Serhij i Tanija trebali su se vjenčati na plaži u Odesi na jugu Ukrajine, no stolci su zjapili prazni jer se polovica gostiju nije ni pojavila na njihovom svadbenom slavlju. Članovi obitelji i prijatelji poslali su im svoje isprike, objašnjavajući kako je rizik bio prevelik - što ako ih uhvati jedan od vojnih odreda koji lutaju ulicama diljem Ukrajine?
S obzirom na to da su mnogi ukrajinski vojnici mrtvi, ozlijeđeni ili iscrpljeni, Vlada je odlučila pojačati napore kako bi mobilizirala što više ljudi za rat protiv Rusije. Novi zakon, uveden u svibnju, zahtijeva od svakog muškarca u dobi između 25 i 60 godina da unese svoje podatke u elektroničku bazu nakon čega može čekati samo jedno - poziv da što prije i sam krene na ratište. Službenici za regrutaciju neumorno tragaju za onima koji izbjegavaju popis, a sve više muškaraca skriva se kako bi izbjegli služenje vojnog roka, piše BBC.
Taniji, 24-godišnjakinji s početka ove priče, otac je poginuo na prvoj crti bojišnice u listopadu, dok je trajala iscrpljujuća bitka za Avdiivku, a ona sad strahuje da će i njezin novopečeni suprug biti mobiliziran: - Ne želim da se ovo dvaput dogodi mojoj obitelji - rekla je. Dok preko telefona razgovara s obiteljskim prijateljem Maksimom, saznaje kako je među poginulima i desetak njegovih prijatelja te poznanika.
- U Ukrajini ima više od milijun policajaca, zašto bih se ja borio kad oni nisu - pita se on. Maksim ima kćer i ženu koja je u sedmom mjesecu trudnoće, a vjenčanje je odlučio propustiti jer se boji da će ga zgrabiti vojnici koje je usporedio s banditima.
Mobilizacijski odredi imaju zastrašujuću reputaciju, posebno u Odesi, gdje izvlače ljude iz autobusa i sa željezničkih kolodvora te ih prevoze ravno u centre za novačenje. Za one koji izbjegavaju pristupiti vojsci, javni prijevoz je zabranjen, baš kao i restorani, supermarketi, izleti vikendom ili igranje nogometa: - Osjećam se kao da sam u zatvoru - požalio se Maksim.
Desetak vojnih časnika spušta se na glavnu željezničku stanicu u Odesi, predvođeni iskusnim veteranom Anatolijem i njegovim mlađim kolegom Oleksijem. Zaustavljaju muškarce koji su u dobi za služenje vojske, provjeravaju jesu li registrirani u bazi podataka. Ali teško pronalaze odgovarajuće. Većina je ili premlada ili je dobila neku vrstu izuzeća. Nakon nekoliko sati, Anatolij je priznao kako je vrlo moguće da se ljudi skrivaju od njih.
- Neki bježe od nas. To se događa prilično često. Drugi reagiraju prilično agresivno. Mislim da ti ljudi nisu dobro odgojeni - kaže.
Ispred centra za novačenje sjedi samo jedan usamljen čovjek. Tvrdi da je bio otet i doveden ondje protiv svoje volje.
- Policajci su me okružili i nisam mogao bježati. Utučen sam - mucao je u šoku.
Jedan od službenika u centru, Vlad, priznaje kako ovih dana muku muče s volonterima. Jednostavno ih nema. On se borio u nekim od najžešćih bitaka duž istočne crte bojišnice u Donbasu prije nego što je pogođen topničkim šrapnelima u glavu, prsa i noge. Nije mogao prikriti svoj prezir prema onima koji se skrivaju.
- Kako da ovo kažem, a da ne opsujem? Ne smatram ih muškarcima. Što čekaju? Ako nam ponestane muškaraca, neprijatelj će doći u naše domove, silovati nam žene i ubiti djecu. Vidio sam grozne stvari iz prve ruke, znam o čemu pričam - govori.
Ova posljednja akcija novačenja podijelila je ukrajinsko društvo. Tema mobilizacije dio je gotovo svakog razgovora, koji nerijetko postane i žestok. Prošloga mjeseca netko je bacio eksploziv u vrt kuće regrutnog časnika.
Među muškarcima koji se ne žele prijaviti u vojsku vlada izrazito nepovjerenje - oni ne vjeruju policajcima, pogotovo nakon što je za neke otkriveno da su primali mito kako bi pomogli muškarcima da pobjegnu iz zemlje. Isto tako ne vjeruju da će biti adekvatno obučeni ako se odluče otići u rat.
Na periferiji Odese, Vova stidljivo stoji na vratima svoje stambene zgrade, koristeći sedmogodišnju kćer kao štit. Ovaj informatičar odbija izaći iz kuće bez nje jer zna da ga policajci ne mogu oteti ako su zajedno. Prošle godine, dok je bio na putu na posao, vojska mu je naredila da izađe iz autobusa pod prijetnjom oružjem. Odveli su ga, kaže, u centar za novačenje. Nekako je uvjerio policajce da ga puste otići po neke dokumente, ali nakon toga zakleo se da se nikad neće vratiti.
- Nisam vojnik, nikad nisam držao oružje, mislim da ne mogu biti koristan na prvoj crti - rekao je za BBC.
Većina muškaraca koji izbjegavaju mobilizaciju kaže kako to rade jer moraju uzdržavati obitelj, spominju i neke medicinske probleme ili se pravdaju tvrdnjom da šalju humanitarnu pomoć vojnicima. Ali ispod svih tih isprika uvijek se krije isti strah - da će završiti kao topovsko meso na prvoj crti bojišnice. Svi oni čekaju ukrajinsku pobjedu, ali onu koja ne uključuje njih.
- Ponosan sam što su mnogi muškarci donijeli hrabru odluku da odu na prvu crtu, oni su zaista najbolji u našoj zemlji - izjavio je Vova. U kampu za obuku ročnika u šumi izvan Kijeva, vođa Henadij Sintsov nadzire ljude koji lopatama kopaju jame.
- To možda izgleda kao banalan posao, ali ovo je jednako važno kao i pucanje topništvom. Ovo bi ljudima moglo spasiti živote - objašnjava Sintsov, domoljubni dragovoljac revolucionarnog duha, koji budnim okom prati obavezni 34-dnevni program obuke koji svi vojni obveznici moraju proći prije nego što budu poslani u svoje vojne jedinice. Njegovi ljudi uglavnom su u kasnim 40-ima i 50-ima - tu su uzgajivač svinja, upravitelj skladišta i građevinar - svi priznaju da bi radije bili negdje drugdje, ali s druge strane, nisu željeli provesti ostatak rata skrivajući se.
Jedan od njih, Oleksandr, već je odlučio da će postati pilot drona: - Prilično sam uplašen, sve mi je ovo novo, ali moram to učiniti - zaključio je.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....