Oni pričaju o svakodnevnom ponižavajućem pjevanju ruske himne. O mizernoj hrani. O batinama. O trenucima u kojima su mislili da će biti strijeljani.
Pričaju priče kratkim rečenicama. Često spuštaju pogled i šute. To je depresivno.
"Kada sam se vratio, dobio sam sedative”, kaže Ivan, jedan od njih dvojice. Drugi, Andrij, kaže: "Tek odnedavno opet normalno spavam."
Kasnije će obojica reći da bi opet prošli isti put.
Uzhhorod, mali, skromni ured u središtu grada na zapadu Ukrajine, s populacijom od 120.000, koji se nalazi na samoj granici sa Slovačkom. Andrij i Ivan dogovorili su susret i razgovor za DW. Oni su dvojica od jedanaest ukrajinskih vojnika navodno mađarskog podrijetla koji su iz zarobljeništva u Rusiji prebačeni u Mađarsku u lipnju 2023. godine. To je prvi put da je netko iz grupe od jedanaestorice oslobođenih vojnika javno progovorio.
Bez mađarskih korijena
Slučaj je u to vrijeme privukao međunarodnu pozornost iz nekoliko razloga: prvo, mađarska je vlada priznala da nije obavijestila ukrajinske vlasti o oslobađanju. Stvar je stoga dovela do diplomatskog skandala između Ukrajine i Mađarske - jer prema međunarodnom pravu, domovina pogođenih mora biti obaviještena kada se zatvorenici prebace u treće zemlje.
S druge strane, mađarska vlada pod premijerom Viktorom Orbanom predstavljala je oslobađanje zatvorenika kao humanitarnu akciju za pomoć pripadnicima mađarske manjine iz zapadnoukrajinske regije Zakarpatska oblast. Tamo živi oko 80.000 do 100.000 etničkih Mađara.
Ipak u razgovoru DW-a s dvojicom bivših ratnih zarobljenika proizlazi da je od jedanaestorice oslobođenih samo jedan po nacionalnosti Mađar. Štoviše, dvojica ratnih zarobljenika u intervjuu su izjavila da je ruska tajna služba od njih, prije nego što su prebačeni u Mađarsku, tražila da tvrde da su Mađari. Njih dvojica također su u suprotnosti s tadašnjim mađarskim prikazom događaja: rečeno im je da se ne vraćaju u Ukrajinu, inače više neće biti moguće puštanje njihovih suboraca. Dužnosnici mađarske vlade tvrdili su u to vrijeme da su jedanaestorica slobodni ljudi i da mogu sami odlučiti kamo će ići.
"Mislili smo da će nas strijeljati"
Andrij i Ivan u stvarnosti imaju drugačija imena. Svoju priču pričaju pod uvjetom anonimnosti. Ne smije se objaviti ništa što bi moglo dovesti do njihove identifikacije. DW-u je poznat njihov identitet.
I Andrij i Ivan dolaze iz Zakarpatska oblast. Prije dolaska u zatvor nisu se poznavali. Andrij je radio kao profesionalni vozač prije nego što je počeo sveobuhvatni ruski napad na Ukrajinu u veljači 2022. Ivan je oženjen i ima dvoje male djece; radio je u drugim zemljama EU-a prije veljače 2022. Ni jedan od njih nema mađarske korijene, smatraju sebe Ukrajincima.
U proljeće 2022. samostalno su se dobrovoljno prijavili za vojni angažman. Kažu da su htjeli braniti svoju domovinu. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u lipnju 2022., zarobljeni su u bitki u istočnoj Ukrajini u regiji Luhansk. Na pitanje o detaljima, lica im se kamene. “Mislili smo da će nas strijeljati”, kažu. O tome ne žele ništa više reći.
U zatvoru za mučenje
Odvedeni su u zarobljenički logor u Suhodilsku, gradu u Luhanskoj oblasti, u istočnoj Ukrajini, koji je pod ruskom okupacijom od 2014., blizu ruske granice. Logor, koji je do 2014. godine bio ukrajinski popravni zavod 36, opisuje se u izvješćima ukrajinskih aktivista za ljudska prava koji prikupljaju svjedočanstva bivših zatvorenika kao mjesto gdje se zatvorenike sustavno ponižava, maltretira i muči.
Ni o tome Andrij i Ivan ne žele detaljnije govoriti. "S vremena na vrijeme smo dobivali batine”, kaže Andrij. Svako jutro su, kažu, morali pjevati rusku himnu. Tko nije pjevao, kažnjavan je batinama. Ukupno je u logoru bilo oko 500 zatvorenika. Andrij i Ivan javljaju da je hrana bila jedva jestiva, sastojala se od krupica ili juhe s pokvarenim povrćem, "tek toliko da se preživi". Andrij, visok i stasit, kaže da je tijekom godine zatočeništva izgubio 30 kilograma. Ivan, koji je već jako tanak i mršav, smršavio je deset kilograma.
U lipnju 2023., gotovo točno godinu dana nakon uhićenja, Andrij i Ivan, zajedno s nekoliko drugih, vezani su preko očiju i okovani te spakirani u kamion i poslani na dan i pol vožnje. “Mislio sam da nas vode u drugi logor ili da nas voze na strijeljanje”, kaže Andrij.
"Trebao sam reći da sam Mađar"
Umjesto toga došli su u Moskvu. Tamo su im uposlenici ruske tajne službe rekli da će biti pušteni u Mađarsku. Postojao je jedan uvjet. „Trebao sam reći da sam Mađar“, kaže Andrij. "Ako ne, vratili bi me." On sliježe ramenima i kaže: "Složio sam se."
8. lipnja 2023. iz Moskve su zrakoplovom prevezeni u Istanbul, odakle su nastavili za Budimpeštu. Tamo su ih odveli u zgradu nalik na hotel na periferiji grada. Andrij i Ivan ne mogu reći kamo točno. Kažu da su se prema njima dobro ponašali. Dobili su telefone da mogu nazvati rodbinu i nisu imali ograničenja izlazaka. Međutim, rečeno im je, kako kažu, da se ne vraćaju u Ukrajinu dok rat ne završi.
Andrij i Ivan ne znaju tko su ljudi s mađarske strane koji su s njima razgovarali. Zamjenik mađarskog premijera Zsolt Semjen rekao je u intervjuu za mađarski novinski portal u to vrijeme da su zaposlenici Mađarske malteške dobrotvorne službe (MMSZ), katoličke humanitarne organizacije, preuzeli brigu o oslobođenima. DW je poslao detaljan upit mađarskoj vladi o ovoj i drugim okolnostima primopredaje zarobljenika. Ostao je bez odgovora.
"Prljava operacija Kremlja”
Tadašnja vladina povjerenica za nestale u Zakarpatskoj oblasti Vlasta Repasi za zarobljenike je saznala preko Andrijevih i Ivanovih članova obitelji o zarobljenim u Mađarskoj. Zajedno s ukrajinskim veleposlanstvom u Budimpešti koordinirala je povratak nekih od oslobođenih zatvorenika. Ukupno ih se pet vratilo u Ukrajinu do kraja lipnja 2023., uključujući i jedinog koji je mađarskog podrijetla. Ostalih šest je kasnije otputovalo iz Mađarske u druge zemlje EU-a. Među povratnicima, kaže Repasi, jedan je na psihijatrijskom liječenju, drugi je preminuo od plućne bolesti, a jedan se vratio na ratište.
Ubrzo nakon postizanja dogovora u službenoj Mađarskoj zavladao je muk, Orbanova vlada nije slučaj iskorištavala u propagandne svrhe. Ukrajinski politolog Dmitro Tushanskij, koji vodi Institut za srednjoeuropsku strategiju (ICES) u Uzhhorodu, vjeruje da zna zašto. Cijela stvar bila je "prljava hibridna specijalna operacija Kremlja" kako bi se potkopalo jedinstvo Zapada u potpori Ukrajini, rekao je Tushanskij za DW. Slučaj, kako on smatra, pokazuje da se Mađarska ne ponaša kao saveznik u EU-u i NATO-u što formalno jest, već predstavlja "izravnu prijetnju sigurnosti i jedinstvu EU-a i NATO-a".
"Volimo svoju zemlju"
Danas Andrij i Ivan žive u vrlo skromnim materijalnim uvjetima. Nakon povratka proveli su nekoliko mjeseci u programu rehabilitacije. Službeno su još uvijek vojnici. Budući da u Ukrajini još uvijek nema zakona o demobilizaciji, nejasno je što će biti s njima. Ivan se želi brinuti o teško bolesnoj supruzi i djeci te raditi u civilnom sektoru. Andrij je neodlučan - čeka ili da dobije novi poziv za mobilizaciju ili da ga otpuste. Kada bi se to moglo dogoditi, nije jasno.
Andrij i Ivan ne žale se ni na što. Deprimirajuće je kada ne odgovaraju na pitanja. Ali ne doimaju se kao slomljeni ljudi. Zrače velikim dostojanstvom.
Kako vam se čini vaša vlastita prošlost kada pogledate unatrag? „To je iskustvo", kaže Ivan s osmijehom. Andrij klima glavom u znak potvrde.
“Vratili smo se jer se nismo htjeli osjećati kao izdajice”, kažu. "Ovo je naša zemlja, volimo je. I sve bismo ponovili", poručuju oni.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....