UMRO U ZATVORU DOK JE ČEKAO KREVET U BOLNICI Psihički bolesnik ukrao grickalice i umjesto na liječenju završio u nehumanim uvjetima

Jamycheal Mitchell (24), dijagnosticirani duševni bolesnik, prestao je uzimati svoje lijekove protiv šizofrenije prije nego što je ušao u trgovinu pored doma svoje obitelju u Portsmouthu u Virginiji u travnju ove godine te navodno iz trgovine ukrao jednu bočicu pića Mountain Dew, jedan Snickers i jedan Zebra Cake, ukupne vrijednosti od 5,05 američkih dolara (blizu 35 kn), prenosi Washington Post.

Mitchell je nakon navodne krađe uhićen te mu je sudskim putem naređeno da se mora javiti u državnu bolnicu za duševne bolesnike kako bi dobio liječniku pomoć. No, nije mogao odmah biti primljen budući da je bolnica u tom trenutku bila popunjena pa je bio prisiljen ostati u zatvoru dok je čekao da se oslobodi mjesto za njega u bolnici.

Drugi su zatvorenici rekli da je Mitchell tumarao ćelijom gol, često prekriven vlastitim fekalijama i prljavštinom. Njegovoj je obitelji rečeno da često odbijao jesti i uzimati lijekove, a u zatvorskom zapisniku piše da je znao i manično urlati. Jako je smršavio te je 19. kolovoza umro izgubivši nešto više od 16 kg. Točan uzrok njegove smrti još nije poznat i policija još uvijek istražuje slučaj.

Mitchellova obitelj i aktivisti za ljudska prava i za prava duševnih bolesnika bijesni su što je dopušteno da on gubi dane u zatvoru zbog prekršaja od 5 dolara. Zatvorski službenici negiraju bilo kakav nemar s njihove strane te tvrde da je Mitchell bio hranjen normalno te da ga je medicinska sestra pregledavala.

Duševno bolesni zatvorenici često znaju u zatvorima provesti tjedne i mjesece, pa čak i godine čekajući na smještaj u bolnicama za duševne bolesnike zbog prenapučenosti. U saveznoj državi Virginiji trenutno 89 zatvorenika čeka na sudskim putem određeno liječenje, a na prijem u bolnicu u koju je trebao ići Jamycheal Mitchell čeka se u prosjeku 73 dana.

Mitchellova se obitelj šokirala kada je vidjela njegovo tijelo kod pogrebnika prije sahrane. 'Morala sam dva puta pitati: 'Jeste li sigurni da je to moj nećak?'', rekla je Jenobia Meads. 'Izgledao je kao da ima 67 godina.'

Dužnosnici savezne države Virginije rekli su da je Mitchellovo čekanje na liječenje nehotična posljedica poteza čiji je cilj bio omogućiti lakše zbrinjavanje ljudi usred psihološke krize u duševne bolnice. Teži slučajevi pritom imaju prioritet. Uprava zatvora gdje je Mitchell bio smješten tvrdi da se s njim postupalo kao i s drugim zatvorenicima te da osoblju nije nikada prijavio nikakav problem. 'Hrana mu je dostavljana u ćeliju', rekao je general pukovnik Eugene Taylor, asistent voditelja zatvora. 'Mogao je svoje obroke baciti u WC', rekao je Taylor i ustvrdio da uprava i osoblje zatvora nisu mogli reći sa stopostotnom sigurnošću je li Mitchell uisitinu i jeo, no rekli su da se nije žalio da gubi na težini.

'Uvijek je bio klaun, nasmijavao je ljude', rekla Sonia Adams, Mitchellova majka. Osim što je volio nasmijavati ljude, Mitchell se više od 10 godina borio sa šizofrenijom i bipolarnim poremećajem.

Mitchellova obitelj rekla je da se tjedan dana prije nego što se pojavio u lokalnoj trgovini ponašao čudno i da nije uzimao svoje lijekove mjesecima. Nakon uhićenja, Mitchell je odbio pravo na odvjetnika, a sudski zapisnik kaže da je tijekom jednog od razgovora djelovao 'zbunjeno'. Nakon što je zatvoren, Mitchell je bio smješten u jedinicu sa zatvorenicima koji su imali problema s disciplinom i duševnim bolesnicima. Eugene Taylor rekao je da je Mitchell bio tip zatvorenika koji 'ne želi i neće raditi ništa' te da je odbijao sudjelovati u svojoj njezi te da je povremeno bio ratoboran s osobljem.

Krajem svibnja psiholog je evaluirao Mitchella te je utvrdio da je maničan i psihotičan. Mitchellov način razmišljanja bio je 'toliko konfuzan' da su se samo dijelovi ono što je govorio mogli razumijeti. Mitchell je na tim evaluacijama repao, vrtio se po sobi te je skinuo hlače nekoliko puta. Sudac zadužen za njegov slučaj odredio je da ide na liječenje u državnu bolnicu Eastern State, no kako u njoj nije bilo slobodnih kreveta, Mitchell je ostao u zatvoru.

Jedan od drugih zatvorenika koji radio u Mitchellovom odjeljku napisao je njegovoj obitelji pismo u kojoj je opisao kako je bilo gledati Mitchellovo propadanje. 'Bio je tanak i ispijen, ličio je na štap', napisao je Justin Dillon u pismu. Mitchellovo se stanje u srpnju dosta pogoršalo. Dillon kaže da je često mumljao sebi u bradu te da je na zidove razmrljao svoje fekalije, a uz to pokušao je svu svoju odjeću i posteljinu staviti u WC i povući vodu. Suprotno nekim iskazima, određeni zatvorenici tvrde da je Mitchell agresivno jeo svoju hranu, no da bi mu osoblje zatvora ponekad uskraćivalo hranu jer nije htio vratiti pladnjeve na kojima bi mu bila poslužena.

'Teško je s duševnim bolesnicima ponekad, a naš je zatvor postao de facto bolnica jer kreveta za njih nedostaje', rekao je Taylor. Mitchell je u bolnicu odveden krajem srpnja zbog problema s nogama, a dan nakon bolničkog liječenja pojavio se u sudnici gdje je zahjev za liječenjem u bolnici za duševne bolesnike. Kada ga je obitelj vidjela u bolnici u vidno lošem stanju, zabrinuli su se. Mitchellova teta tada je zvala zatvor i tražila da ga se vodi na hitnu pomoć.

Justin Dillon zadnji je put vidio Jamycheala Mitchella 16. kolovoza kada mu je ovaj rekao da je bolestan i da mu nije dobro. Dillon tvrdi da je upozorio upravu zatvora o njegovom stanju, no u zapisniku zatvora ne piše da je Dillon to učinio.

Mitchellova agonija trajala je još nekoliko dana te je naposlijetku umro 19. kolovza u 5:44 ujutro.

'Moj sin je umro sam', rekla je Sonia Adams. 'To me najviše pogađa.' Mitchellova je obitelj poslije doznala da je pomoć za Jamycheala bila na putu i da ga je od potencijalnog spasonosnog liječenja i premještaja dijelilo samo nekoliko dana. Krevet u bolnici za duševne bolesnike se otvorio i Mitchell je trebao biti primljen krajem kolovoza.