BUDUĆNOST RATOVANJA

Važno je imati borbene dronove: Počela je nova utrka u naoružanju. Ovako na startu stvari stoje

Iako je Hrvatska prilično spora u implementaciji dronova, neki naši susjedi, konkretno Srbija, nisu
Aleksandar Vučić, Recep Tayyip Erdogan, dronovi
 Tomislav Botić

Snimke koje su pristizale iz šestotjednog rata u Nagorno Karabahu bile su jezivo nalik jedna drugoj: ptičja perspektiva rovova u kojima se jedva daju nazrijeti siluete vojnika, ciljnik koji se pomiče prema njima, a zatim kratka eksplozija i oblak dima. Dim se razilazi, na tlu se ne miče više nitko. Rez.

Premda ni blizu nisu novost na bojišnici, udari dronova na armenske položaje, kojima su uništavali i ljudstvo i oklopne snage i protuzračne položaje, bili su ogromna strateška prednost za Azerbajdžan u tom relativno kratkom ratu. Ujedno je to bio prvi veći oružani sukob koji je definitivno pokazao koliko je suvremeno bojno polje transformirano i koliko dronovi - letjelice kojima ljudi upravljaju s udaljenog položaja - preuzimaju sve veći dio konvencionalnog ratovanja, kojim je dosad dominiralo zrakoplovstvo kombinirano s kopnenim bitkama.

S tekućih traka širom svijeta svakodnevno silazi sve veći broj sve raznolikijih - i relativno jeftinih - dronova koji državama mogu donijeti mogućnost borbenog djelovanja iz zraka po cijeni koja iznosi samo nekoliko postotaka tradicionalnog zrakoplovstva. I ujedno ne izlažu pogibelji pilote. Osim toga, efektivno su oruđe u popratnom propagandnom ratu; u Azerbajdžanu su se videoisječci napada svakodnevno postavljali na web stranice ministarstva obrane, bili su prikazivani na velikim ekranima u glavnom gradu Bakuu i, naravno, plasirani na sve moguće kanale društvenih mreža.

image
Aa Video/Anadolu Agency

Nagorno Karabah pokazao je koliko su čak i najsofisticiraniji oružani sistemi, razvijani desetljećima i vrijedni nebrojene milijarde dolara, postali ranjivi bez popratne - i učinkovite - obrane od dronova.

Azerbajdžan je u ratu koristio svoju flotu dronova, kupljenu od Turske i Izraela, da nadgleda i potom uništava oružane sustave Armenaca, čiji sustav protuzračne obrane - a najčešće je bilo riječ o starijim, sovjetskim sustavima - naprosto nisu bili prilagođeni takvoj vrsti napada i bilo ih je nemoguće sačuvati. Iako je rat na Kavkazu čak potegnuo i dosad nezamislivu debatu - da je tenk kao dominantno oružje stvar prošlosti - postoje stručnjaci koji smatraju da nismo još došli do te točke.

Franz-Stefan Gady s Instituta za strateške studije kazao je za World Politics Review da tradicionalna vojna oprema poput tenkova i oklopnih vozila neće postati prevaziđena, barem ne još, ali da je kavkaški rat demonstrirao sve veću važnost korištenja naoružanih dronova u kombinaciji s drugim naoružanjem i kvalitetnim pješačkim snagama te - još važnije - "eksponencijalni rast mogućih negativnih posljedica za sve one koji se ne okrenu takvom pristupu u budućim ratovima".

Upravo to se, izgleda, dogodilo u Nagorno Karabahu, smatraju analitičari Washington Posta. Armenija je bila zadovoljna zadržavanjem statusa quo, koji bi joj omogućio zadržavanje teritorija. No Azerbajdžan se okrenuo kupnji novog naoružanja, što je uključivalo i flotu turskih dronova Bajraktar TB2 te izraelske "kamikaza dronove", koji su dizajnirani tako da mogu dugo vremena kružiti nad ciljanim područjem prije nego što se obruše na metu.

U prvim fazama sukoba Azerbajdžan je koristio 11 starih propeleraca An-2 koje su konvertirali u bespilotne letjelice te su ih slali da zuje iznad Nagorno Karabaha. Ideja je bila namamiti armensku protuzračnu obranu da ih napadne i time otkrije svoje položaje, na koje je Azerbajdžan potom poslao prvo nadzorne, a potom i naoružane dronove kako bi ih neutralizirali.

Turska, koja je održavala zajedničke vojne vježbe s azerbajdžanskom vojskom, potvrdila je da podržava svoju zemlju saveznicu, ali i negira da su direktno sudjelovali u ratu. Međutim, Azeri su gotovo sigurno profitirali od iskustva koje su turske oružane snage prikupile u korištenju dronova u Siriji te Libiji, gdje su njihovi dronovi uništavali ruski protuzračni sustav Pancir S1, koji su koristile trupe odmetnutog generala Kalife Haftara.

image
Aa Video/Anadolu Agency

Videoisječci udara

Ogromna količina videomaterijala proizašlog iz kavkaškog rata omogućila je i relativno preciznu kvantifikaciju broja uništene opreme. Blog Oryx koji se bavi vojnim pitanjima objavio je čitav popis, zajedno s fotografijama i videoisječcima svakog udara (što znači da je stvari broj vjerojatno još veći, jer nisu pribrajali ništa što nisu mogli vizualno dokazati). Armenski gubici, prema Oryxu, su sljedeći: 185 tenkova T-72 tanks, 90 oklopnih vozila, 182 komada topništva, 73 višecijevnih raketnih bacača, 26 sustava zemlja-zrak, uključujući jedan Tor i pet komada sustava S-300s, 14 radara, jedan zrakoplov SU-25, četiri drona i 451 vojno vozilo.

Za Azerbajdžan pak postoji vizualna potvrda za uništena 22 tenka, 41 oklopno vozilo, jedan helikopter, 25 dronova i 24 vojna vozila. Iako je, dakle, riječ o zasigurno nepotpunom i ne sasvim preciznom popisu neovisne strane, ako prihvatimo kao realnost da je barem većim dijelom istinit, onda je jasno da je nesrazmjer ogroman i da je strana koja je dominantno koristila dronove bila u velikoj prednosti.

Dodatno, konvencionalni ratovi poput 44-dnevnog okršaja u Nagorno Karabahu nisu jedina mjesta na kojima dronovi izlaze u prvi plan. Sve su češći slučajevi dronova doslovno kućne izrade koje raznorazne lokalne milicije i terorističke skupine, poglavito na Bliskom istoku, koriste u napadima na znatno bogatije i bolje opremljene protivnike. Amblematski primjer takvog pristupa je Saudijska Arabija, nad kojom već mjesecima zuje napadački dronovi što ih na kraljevinu šalju razne militantne skupine iz Iraka i Jemena.

Posljednji takav napad dogodio se upravo protekli tjedan. Irački militanti s podrškom Irana - takva je barem općeprihvaćena teorija - u utorak su lansirali dronove na saudijski glavni grad Rijad, nakon što su isto to učinili samo četiri dana ranije. Nad gradom su svjedoci u utorak ujutro vidjeli dva eksplozivna udara, pretpostavlja se da je riječ o nekoj vrsti presretačkih projektila koji su uništili dronove u zraku. Za sličan slučaj od prošle subote isprva su bili optuženi Hutiji, pobunjenička skupina također s podrškom Irana protiv koje Saudijska Arabija vodi vrlo brutalan rat u Jemenu (Hutiji se bore protiv vlade u Jemenu koju Saudijska Arabija podržava i nastoji održati na vlasti).

Hutiji su, međutim, negirali da su imali veze s napadom, a nema posebnog razloga sumnjati u njihove riječi jer se u proteklih šest godina nisu osobito libili preuzeti odgovornost za slične udare na teritoriju moćnog sjevernog susjeda. Umjesto njih, odgovornost je preuzela nova militantna skupina iz Iraka, Alwiya al-Waad al-Haq ili "Brigade pravednog obećanja", koja je poručila da će Saudijska Arabija postati "igralište za projektile i dronove" i "meta otpora i sa sjevera i s juga".

image
Salih Zeki Fazlioglu/Anadolu Agency

"Dronovi malim državama omogućuju vrlo jeftin pristup taktičkoj avijaciji i precizno navođenom naoružanju, što im daje opciju da uništavaju puno skuplju opremu neprijatelja, kao što su tenkovi i protuzračni sustavi", rekao je za Washington Post Michael Kofman, vojni analitičar i direktor za proučavanje Rusije u think tanku CNA. "Zrakoplovstvo je vrlo skupa stvar. A dronovi daju mogućnost zračnih udara puno manjim i puno siromašnijim nacijama", dodao je.

Dronovi su se prvi put pojavili još 1990-ih godina kada su ih oružane snage SAD-a koristile u svrhu nadzora. Kroz godine su sve kvalitetnija minijaturizacija komponenti te sve niži troškovi doveli do silnog napretka u razvoju bespilotnih letjelica, koje se sve više koriste za čitav niz aktivnosti - fotografiranje i videografija, nadzor granica, dostava… Istodobno se, jasno, razvijala i vojna komponenta.

Prve veće akcije nadzora dronovima događale su se 1999. godine, kada su ih američke snage koristile kako bi otkrivale skrivene položaje srpske vojske u ratu na Kosovu. Ali kao sve važniji dio ratne strategije sve se više počinju koristiti nakon napada na Blizance 11. rujna 2001., kada su na dronove prvi put postavljene rakete i kada je Pentagon lansirao flotu dronova Predator u Afganistanu.

Nadzor i udari

Predatori su, smatra se, iz zraka bili nadgledali Osamu bin Ladena, ali prvi udar, u listopadu 2001. godine, promašio je planiranu metu, talibanskog lidera mulu Omara. Umjesto njega, u vozilu ispred njegova imanja ubijeno je nekoliko Omarovih tjelohranitelja. SAD je nastavio u sve većim brojevima lansirati Predatore i Reapere u skoro svim verzijama svog "rata protiv terora", u Afganistanu, dijelovima Pakistana, Iraku, Somaliji, Jemenu, Libiji i Siriji.

Amerikanci, nažalost, ne otkrivaju statističke podatke o napadima, ali se ponešto može otkriti iz britanskih podataka. U četiri godine rata protiv takozvane Islamske države u Iraku i Siriji, između 2014. i 2018. godine, dronovi Reaper su bili lansirani u više od 2400 misija, dakle, više od dva na dan. Dronovi su bili zaslužni za 42 posto svih britanskih zračnih misija protiv IS-a, kao i 23 posto svih zračnih napada, prema podacima koje je prikupio portal Drone Wars.

Dronovi kadri ispaljivati projektile sada se proizvode u velikom broju država, ponajprije u Kini, Turskoj i Izraelu. Doduše, velika većina od tisuća i tisuća vojnih dronova danas i dalje se koristi u svrhe nadzora i, prema mišljenju većine stručnjaka, to će tako ostati i u budućnosti. Analitičari iz specijalizirane grupacije Jane’s predviđaju da će u narednom desetljeću širom svijeta u vojne arsenale ući više od 80 tisuća nadzornih i oko 2000 napadnih dronova.

Naime, naoružani dronovi - iako višekratno jeftiniji od borbenih zrakoplova - svejedno nisu baš sasvim jeftini. Početna cijena se kreće oko 15 milijuna dolara za osnovne modele, na što treba nadodati drugu opremu po želji kupca, kao i obuku te rad ljudi koji njima upravljaju i koji ih održavaju. Samo u 2019. godini 10 zemalja s najvećim brojem dronova na novu opremu je potrošilo više od 8 milijardi dolara. Primjerice, Ujedinjeno Kraljevstvo, koje je na polju dronova relativno malena, ali i dalje prilično utjecajna država, posjeduje devet napadnih dronova Reaper i planira do 2023. godine kupiti 16 primjeraka drona nove generacije Protector, po cijeni od 415 milijuna funta.

image

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan viđen je kako potpisuje UAV Bayraktar Akinci dok je prisustvovao Istanbulskom svemirskom i tehnološkom festivalu
Muhammed Enes YildirimAnadolu Agency

U prvoj fazi razvoja oružanih dronova dominirale su tri države - SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Izrael. Amerikanci i Britanci oslanjali su se na američke Predatore i Reapere, dok je Izrael razvijao vlastitu tehnologiju i do 2011. godine to su bile jedine tri države s napadnim dronovima. Međutim, između 2011. i 2019. godine još 18 država nabavilo je bespilotne letjelice s naoružanjem, prema navodima Foreign Affairsa, od čega je njih 11 svoje primjerke kupilo samo od jedne države - Kine. Ujedinjeni Arapski Emirati, Egipat, Saudijska Arabija, Irak, Nigerija - sve su te zemlje navodno od Kine nabavile letjelice Wing Loong i seriju CH.

U sljedećem valu u zadnjih pet godina došlo je do još veće globalne proliferacije, pri čemu su svoje dronove počeli razvijati Turska i Pakistan. Posebice je Turska počela masovno koristiti dronove, poglavito protiv kurdskih separatista. Očekuje se da će se sve veći broj zemalja uključiti u ovu utrku, posebno kada se uzme u obzir da su neki vrlo aktivni igrači u industriji naoružanja dosad bili vrlo neprimjetni - konkretno Rusija i Indija.

Što se tiče naše regije, iako je Hrvatska prilično spora u implementaciji dronova, neki naši susjedi, konkretno Srbija, nisu. Srbija je nedavno od Kine kupila šest borbenih dronova i u pregovorima su s Turskom o kupnji njihovih bespilotnih letjelica Bayraktar TB2, istih onih kakvi su korišteni u Nagorno Karabahu.

"Svakako ćemo u budućnosti kupovati više bespilotnih letjelica, i to sve ovisi od dogovora s Turskom", potvrdio je i srpski predsjednik Aleksandar Vučić u listopadu.

Pitanje koje se također poteže uz dronove, možda čak i nedovoljno, jest ono etičko. Piloti koji dronovima upravljaju tisućama su kilometara udaljeni od svojih meta i istraživanja pokazuju da im se puno lakše emotivno isključiti od činjenice da pritiskom na tipku ubijaju ljude nego što je to pilotu zrakoplova. Dodatno, političarima i vojnim dužnosnicima također je lakše narediti slanje većeg broja dronova u bojnu zonu kada znaju da neće riskirati živote svojih vojnika, što je uvijek politički osjetljivo na domaćem terenu.

Britansko kraljevsko zrakoplovstvo upravlja svojom flotom dronova iz baze Waddington u Lincolnshireu te uz pomoć britanskog osoblja u američkoj vojnoj bazi Creech u Nevadi, premda su sami dronovi locirani na Bliskom istoku, najvjerojatnije u Kuvajtu. Ekipe rade u trosatnim smjenama. Piloti kontroliraju letjelice koje mogu "lunjati" (loiter) u borbenoj zoni između 16 i 20 sati i u teoriji su kadri precizno pogoditi metu veličine običnog kućnog prozora. Justin Bronk iz vojnog think tanka Royal United Services Institute za Guardian kaže da su "dronovi pet do šest puta učinkovitiji od konvencionalnih zrakoplovnih misija".

Pentagon svoje dronove koristi u zemljama s kojima SAD službeno nije u ratu, koristeći vrlo labavu izliku "rata protiv terora". Američkim dronovima upravlja se također iz baza u SAD-u, i to tako da jedan pilot upravlja samom letjelicom, dok drugi operator obavlja ciljanje i ispaljivanje projektila. Čitav niz drugog osoblja nadviruje im se, doslovno, preko ramena, što uključuje vojne odvjetnike i analitičare slike koji promatraju i raspravljaju što ili tko jest, a što ili tko nije podobna meta.

Praksa je započeta u mandatu mlađeg Busha, strahovito proširena za Obame i dodatno pojačana u mandatu Donalda Trumpa (koji je dodatno otežao izvještavanje o učincima napada, potpisavši izvršnu uredbu kojom se zabranjuje izvještavanje o žrtvama napada dronovima). Prema Uredu za istraživačko novinarstvo, u Obamine prve dvije godine u uredu u Pakistanu, Siriji i Jemenu lansirano je 186 napada dronovima. U Trumpovih prvih godinu i 11 mjeseci napada je bilo 238.

Žalosna realnost

Žalosna realnost je da su civili bili žrtve napada dronovima u brojnim slučajevima, premda je točne brojke nemoguće definirati. U jednom od rijetkih izvještaja, Pentagon je priznao da su između siječnja 2009. i prosinca 2015. bila izvedeno 473 napada (dronovima i zrakoplovima) na mete izvan Afganistana, Iraka i Sirije i da je rezultat toga bilo 116 civilnih žrtava, što je 4 posto ukupnih žrtava. Međutim, nevladine organizacije imaju drugačije podatke. Jennifer Gibson iz organizacije Reprieve za Guardian je ustvrdila kako su u svom istraživanju 2014. pronašli da je SAD "u pokušaju da ubije 41 osobu ubila najmanje 1147 drugih ljudi".

Nije stoga čudno da mnogi eksperti zaključuju kako su dronovi olakšali zemljama ulazak u ratove, uključujući i nepriznate vojne okršaje "u sjeni", jer je manje njihovih vojnika ugroženo.

"Pojednostavljeno rečeno, prenijeli su rizik s vojnika na civile", zaključuje Chris Cole, direktor Drone Warsa.

Dugoročno pitanje je hoće li ljudi u nekom trenutku biti sasvim isključeni iz procesa. Postoje scenariji u kojima dronovi pogonjeni moćnim računalima s umjetnom inteligencijom i bez ljudskog nadzora sami polijeću, obavljaju nadzor i odlučuju o metama. Zasad nema dokaza o dronovima - poglavito naoružanim dronovima - kojima upravljaju isključivo računala. Ali, rizik svakako postoji i već postoji kampanja Stop Killer Robots čiji je cilj zaustaviti razvoj takvog naoružanja pomoću globalnog sporazuma.

Protiv takvog sporazuma već su se izjasnili SAD, Kina i Rusija. Eksperti se nadaju da će moći uvesti neka bazična pravila za autonomno ratovanje, ali teško se nadati da će itko ozbiljno zaustaviti ili barem usporiti razvoj i proliferaciju takve tehnologije.

Tko se naoružava dronovima

ITALIJA
SAD je odobrio prodaju MQ-9 Reaper dronova
VELIKA BRITANIJA
Bespilotne letjelice Reaper iz SAD-a 2007. godine i naoružane 2008. godine. V. Britanija je 2016. najavila kupnju još 10 Reapera
ŠPANJOLSKA
U 2015. SAD je odobrio prodaju naoružanih bespilotnih letjelica Reaper Španjolskoj
FRANCUSKA
Također ima naoružane verzije bespilotnih letjelica MQ-9 Reaper koje isporučuju Sjedinjene Države
GRČKA
NEUROn UCAV javno je prikazan u lipnju 2016. godineTURSKA
Želi se natjecati s glavnim izvoznicima dronova kao što su SAD, Izrael i Kina
SRBIJA
Model koji je odabrala srpska vlada bio je kineski Wing Loong CH-92A

Hrvatska spora u implementaciji dronova

Hrvatska vojska trebala bi raspolagati s deset dronova vojno-civilne namjene te više dronova koji su komercijalno dostupni. Kažemo trebala bi jer javno nije dostupan podatak je li izraelska tvrtka Aeronautics isporučila svih šest bespilotnih letjelica Orbiter 3B koje je Ministarstvo poljoprivrede kupilo 2019. godine za 4,8 milijuna eura. Dronove koji su namijenjeni za vojno-civilnu namjenu kupilo je Ministarstvo poljoprivrede kako bi Hrvatska za njih mogla dobiti bespovratna sredstva EU.

Ovaj sustav sastoji se od lansirne rampe, šest letjelica i kompletne popratne logistike. Domet je 150 kilometara, a u zraku može biti šest sati. Namjena letjelica prije svega je nadzor Zaštićenog ekološkog-ribolovnog pojasa u Jadranu te nadzor požarišta u ljetnim mjesecima. Orbiter 3B osim civilne ima i vojnu namjenu, a kako kažu u HV-u, "ovim sustavom dramatično se povećala sposobnosti HV-a u području prikupljanja obavještajnih podataka iz zraka". Riječ je o dronu koji se lansira s rampe, a prilikom spuštanja hvata se mrežom i tako zaustavlja.


Izviđačke letjelice

Kada je u jesen 2019. prvi primjerak Orbitera 3B stigao u Hrvatsku vojsku, bio je to tehnološki iskorak u rangu nabave novog borbenog aviona F35 u segmentu vojno obavještajnog djelovanja. Vojska je do tada raspolagala samo s četiri mini vojna bespilotna sustava Skylark 1 nabavljena još 2007. godine. Kupljeni su od izraelske tvrtke Elbit za oko 10 milijuna kuna.

Osim ovih letjelica, Hrvatska vojska koristi i komercijalno dostupne dronove DJI MAvic 2 i DJI Inspire. Tijekom rata Hrvatska vojska intenzivno je koristila bespilotne letjelice koje su bile stacionirane u Slavonskom Brodu, Sinju i na Plesu. Trup im je bio domaće proizvodnje, a najveći dio sofisticirane opreme njemačkog i izraelskog porijekla, uključujući zemaljsku postaju za upravljanje letjelicom.

Vod bespilotnih letjelica s područja Sinja tijekom Oluje izviđao je sve srpske položaje oko Knina, kretanje snaga, komunikacije kojima su se povlačile. Jedna od najčuvanijih tajni u vrijeme rata bila je baza bespilotnih letjelica CIA-e na otoku Braču tijekom 1993. godine. Amerikanci su s te pozicije nadzirali cijeli prostor BiH, a zauzvrat je Hrvatska vojska imala kao na dlanu raspored srpskih položaja u kninskom zaleđu, ali i cijeli prostor Krajine.

Nakon rata razvoj bespilotnih sustava u Hrvatskoj vojsci je potpuno zanemaren. Sve do polovice 2000. godine, kada se ide u nabavu već spomenutih letjelica Skylark. Trebao je to biti tek početak ozbiljnog opremanja modernim bespilotnim letjelicama.

Odustali od kupnje

Ozbiljno se razgovaralo o kupnji dviju izraelskih višenamjenskih bespilotnih letjelica Hermes 450 za potrebe Obalne straže, MUP-a, Ministarstva prometa i veza te Hrvatske vojske, ali samo u ratnim uvjetima. No, vlasti su na kraju zaključile kako je cijena od 20 milijuna dolara po komadu previše i od svega se odustalo.

U vrijeme kada su druge države prepoznale značaj ulaganja u ovaj vid tehnološkog napretka, u Hrvatskoj je to procijenjeno preskupim. No, promjenom globalne situacije konačno se svijest o potrebi za bespilotnim letjelicama počela mijenjati. Tako je prije nešto više od godinu dana u Puli uspostavljeno Središte za besposadne zrakoplovne sustave Hrvatske vojske.

U Puli su smještene Orbiter 3B letjelice, a osim vojnih zadaća nadzora mora obavljaju se i poslovi nadzora i sprečavanja požara, nadzor ZERP-a, nadzor granice te se daje potpora u sprečavanju ilegalnih migracija. Središte je prema planovima trebalo postati potpuno operativno krajem prošle godine. (Krešimir Žabec)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 15:57