Prije 65 godina brod SS United States doplovio je do otočića Bishop Rock nedaleko od obale britanskog Cornwalla čime je za 3 dana, 10 sati i 40 minuta završio put preko Atlantika na koji se otisnuo iz njujorške luke 3. srpnja 1952. godine.
Bio je to, i ostao, najbrži prelazak nekog prekooceanskog putničkog broda preko Atlantskog oceana, ostvaren prosječnom brzinom od 35,59 čvorova (65,91 km/h), čak 10 sati brži od prijašnjeg rekorda koji je 14 godina držao slavni britanski prekooceanski brod RMS Queen Mary.
Na povratku u New York SS United Sates uništio je još jedan rekord britanske "kraljice" kad je preplovio ocean za 3 dana, 12 sati i 12 minuta, što je brodu priskrbilo prestižnu Plavu vrpcu, neslužbenu nagradu koja se dodjeljuje putničkom brodu koji je prošao Atlantik u najbržem roku. Do današnjeg dana vrpca je ostala u vlasništvu tadašnjeg ponosa američke civilne mornarice.
SS United States u velikoj mjeri je bio produkt životne želje poznatog inženjera i graditelja brodova Williama Francisa Gibbsa koji je bio jedan od glavnih ljudi u procesu izgradnje i jačanja američke ratne mornarice tijekom Drugog svjetskog rata. Gibbs, koji se gradnji brodova posvetio nakon dvije godine nevoljko provedene u odvjetništvu (na zahtjev svog oca), cijelo je desetljeće proveo lobirajući kod američke vlade i vojske da sudjeluju u projektu izgradnje "ultimativnog prekooceanskog broda".
SS United States
Prestiž i očekivana profitabilnost broda bili su tek manji dio njegova argumenta - glavni se sastojao u prijedlogu da se budući brod dizajnira tako da se po potrebi može transformirati u ratni brod koji će prevoziti i do 15.000 vojnika po potrebi. Naime, tijekom Drugog svjetskog rata britanski prekooceanski putnički brodovi RMS Queen Mary i RMS Queen Elizabeth prenamijenjeni su u vojne svrhe, prvenstveno za prijevoz trupa preko Atlantika. Prefarbane u sivu boju i prebrze za zloglasne njemačke U-Bootove (podmornice koje su haračile Atlantikom napadajući uglavnom trgovačke i transportne brodove kako bi ekonomski pritisnule Veliku Britaniju), ovi brodovi postali su poznati pod nadimkom "Sivi duhovi", a zbog njihove izuzetne važnosti navodno je i Winston Churchill u jednoj prilici napomenuo da su "skratile rat za godinu dana".
Uzornu službu dviju "kraljica" nisu zaboravili ni Amerikanci te je Pentagon pristao na Gibbsov zahtjev i s čak 50 milijuna dolara sudjelovao u gradnji 78 milijuna dolara (733 milijuna u današnjim dolarima) vrijednog broda koji je naručen 1949. godine, a kršten kao SS United States nepune dvije godine kasnije. Tijekom gradnje izuzetna pozornost posvećena je sigurnosti broda koji je dizajniran prema specifikacijama američke ratne mornarice - drvo se uopće nije koristilo kao materijal zbog svoje zapaljivosti (osim na brodskom klaviru, a i to je bilo zaštićeno tako da bude praktički nezapaljivo), a korišteno je i preko 2000 tona aluminija, zbog čega je SS United States u konačnici bio znatno lakši od nekoliko konkurentskih prekooceanskih brodova sličnih gabarita.
SS United States prilikom dolaska u Southampton nakon rušenja rekorda u najbržem prelasku Atlantika s zapada na istok, 1952. godine
A kad smo kod njih, SS United States, poznat i kao The Big U (Veliki U), dug je 302 metra, težak 53.330 tona, a veliku brzinu omogućili su mu najmoćnije parne turbine postavljene na bilo kojem putničkom brodu, koje su prema četiri propelera promjera 5,5 metara slale 240.000 konjskih snaga (180 mW). Dugo godina se maksimalna brzina broda držala tajnom, ali navodno je mogao postići i do 38 čvorova (70 km/h).
Osim sigurnosti i brzine, brod se dičio i prekrasnim, modernim interijerom, naročito u pogledu 23 javna prostora i 14 najluksuznijih kabina kojima su dominirale crvena, plava, zelena i zlatna boja. Zidovi su bili u bijeloj boji kamenica, u kontrastu s crnim linoleumskim podovima u hodnicima, stoji na stranici organizacije SS United States Conservancy.
Desetak godina brod je bio pun putnika i ostvarivao je profit, ali uskoro se morao nositi sa sve većim brojem putničkih aviona koji su od kraja 50-ih godina polako preuzeli primat u prekooceanskim putovanjima. SS United States, sa svojom brzinom i svojim glamurom, bio je tek zadnji, trijumfalni krik jedne epohe koje je polako odlazila u povijest. Nakon 17 godina plovidbe preko Atlantika 1969. napokon je povučen iz redovne službe, poslije čega su uslijedila desetljeća agonije u kojima je sudbina broda bila i ostala neizvjesna.
SS United States na povratku iz Ujedinjenog Kraljevstva u SAD, tijekom prvog putovanja broda 1952. godine
Prvo je završio u Norfolku u američkoj saveznoj državi Virginiji, a tijekom 70-ih i 80-ih godina promijenio je nekoliko vlasnika koji su imali razne planove za nosioca Plave vrpce. No, njihove ideje za prenamjenu broda, kao i one potencijalnih gazdi poput Norwegian Cruise Linea, nisu se ostvarile. Sredinom 80-ih godina rasprodana je većina interijera s broda, a njegovi moćni propeleri su u narednim godinama završili po muzejima diljem SAD-a. Početkom 90-ih godina tadašnji turski vlasnik odteglio ga je sve do Ukrajine gdje je s njega uklonjen azbest, a tada je do kraja ogoljena i njegova unutrašnjost. Kako je još jednom propala ideja o prenamjeni broda, 1996. završio je na svojoj trenutnoj lokaciji, doku 84 u Philadelphiji.
Nakon što je još nekoliko puta promijenio vlasnika, brod je od 2011. godine u vlasništvu ranije spomenute grupe SS United States Conservancy koja ga i danas nastoji spasiti od rezališta. Kroz razne donacije grupa godišnje mora skupiti 720.000 dolara samo da bi već derutni brod držala na doku, a njihov posljednji pokušaj da brodu daju novu namjenu propao je prošle godine kad je tvrtka Crystal Cruises nakon dubinske analize zaključila da im se ne isplati kupovati SS United States jer bi praktički morali sagraditi novi brod kako bi ga učinili spremnim za krstarenja.
SS United States na doku u Philadelphiji, 2009. godine
Prije nego se povukla iz posla kompanija je donirala 350.000 dolara da se brod i dalje drži na doku, ali jasno je da se status quo ne može nastaviti unedogled, pogotovo kad košta 60.000 dolara mjesečno. Postoje želje da se brod pretvori u hotel i/ili muzej, poput RMS Queen Mary koja je svoj dom pronašla na doku u Kaliforniji, ali zasad nema zainteresiranih ulagača.
Bila bi zaista šteta da ova ljepotica, simbol brzine i bogatstva u godinama velikog ekonomskog rasta, na kraju završi u rezalištu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....