Upravo smo ušli u novi Hladni rat: ‘Potez Kine sve je promijenio, svi će biti prisiljeni zauzeti stranu...‘

Naš je globalni poredak u velikim problemima. U ovom času on je podijeljeniji nego u bilo kojem trenutku od raspada Sovjetskog Saveza naovamo. Posthladnoratovsko samozadovoljstvo dovelo je do množenja autokratskih država, a Kina i Rusija otvoreno prednjače u konkuretnskoj viziji zapadnom svjetskom poretku, piše ugledni britanski The Telegraph.

Mnogi su komentatori propustili ovaj detalj - ali odluka kineskog predsjednika Xi Jinpinga da najviše rangiranog diplomata pošalje u Rusiju pa sve u tjednu godišnjice barbarske invazije Vladimira Putina na Ukrajinu označila je dramatičnu geopolitičku prekretnicu. Time je povučena linija u pijesku.

Zajednički cilj Rusije i Kine

Kada jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a nezakonito napadne drugu državu, druga stalna članica zatim odbije osuditi tu istu invaziju, a ostale tri ne posjeduju nikakav mehanizam koji bi se obračunao s očitim kršenjem međunarodnog prava (ispostavlja se da sankcije to nisu) - to znači da je čovječanstvo upravo ušlo u jedno mračno i nepredvidivo poglavlje.

Ratoborno ponašanje Rusije nije izolirani slučaj. Putin i Xi se godinama kreću ka zajedničkom cilju da oslabe Zapad, a posebice Ameriku. I jedan i drugi se osjećaju ugroženima od strane međunarodnog poretka koji se temelji na većim slobodama, na demokratskoj odgovornosti i pravednosti. I jedan i drugi slijede plan širenja svoje sfere utjecaja i vojnim sredstvima - ako situacija tako nalaže.

Nakon godina i godina sve radikalnijeg iskušavanja zapadnjačke tolerancije, kinesko-ruska osovina prešla je s otvorenog iskušavanja krhkosti međunarodnih standarda na plan njihova totalnog uništenja. Prešutna kineska potpora ruskom vojnom avanturizmu - koja bi uskoro mogla uključiti i direktnu proliferaciju oružja Rusiji - potvrđuje strateško partnerstvo koje se inkubiralo godinama. Ravnatelj CIA-e, William J. Burns, odlučio je upotrijebiti riječ "uvjeren" kada je opisivao obavještajne procjene da Kina razmatra naoružavanje Rusije. Ova bi činjenica morala alaramirati čitavu Ukrajinu i Zapad. Pitanje koje se nameće - koliko će taj isti Zapad, koji je o Kini nemjerljivo ovisniji nego o Rusiji, ići daleko da odgovori Pekingu? Xi je vjerojatno već odlučio da je vojna potpora Moskvi vrijedna rizika. Dva su razloga: tim putem može nastaviti potencirati strah Zapada od Kine ali i pojačati ovisnost Moskve o Pekingu.

Potpuna erozija sigurnosne arhitekture

Nekada su se svjetski čelnici nadali da će meteorski gospodarski uspon Pekinga dovesti do toga da Kina prigrli međunarodne norme. Umjesto toga, Xi je nastojao dominirati Južnim kineskim morem i predstavljao autoritarizam kao alternativu zapadnoj demokraciji. Iskoristio je kolosalnu gospodarsku moć kako bi desetke zemalja uvukao u dugoročne dugove kroz svoju politiku "Pojas i put", neutralizirajući i ušutkavajući tako sve potencijalne kritike. Paralelno, Kina je dominirala i kritičnim globalnim tržištima kao što je iskopavanje rijetkih minerala koji se koriste u industriji baterija i ostaloj tehnologiji.

Sve u svemu, očigledna je činjenica: nalazimo se u novom hladnom ratu. Naš se svijet dijeli na dvije sfere utjecaja s desecima država koje su postupno prisiljene zauzeti stranu. Ili će ih se na to tek prisiliti.

Ono što ovo novo poglavlje čini još opasnijim je potpuna erozija sigurnosne arhitekture i povratnih komunikacija koje su spriječile da se prethodni Hladni rat rasplamsa. Prošli je tjedan Putin najavio da će se Rusija povući iz sporazuma o nuklearnom naoružanju, što znači da nakon pet desetljeća njihova ograničavanja ulazimo u novu trku. Tijekom sljedećeg desetljeća Kina će utrostručiti svoje zalihe nuklearnog oružja. Sve više obavještajnih informacija koje stižu sa Zapada potvrđuju da je i Iran spreman razviti nuklearno oružje, a sa situacijom u Sjevernoj Koreji smo svi upoznati. Uzevši sve ove informacije u obzir, nuklearna je prijetnja veća sada nego u bilo kojem trenutku od kraja Drugog svjetskog rata.

Proživljavamo veliku prekretnicu u globalnoj politici i ulazimo u razdoblje koje je nedvojbeno nestabilnije i opasnije od druge polovice 20. stoljeća.