UREDNIK RUBRIKE SVIJET JUTARNJEG O 8 GODINA PRVOG CRNOG PREDSJEDNIKA U BIJELOJ KUĆI Najveći američki predsjednik od Drugog svjetskog rata

Kad sam s urednikom dogovarao ovu temu, malo me uhvatio horror albi - onaj osjećaj koji poznaje svaka osoba koja mora nešto napisati, a čini joj se da je bjelina prevelika. A onda sam zagrebao samo malo, i to po površini zadatka pa se prvotni osjećaj preobratio u svoju suprotnost, horror angusti. Taj je čovjek u osam godina toliko toga napravio da me uhvatio strah da ni djelić toga neću stići objasniti, a kamoli još i podvrgnuti potrebnoj kritičkoj analizi. Na Wikipediji članak “Presidency of Barack Obama” ima 454 fusnote (u srijedu, 4. siječnja).

“Ne sugeriram da bismo trebali biti zadovoljni ovime gdje smo sada. Jer, činjenica je da se ekonomija dubinski mijenjala proteklih 20, 30 godina. Svi ste to vidjeli. Tehnologija je pojednostavila zamjenu poslova na liniji za sklapanje i ondje svako radno mjesto može biti automatizirano, dakle zamijenjeno…. A istinska promjena u ovoj novoj ekonomiji znači da svaki Amerikanac mora dobiti obrazovanje i obuku koju treba da bi dobio dobro plaćen posao.” Ovo su riječi kojima se američki predsjednik Barack Obama obratio radnicima u tvornici automobila u saveznoj državi Michigan prije dvije godine.

I taj je govor, a vrijedi ga cijelog pročitati, jedno od emblematskih mjesta koje otvaraju vrata za shvaćanje Obame kao predsjednika i čovjeka.

Iako na početku navodi što je sve njegova vlada napravila kako bi 2009. godine spasila američku autoindustriju koja je bila na rubu kolapsa zbog teških udaraca globalne financijske krize, on ne staje na toj točki. Upravo obrnuto, on upozorava radnike, dakle one na proizvodnoj traci, da se svijet mijenja, da njihova radna mjesta nisu vječna, da ih tehnologija otima i da toga moraju biti svjesni i na to spremni. I da se moraju obrazovati, obučavati, nositi s izazovima “nove ekonomije” za koju je vrlo teško ocijeniti što nam donosi za deset godina.

Stroj ne traži plaću

Godinu dana kasnije, na redovitom zimskom okupljanju bogatih i moćnih koji upravljaju ovim našim svijetom, automatizacija proizvodnje i cjelokupnog života, umjetna inteligencija i traženja modela kako u toj konkurenciji sačuvati radna mjesta za ljude bile su glavne teme. Stroj je uvijek jeftiniji, ne treba plaću, ne ide na godišnji. Ali, iza njega ostaje čovjek koji gubi posao, ostaje na cesti, ne zna što će sa sobom, ljut je na sve (da, nešto slično ludističkom pokretu u Engleskoj u doba prve industrijske revolucije) i svoje ogorčenje pretvara u slabost kojom beskrajno lako manipuliraju populisti i demagozi, Trumpova “tiha većina” koja se boji svega novoga jer je nesigurna budući da je neobrazovana. Obama je dakle ponudio i jasan odgovor za kojim vape u Europi i koji nije u potpunosti prigrlila Hillary Clinton: obrazovanje, prije svega kvalitetno u mladosti, široko, koje će onda omogućiti da se tijekom života pojedinac prilagođava novonastalim uvjetima te iz njih izlazi kao pobjednik ostvarujući se kao kreativno biće spremno na usvajanje novih znanja. Takav pojedinac nije lovina ekstremizma bilo koje provenijencije ili predznaka. Da, s takvim bi političkim porukama Obama osvojio i treći mandat.

Mršavi crni klinac s ušima malo prevelikima za glavu (tako ga je opisala njegova supruga Michelle) i čudnim imenom, rođen na Havajima 1961. godine (izlazi iz Bijele kuće nakon dva puna mandata 15-ak godina mlađi od budućeg stanara) imao je specifično odrastanje. Odgajala ga je majka, bjelkinja, koju je obožavao, ali ga je često ostavljala svojim roditeljima, da bi onda dio života proveo u Indoneziji pa se vratio na studij i odradio ga brzo i efikasno.

Iako djeluje “kul”, Obama je izuzetno ozbiljan u svakom poslu kojeg se prihvatio. Ustavni pravnik koji je vrlo jasno zacrtao svoju karijeru na nacionalnoj je političkoj sceni zasjao 2004. godine kad je imao uvodni govor na Demokratskoj nacionalnoj konvenciji koja je za predsjedničkog kandidata potvrdila Johna Kerryja, njegova kasnijeg državnog tajnika. Govor, ne samo kao vještina, već kao sredstvo djelovanja, uvijek sadržajan i s jasnim porukama što treba učiniti jedna od njegovih najvećih prednosti. U današnjem političkom svijetu djeluje kao superjunak kojem je govor njegova moć. Nitko mu na tom planu nije ravan prije svega i zbog toga što uvijek napravi sve što je u njegovoj moći da ostvari ono što je rekao. I zato uvijek ozbiljno procijeni što može reći.

Budimir Lončar, o čijem političkom djelovanju svatko ima pravo misliti što želi - a autor ovih redaka je imao priliku reći mu što misli - ima veliku prednost pred mnogima koji se bave međunarodnim odnosima: u toj je areni već šest desetljeća. On je slušao jedan od prvih Obaminih govora u UN-u tijekom zasjedanja Opće skupštine (to je mjesto gdje se danas u pravilu pamte samo pajaci poput pokojnih Gadafija ili Huga Chaveza koji ondje zlostavljaju pristojne diplomate koji ih moraju slušati) i rekao mi kako ga je fascinirala ozbiljnost kojom je pristupio tom govoru, puna predanost, duboko uvjerenje. Zato su se Obamini govori i u UN-u pomno iščitavali. Lončar je napravio i dobru prispodobu: “Kad sam u UN-u slušao Billa Clintona bilo je jasno da je njemu baš svejedno što priča, on se zabavljao, bio neozbiljan pa onda i simpatičan u toj neozbiljnosti. Obama je njegova sušta suprotnost.” Ne treba sada odmah pomisliti da je Obama neki viktorijanski profesor, upravo obrnuto, koliko se znade opustiti vidi se na službenim slikama fotografa Bijele kuće gdje Obama leži na podu kako bi se igrao s tek rođenom bebom Bena Rhodesa, zamjenika svoje savjetnice za nacionalnu sigurnost. On je kul, to se dobro vidi kada igra košarku (zbog njega su napravili teren). Ali, i tu pokazuje svoje lice osobe koja želi uspjeh: “On igra da pobijedi. On ima lijep osmjeh, ali u srcu je pravi razbijač”. To je o njemu rekao Arne Duncan, njegov prijatelj i ministar obrazovanja. I stalni partner na košarci.

Amerika je 2006. godine bila bijesna. Prošlo je jedva pet godina od traumatičnog terorističkog napada na New York i Washington, tog 11. 9. 2001, datuma koji je vododjelnica našeg doba jača i od pada Berlinskog zida (dovoljan argument za ovu tezu je da većina onih koji čitaju ovaj tekst znaju za 11. 9., ali ne znaju napamet kad je Zid probijen - 9. studenoga 1989.). Osama bin Laden, organizator napada, i dalje je bio na slobodi, njegova je teroristička mreža al-Qa’ida oslabljena, ali je ulazila u novu fazu metamorfoze, a zemlja je bila ukopana u bliskoistočnom pijesku dvaju ratova kojima se nije vidio kraj. Stječe se i dojam da vladu i republikance, koji upadaju u krizu identiteta, zapravo nije ni briga što se događa u zemlji.

Čista pobjeda

Na izborima za Kongres demokrati ostvaruju čistu pobjedu i postaje jasno da dvije godine kasnije u Bijelu kuću ulazi demokrat. Svi tipuju na Hillary Clinton, ali ona se našla pred protivnikom za kojeg nije imala odgovora: mladim ustavnim pravnikom koji je imao jasan plan i poruke koje mobiliziraju: Hope (nada) i Yes, we can (Da, možemo). Jamči da će završiti rat u Iraku, da će ojačati energetsku neovisnost zemlje (barel nafte je tada prelazio vrtoglavih 140 dolara) i konačno, da će provesti reformu sustava zdravstvene zaštite. Nominaciju je osvojio čisto, što bi na stećcima rekli “zla ne sluteć” što ga čeka.

A čekao ga je 15. rujna 2008. kad je propala banka Lehman Brothers i pokrenula najtežu i najdulju globalnu ekonomsku i financijsku krizu od Velike depresije iz 1929. Ovdje treba dodati da je ova kriza velikim dijelom izravna posljedica 11. 9. i da se svijet još nije u potpunosti oporavio (vidi primjer Italije ili dubinske procese koje je izazvala u Brazilu i, što je još važnije, Kini) te da se njezini dosezi i posljedice još ne mogu ocijeniti. Jedna od njih je rast ekstremizma, populizma i nacionalizma na koje Europa nema odgovora. I prijetnja euru, o kojoj ovih dana otvoreno govori Ifo institut (da, onaj isti koji je radio program za HDZ). Povijest ističe kako je važna sinergija, dakle imati pravog čovjeka koji će znati upravljati prijelomnim zbivanjima - klasičan negativni primjer je Aleksandar Dubček, lider Čehoslovačke u doba Praškog proljeća. Amerika, a onda posljedično i svijet, imali su ga u Baracku Obami.

Velike ribe

Od ulaska u Bijelu kuću 21. siječnja 2009. godine svom je snagom usporedo krenuo u ispunjene svojih predizbornih obećanja i sprečavanje divljanja financijske krize koja je harala svijetom, uništavala ekonomije, ali, što je još važnije, ljudske živote. Cijele su obitelji u hipu završile na cesti, spavalo se po automobilima i kartonskim kutijama, burzovni su indeksi padali i vrijednost ljudskog rada je bila sve manja. Obama je pokrenuo opsežnu reformu financijskog sustava koji je odlučio zauzdati, ali je istodobno nastavio i s mjerama koje je počeo još njegov prethodnik, Bush mlađi, a koje su poznate pod sintagmom: “Preveliki da propadnu”. Potrošio je stotine milijuna dolara da stabilizira velike igrače na tržištu i osigura im opstanak i to je korak koji mu većina kritičara ne može oprostiti. Ukratko, sačuvao je velike ribe Wall Streeta dok su teret podnijeli porezni obveznici, obični ljudi koji su ostajali bez posla.

Stići će ubrzo i Dodd-Frankov zakon koji predstavlja opsežnu reformu financijskog tržišta na regulatornoj razini uključujući i zabranu spekuliranja ušteđevinama, poznatog kao Volckerovo pravilo. Velike su banke, prenosi u srijedu Reuters, već pokrenule akciju da u Kongresu, koji je sada u potpunosti u republikanskim rukama, ishode ukidanje ili barem ublažavanje tog pravila. Jednostavno rečeno, da im se opet odobri da s novcem štediša rade što hoće bez odgovornosti. Da, Obama nije kao Island potrpao bankare koji su se neodgovorno ponašali u zatvor niti im je uzeo sve što su imali. Nije. I dijelom se iz tog nezadovoljstva javnosti razvio pokret Occupy koji je tražio pravedniju raspodjelu bogatstva s poznatom tezom o 1:99 posto. Dio ljudi koji su danima sjedili na ulicama New Yorka zbog toga će prijeći u tabor Trumpovih birača, dio će završiti u traženju promjene koju je nudio Bernie Sanders. Njihovo je nezadovoljstvo jedan od razloga poraza Hillary Clinton na izborima. No, Obama je bio čovjek sustava, on nije socijalist - iako su mu to često spočitavali - on je učinio ono što se tada činilo najefikasnijim potezom koji će okrenuti zemlju prema oporavku. Ali, to je trenutno točka na kojoj se njegov predsjednički mandat ocjenjuje negativno. To je mjesto za koje se hvataju oni u Americi (pa i moji prijatelji) koji smatraju da ih je Obama iznevjerio. Očekivali su valjda da bude revolucionar i nacionalizira banke, ali to naprosto nije bilo moguće. Niti realno. Da je Bernie Sanders dobio izbore više je nego jasno da većinu svojih predizbornih obećanja ne bi mogao ispuniti. Konačno, Obama niti nije obećavao da će kazniti banke.

Prvi u povijesti

On je obećao reformu zdravstvenog sustava. I proveo ju je, prvi u povijesti. To nije uspio Bill Clinton, izuzetno popularan predsjednik koji je to pokušao u bitno ugodnijim okolnostima pozitivne konjunkture i rasta gospodarstva. Kritičari će i ovdje skočiti na stražnje noge derući se iz sve snage kako je jako razvodnio svoja obećanja (među takvim je kritičarima bio i ugledni demokratski zastupnik Dennis Kucinich), kako opet nisu svi Amerikanci pokriveni zdravstvenim osiguranjem. I to je točno. Ali je opet indikativno da republikanci prioritetnom metom novog Kongresa drže upravo ne više ukidanje Obamacarea, kako se kolokvijalno naziva zdravstvena reforma, već njezinu reformu.

Da bi se shvatila važnost tog Obamina uspjeha treba razumjeti kako se značajan dio američke javnosti uistinu ne slaže s idejom da država nešto jamči svojim građanima. Europski model socijalne države (što europski, susjedni kanadski) njima je stran te ga izjednačavaju sa socijalizmom, epitetom od kojeg bježi svaki američki političar koji želi ostvariti ozbiljnu karijeru (Sanders je iznimka). Obama je u provedbi zdravstvene reforme imao velikih problema unutar svoje stranke gdje su mnogi zastupnici tvrdili kako se njihovo biračko tijelo ne slaže s tom idejom. Na kraju je Obamacare prošao, zahvaljujući njemu je oko 20 milijuna ljudi dobilo zdravstveno osiguranje i sve je očitije da je riječ o fait accompli. Preciznije, da neće doći do potpunog razgrađivanja tog sustava već promjena koje će varirati od kozmetičkih do nekih supstancijalnijih, ali povratka na staro više nema. Ako to nije uspjeh…

Obama je homoseksualnim parovima dao bračna prava, omogućio je osobama tog spolnog opredjeljenja da služe u vojsci bez skrivanja, proveo je energetsku reformu koja je ojačala obnovljive izvore energije što je dijelom srušilo cijene nafte, bio lider u borbi protiv klimatskih promjena, vratio je Ameriku na put održivog ekonomskog rasta i sačuvao joj mjesto svjetskog ekonomskog i lidera inovacija, otvorio više od 9 milijuna radnih mjesta i spustio nezaposlenost na manje od 5 posto.

Nažalost, i njegov je mandat bio okrvavljen zločinima koji su počinili sami Amerikanci oružjem na koje imaju pravo i tu nije uspio polučiti značajnije promjene. I da, iako je prvi crni predsjednik njegov mandat nije uspio ublažiti snažne društvene podjele koje su čak i porasle, opet jasno kao posljedica, Obamine riječi, “teške traume koju je na biću Amerike ostavila kriza”. Pred kraj mandata prvog crnog predsjednika formira se pokret “Black Lives Matter” (Crni su životi važni) jer policajci prečesto prebrzo izvlače pištolj kad vide sumnjivu crnu osobu. Tu nije uspio, koliko se god trudio. Umjesto zaključka posegnimo za procjenom PolitFacta, uglednog neovisnog tijela koje skrupulozno analizira i secira politička obećanja te ih stavlja u korelaciju s ostvarenim. Njihov Obamametar izgleda ovako: ispunjena obećanja 48%, kompromisna rješenja 28% te neispunjena obećanja 24%.

Nada svijeta

Obama je bio i nada svijeta koji je zbog politike Busha mlađeg bio izgubljen. Kad je prije izbora stigao u Berlin, dočekala ga je masa svijeta kakvu ne okupljaju ni najveće svjetske zvijezde. Njegova “Hope” je preplivala Atlantik i Pacifik i pokazala da postoji svjetlo na kraju tunela. Kad se s ove distancije pogleda odluka Nobelova odbora da mu dodijeli nagradu za mir u prvoj godini mandata, ona postaje puno jasnija: mračne oblake neizvjesnosti i prijetnje, koroborirane Putinovom agresijom u Gruziji u ljeto 2008. godine te “vječnim” američkim ratom u Afganistanu koji se nanovo razbuktao i krvavom iračkom avanturom rastjerao je svojim jasnim i čvrstim odlukama. Završit ću rat u Iraku i pokrećem inicijativu za svijet bez nuklearnog oružja, ovo potonje rečeno na možda idealnom mjestu, Hradčanima, u centru Praga. I opet je isporučivao, Irak je završio, s Rusijom potpisao novi sporazum o smanjenju nuklearnog naoružanja. I onda se svijet opet zatresao.

Koncentrični krugovi destrukcije pokrenuti krizom zatresli su arapski svijet. Nije to bila Naserova panarapska revolucija, bio je to potres želje za promjenom koji se, jer potresi su takvi, ne može predvidjeti. Ali zato znamo da ih prate brojni manji udari koji često dugo traju. Libija je bila ključna točka. Obama je bio pod snažnim pritiskom Europe (čitaj, Francuske i Italije koje su imale mutne financijske dilove s Gadafijem) i arapskih zemalja (Katara, Emirata, koji su silno željeli Gadafijev pad da ondje prošire svoju zonu interesa) da se djeluje. I da, Gadafijeve su horde išle prema pobunjeničkom Bengaziju i bilo je jasno da slijedi masakr. Obama tako nešto nije mogao dopustiti te je odstupio od svoje doktrine da se ne djeluje vojno ako američki interesi nisu ugroženi. Ipak, pustio je u prvi plan Europljane i Arape i sve je ispalo loše. Libija je 2011. utonula u kaos iz kojeg nikako da se izvuče do danas. I pitanje je kad će. I hoće li u očekivanom prekrajanju Bliskog istoka ostati jedinstvena. I onda je uslijedila ta crvena linija koja je postala teško breme na njegovoj vanjskopolitičkoj ostavštini. “Uporaba kemijskog oružja u ratu u Siriji crvena je linija nakon koje će Amerika reagirati”.

Sirijski je predsjednik Bašar al-Asad odlučio ispitati istinitost te tvrdnje i upotrijebio kemijsko oružje protiv pobunjenika. A Obama nije reagirao. U Americi se na njega digla kuka i motika, napadali su ga slijeva i zdesna, isti oni komentatori koji su gazili malog Busha zbog intervencionizma mlatili su po Obami zato što izbjegava intervenciju. On to naprosto, poučen libijskim iskustvom, te sirijskom stvarnošću, nije mogao: u Siriji nisu bili dovedeni u pitanje američki interesi, on nije želio vojnike baciti da krvare u pijesku a da se ne zna tko su dobri momci u cijeloj priči kojima treba pomoći. Realno, sirijski su pobunjenici bili i ostali vreća rogova i preko njih su se prepucavale ostale arapske zemlje s Iranom i međusobno. U razgovoru za magazin The Atlantic Obama je bio jasan: “Ne smatram da je nedjelovanjem u Siriji narušena vjerodostojnost Amerike. Nesklonost plemenskim podjelama zapisana je u moj DNK”.

Da, zbog tog “povlačenja” će Trump trubiti o tome kako treba “Ameriku opet učiniti velikom”, ali pričekajmo. Svi su izgledi da će rat u Siriji potrajati dok se sve strane naprosto ne izmore do te mjere da im ne preostaje ništa drugo nego da krenu pregovarati. A dotle obnovljene iračke snage uz američku zračnu podršku istjeruju teroriste Islamske države iz Mosula, a Kurdi već sjede na brežuljcima koji okružuju “kalifovu prijestolnicu” Raku i samo čekaju da se kaže - naprijed.

Put na Kubu

Zaokret prema Aziji nije polučio uspjeh koji je očekivan, ali odnosi s Kinom, koji će u doglednoj budućnosti predstavljati temeljni okvir globalnog poretka, su korektni, Japan je snažan saveznik, a i većina država u sporu s Kinom oko granice u Južnom moru gleda na Washington kao saveznika, čak i Vijetnam. Iz kola iskaču Filipini s kriminalcem Duterteom na mjestu predsjednika.

U povijesti će ipak ostati zapisano da je Obama ponovno otvorio odnose s Kubom iako se tome protivio čak i Fidel Castro (ima onih koji tvrde da je ta odluka njegovog mlađeg brata Raula ubrzala njegov biološki kraj). Velik je još posao pred obje zemlje da urede odnose, ali izgledi su, kako bi rekle rejting agencije, pozitivni (za razliku od njih koje su takve ocjene davale recimo Grčkoj prije financijske krize mi smo uvjereni u ispravnost procjene). I onda Iran. Obamin tim je ispravno zaključio da izolirani Iran predstavlja veću prijetnju nego Iran kao ravnopravni akter u međunarodnim odnosima. Posebno kad je riječ o rješavanju problema u regiji. Da, Iran je i dalje sponzor terorizma, ali kraj izolacije otvara prostor i za promjene na unutarnjem planu (a one traju, neće ni ajatolah Hamenei vječno) koje mogu biti preduvjet za neku novu političku orijentaciju Teherana. Tim je potezom razbješnjena Saudijska Arabija, ali nije li upravo ona također sponzor terorizma - i bastion zatucanosti čak i u okvirima zaljevskih monarhija? Na kraju krajeva, kriza na Bliskom istoku (a to nije samo pitanje Sirije i Iraka) ne može se riješiti ako najjači akteri, Saudijska Arabija i Iran nisu na istovjetnim pozicijama. Zbog svega navedenog, pa i činjenice da je od njegova dolaska na vlast u cijelom svijetu, uključujući i muslimanski, porastao ugled Amerike.

Dok se Johnsona pamti po nesigurnosti, Nixona po paranoji, Clintona po tome da se svima htio sviđati, a sina Busha po tome da je zabrljao sve čega se dohvatio (osim borbe protiv AIDS-a u Africi), Obamu svijet gotovo sigurno neće i - duboko je moje uvjerenje - ne smije pamtiti po pasivnosti u Siriji.

Barack Obama je izveo Ameriku i svijet iz najteže ekonomske krize, čvrsto se držao pravednih principa i nije od njih odustajao. I nikome nije nametao ništa već je bio uvijek spreman pomoći. Zbog svega toga je moja ocjena da je riječ o jednom od najvećih američkih predsjednika od Drugoga svjetskog rata naovamo, uz bok Eisenhoweru, JFK-u i Clintonu. Kad još malo razmislim, da, treba zanemariti ono pozivanje na povijesnu distancu jer je od svih njih imao najteže okolnosti u kojima je djelovao. I zato je Obama najveći.