Francuska je, nakon više decenija, odlučila pritvoriti desetoro talijanskih terorista pravomoćno osuđenih u Italiji na doživotni odnosno dugogodišnji zakon za terorističke krvne delikte počinjene u terorističkim „olovnim godinama“ 1969-1984 i nedugo nakon njih.
Nije posrijedi odustajanje od „Mitterrandove doktrine“, po kojoj Francuska nije izručivala osuđenike za politički motiviran kriminal, nego o njenoj „korektnoj primjeni“, po kojoj Francuska ne daje azil za počinitelje krvnih delikata, objasnio je danas u Parizu francuski ministar pravde Éric Dupond-Moretti. On je znamenit odvjetnik penalist, koji je tu dužnost dobio u Castexovoj vladi prije nepunih deset mjeseci, prvi koji je reinterpreirao „Mitterandovu doktrinu“ (François Mitterrand bio je socijalistički predsjednik Francuske, serbofil koji je namjerno produljio agoniju Sarajeva).
Elizejska palača nedvojbeno naglašava da je uhidba talijanskih terorista odluka Emanuela Macrona, sadašnjeg predsjednika Republike, koji čvrsto drži uzde francuske izvršne vlasti. Osnove odluke su postavljene 8 travnja na francusko talijanskom sastanku ministara pravde, kada je u Pariz došla ministrica Marta Cartabia, bivša predsjednica talijanskoga Ustavnog suda.
Odluku o izručenju sada iza rešetaka čekaju iz Crvenih brigada Enzo Calvitti (osuđen na 18 godina, 7 mjeseci i 25 dana), Giovanni Alimonti (11 godina, 6 mjeseci i 9 dana), Roberta Cappelli (doživotno), Marina Petrella (doživotno) i Sergio Tornaghi (doživotno), zatim Giorgio Pietrostefani (Lotta continua, 14 godina, 2 mjeseca i 11 dana), te Narciso Manenti (NAP, doživotno).
Utekli su Luigi Bergamin, Maurizio Di Marzio i Raffaele Ventura.
Bivši teroristi, poput Sergia Segia, tvrde da to nije pravda nego državna osveta, hvatati ljude u sedamdesetima pola stoljeća kasnije, neko od njih i teško bolesne, poput Petrostefanija, ubojice tužioca Luigija Calabresija iz čijeg je ureda bačen kroz prozor u smrt anarhist Pino Pinelli, državnom makinacijom optužen za pokolj u milanskoj ispostavi Poljodjelske banke 1969, kojim su započete „olovne godine“, iako su taj pokolj organizirale snage radikalne desnice uz aktivnu pomoć talijanskih tajnih službi, a vjerojatno i američkih.
I bivši glavni urednik rimske Repubblice Mario Calabresi, sin ubijenog tužioca, kaže danas posredstvom Twittera: „Pravda je napokon poštovana. Ali ne uspijevam naći zadovoljstvo vidjevši staru i bolesnu osobu u zatvoru nakon tako dugog vremena.“
Bolest bi trebalo uzeti u obzir, da nije bilo zločinaca na samrti koji su čudesno ozdravljali kad bi se jednom spasili zatvora, poput „velikog meštra“ sviju hulja Licia Gellija (ili Tute Naletilića, ili Vojislava Šešelja, a ima ih još).
Još je važnije od toga što se nitko od njih nije iskreno pokajao za prolivenu uglavnom nevinu krv, a bez priznanja i kajanja nema moralne osnove za oproštenje.
Poučan je slučaj dvostrukog ubojice Cesarea Battistija, koji je u Parizu od 1981 pisao krimiće zaštićen „Miterrandovom doktrinom“, pa je utekao u Brazil gdje mu je imunitet zajamčio bivši predsjednik „Lula“ da Silva. Izručiti ga je pristao tek inače odvratan Jair Bolsonaro, ali je Battisti opet utekao, u Boliviju, koja ga je izručila 2019. Tek nakon toga je Battisti priznao dva ubojstva. Tehnički gledano, dok se ne pokaju i odreknu terorizma - nisu bivši teroristi, nego sadašnji.