu tako vidljivi, ali ih je dosta po gradu

Laia Gallego Vila kaže da je znala za Lloyda, ali nije mogla pretpostaviti da će imati takav utjecaj. Iz moje perspektive, narativ Nicka Lloyda je romantičan pogled kojem nedostaje duboki povijesni angažman na činjenicama i mjestima, kaže.

Neke od točaka u njegovu vodiču doista su na popisu najrelevantnijih mjesta Građanskog rata, ali druge su puno relevantnije za "revolucionarni grad" iz vizure sudionika međunarodne intervencije nego za pogled domaćih ljudi, dodaje arheologinja.

Hrvatski povjesničar Vjeran Pavlaković, koji je svoja istraživanja posvetio percepciji Španjolskog građanskog rata u Hrvatskoj, kaže da je imao priliku ići na turu s Lloydom 2015.. Kaže da Lloyd nudi zanimljivu priču, ali da ona nije jedina.

Slijepom ulicom dolazimo do zatvorenog Trga sv. Filipa. Ondje se, na fasadi crkve sv. Marie del Pi vide brojni tragovi talijanskih zračnih bombardiranja Barcelone. Ta su bombardiranja u jednom danu, 30. siječnja 1938., ubila 42 ljudi među kojima 30 djece, te razorila 87 zgrada. Zbog toga je Sud u Barceloni 2013. pokrenuo postupak protiv Italije.

, Image: 378314331, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy
Profimedia, Alamy
Barcelonu su bombardirali fašisti tijekom građanskog rata

Trg spominje zagrebački odvjetnik Danilo Gregović na svom blogu kad opisuje put po Španjolskoj. Uz spomen ploču na crkvi Sv. Filipa ističe: Iako su žrtve bile nebrojene, Barcelona nema spomenika tom vremenu.

Pavlaković kaže da „sjećanja na rat nisu toliko vidljiva u javnom prostoru na prvi pogled“, ali zapravo po gradu ima dosta spomenika koji se mogu vidjeti. Navodi primjer 173 metra visokog brdašca Montjuïc iznad luke, inače omraženog mjesta u povijesti Barcelone, s dvorcem, zatvorom i grobljem. Ondje je pogubljen katalonski predsjednik Lluis Companys.

, Image: 345653614, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy
Profimedia, Alamy
Montjuïc

Gregovića je posebno dojmio spomenik katalonskoj borbi za osamostaljenje u obliku izokrenutog stepeništa na glavnom gradskom trgu Plazi Catalunya. Ako stepenište simbolizira borbu Katalonaca, tada je uspinjanje po takvom stepeništu nedvojbeno teško, kaže Gregović.

Pavlaković nas upućuje na Sidbrint, knjižnicu posvećenu međunarodnim brigadama u zgradi koja je replika zgrade iz Expoa iz 1937. U listopadu prošle godine na Sveučilištu u Barceloni održan je znanstveni simpozij u čast 80 godina od odlaska međunarodnih brigada.

Sjećanje jače u inozemstvu

Na pitanje kako objašnjavaju da smo o spomenicima doznali preko britanskog tiska, sugovornici odgovaraju da za to postoje unutrašnji i vanjski razlozi. Laia Gallego Vila kaže da uopće nije iznenađena, jer su u Barceloni zaokupljeni stvaranjem novih narativa. Još uvijek je malo učinjeno na pamćenju među građanima Barcelone, a predstavljanje vlastitog pamćenja strancima jedva da postoji, kaže.

Većina web stranica i informacija koje znam o toj temi nisu dostupne na engleskom. Štoviše, budući da više informacija o sjećanju ne proizlazi iz "službene memorije", odnosno rada institucija, nego od aktivista, međunarodna dimenzija i dalje ne postoji ili je minimalna, objašnjava Gallego Vila.

Činjenica je da za španjolskim građanskim ratom postoji više znatiželje izvan Španjolske nego u Španjolskoj samoj. Koliko ja znam, postoji samo nekoliko spomenika Međunarodnim brigadama u Španjolskoj, nasuprot stotinama spomenika i memorijala širom svijeta, kaže portugalski arheolog.

Sjećanje na Građanski rat njegovano je u inozemstvu, pogotovo nakon Drugog svjetskog rata, kada je Europa izgradila zajedničku platformu na temelju antifašističke borbe, kaže Coelho i dodaje da sve više za njim raste interes i u Španjolskoj.

Ako uđete u veliku knjižaru, naići ćete na velike odjeljke o Građanskom ratu. To se odražava na suvremene borbe za sjećanje na represiju, žrtve frankizma i za uklanjanje diktature iz javnog prostora, za što je dobar primjer pokušaj uklanjanja Francovog groba iz Doline palih blizu Madrida, kaže on.

Arheološke metode istraživanja

Vila trenutačno radi na projektu „Tragovi nacističkog i fašističkog zračnog bombardiranja Barcelone". Objašnjavajući taj angažman, kaže da nastoje predložiti interdisciplinarni metodološki okvir za proučavanje materijalnih ostataka napada koji su još uvijek vidljivi u 21. stoljeću.

On u osnovi uključuje povijest, arheologiju i studije pamćenja. Bavimo se dokumentarnim izvorima od kojih su neki neobjavljeni. Zatim se usredotočimo na analizu samih ostataka bombardiranja te procjenjujemo opseg uništavanja i značenja njihova očuvanja kao bolnih podsjetnika na traumatsku prošlost, kaže.

Brojne rupe šrapnela i drugi ožiljci po fasadama neprimjetno se šire urbanim tkivom. Unatoč njihovoj povijesnoj važnosti, nisu proučavani, sačuvani ili zaštićeni kao baština. Ti materijalni tragovi čuvaju i odašilju memoriju i stvaraju empatičku povezanost s prošlošću. Analiziramo ih kako bismo prenijeli povijest novim generacijama, objašnjava arheologinja.

Stidljiva memorijalizacija Republike

Na pitanje kako ocjenjuju sliku Španjolskog građanskog rata u javnim prostorima Barcelone, istraživači kažu da je ona još dominantno frankistička. Imena glavnih ulica promijenila su se u važne likove "Pokreta" kao što su diktator i premijer Španjolske od 1923. do 1930. godine Primo de Rivera, zatim sam Franco, i drugi. Iako je istina da je Druga Republika (1931-1939) imala važan utjecaj u reprezentaciji grada, frankistički režim uspio je ukloniti većinu tih tragova, kaže Vila.

Coelho kaže da vlasti žele prenijeti sliku građanskog, kozmopolitskog europskog grada, što je i jedna od strategija među navijačima neovisnosti. Oni izbjegavaju revolucionarne ostavštine. Žele očuvati sjećanje na otpor Bourbonima u 18. stoljeću, kada je Katalonija izgubila autonomiju od španjolske države, ali ne i na anarhistički otpor 1930-ih.

Danas u gradu žele zaboraviti veze Barcelone s trgovinom robova i ropstvom na Karibima tijekom 19. stoljeća, kaže Coelho i zaključuje protupitanjem: „Jeste li se ikada zapitali otkud je dolazio kapital za katalonsku industrijalizaciju i svu tu lijepu arhitekturu?“.

Tek 2008. osnovano je javno tijelo ovisno o katalonskoj regionalnoj vladi, "Memorial Democràtic" koje skrbi o sastavljanju novog demokratskog narativa, kaže Vila. No, “Memorial Democràtic” u samoj Barceloni ima sekundarnu ulogu jer Gradsko vijeće ne smatra da je Republika / Španjolska civilni rat prioritet, kaže arheologinja.

Na nekim mjestima napravljena je stidljiva memorijalizacija. Postavljene su kakve male ploče na glavnim mjestima sjećanja s najmanjim potrebnim informacijama.

Usporedba Španjolska - Hrvatska

Pavlaković kaže da zapravo ima puno aktivista i građana koji se bave tom temom u Barceloni, od antifa kampanje do borba za katalonsku državu. I Laia potvrđuje da je većina obnove sjećanja djelo različitih društvenih skupina.

Coelho kaže da su posljednjih godina vlasti nastojale ukloniti simbole diktature iz javnog prostora, uključujući Francov konjanički kip, koji je sada u spremištu muzeja. Oštar odgovor španjolske države na nedavne pokušaje Katalonije da stekne veću autonomiju ili neovisnost, pratilo je mnogo represije, što ima odjeka i na zahtjeve za javnim spomenicima, kaže.

Prije nekoliko godina Francov kip je ponovno bio postavljen u javnosti. Učinak je bio nevjerojatan: ljudi su ga obojali s LGBT bojama, između ostaloga odsjekli mu glavu. Nakon toga je uklonjen u skladište muzeja, ali mislim da bi ga trebalo vratiti. Bio je to prekrasan spomen na nasljedstvo diktature i način da se Katalonci fizički bave sjećanjem, kaže Coelho.

Pavlaković, koji u organizaciji Sveučilišta u Rijeci i Pomorskog muzeja priprema konferenciju i izložbu u Rijeci povodom 80. godišnjica završetka rata, osvrnuo se na sličnosti i razlike u kulturi sjećanja između Španjolske i Hrvatske. Španjolska je, kaže, svojoj kulturi sjećanja pristupila s "namjernim zakašnjenjem". Ono se možda i dalje nastavlja. Hrvatska je, međutim, kaže Pavlaković, odmah pristupila arheologiji skorije prošlosti i time pridonijela eskalaciji sukoba umjesto nenasilnoj tranziciji. Niti jedan od modela nije idealan, međutim španjolski model je tu zemlju poštedio tranzicijske žrtve.

Napisao: Ivo Lučić / Hina

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
20. prosinac 2024 22:40