U Europi se upravo događa ono što se ni u ludilu nije dalo prognozirati: ‘Ovo je nova stvarnost!‘

Jedna od ljepših priča koja ovih dana kruži Bruxellesom jest o tome kako se troše europska sredstva za oporavak od pandemije covida-19. Radi se o otprilike 869 milijardi dolara bespovratnih sredstava i zajmova, iznos koji je 27 nacionalnih čelnika zemalja članica Europske unije namijenilo 2020. godine za projekte pokretanja njihovih gospodarstava nakon pandemije.

Države članice predložile su desetke različitih projekata, a neki od njih već su i provedeni. U Bruxellesu oko 80 službenika radi danonoćno na obradi i ocjeni prijava projekata te provjerava detalje u skladu s popisom kriterija kao što su zelena tradicija, digitalne inovacije, ekonomska i društvena održivost i slično.

Zanimljivo je da s najvećom lakoćom kroz ovaj sustav provjera prolaze projekti koje predlažu zemlje poput Grčke, Irske i Portugala. Naime, tijekom krize eura, prije više od 10 godina, te su zemlje navikle na to da dobivaju novac u zamjenu za planove reformi.

Njima nije ništa posebno kada se vjerovnici iznova vraćaju tražeći nove detalje - nametljivost je nešto što su naučili predvidjeti. Zbog toga već i prvi nacrti njihovih prijedloga projekata, kako navode dužnosnici, često sadrže tražene detalje - U Ateni, Dublinu i Lisabonu znaju što Bruxelles želi i ništa od toga ne shvaćaju osobno.

Brzo mijenjanje pozicija

Ovaj pristup dodatno je podržan činjenicom da se, nakon završetka krize eura, zemlje južne Europe općenito osjećaju sigurnije u svojim poslovima s Bruxellesom - gospodarske reforme uglavnom su uspjele, gospodarstva se oporavljaju, turizam cvjeta, vratili su se strani investitori. Prema najnovijim gospodarskim prognozama Europske komisije, Cipar, Grčka i Portugal bit će među najbrže rastućim gospodarstvima EU-a 2023. godine.

Također, energetska kriza prošle zime bila je manje ozbiljna na jugu Europe jer se to područje manje oslanja na rusku naftu i plin nego druge regije u Europi. Kao znak rastućeg povjerenja južne Europe, Portugal je inicirao stvaranje EU skupine atlantskih zemalja, koja se sastala u obalnom gradu Portu krajem svibnja.

Ovaj pogled u pozadinu europskih događanja pokazuje koliko se brzo mogu promijeniti pozicije zemalja i odnosi među njima, navodi u svojoj analizi Foreign Policy. Razdori i sukobi koji se javljaju tijekom jedne krize često budu zamijenjeni drugima tijekom iduće. To je podsjetnik da treba biti oprezan s klišejima o bilo kojoj državi članici EU - na kraju krajeva, jučerašnji gubitnici mogu biti sutrašnji pobjednici. U Europi nova stvarnost nastupa vrlo brzo.

Vidi se to i u slučaju sredstava za oporavak od covida-19. Prijedlozi projekata iz nekih sjevernoeuropskih zemalja obično su prekratki i nedovoljno detaljni, ističu dužnosnici. Kada se od njih zahtijevaju dodatni podaci ili jamstva da će obećane reforme doista biti provedene, sjevernjaci su ponekad pomalo iritirani - pitaju se zašto se, zaboga, Bruxelles toliko miješa.

Emancipacija srednje i istočne Europe

Kao zemlje kreditori tijekom krize eura, one su bile te koje su postavljale te zahtjeve, čak do te mjere da su neki to nazvali "diktaturom vjerovnika". Oni su bili ti koji su mijenjali točke i zareze u grčkim ili portugalskim planovima reformi, odlučivali koje zakone treba promijeniti, kako, a ponekad čak i kada. Sada im je teško biti u ulozi primatelja, a neki od njihovih projekata zbog toga imaju težak početak.

Emancipacija srednje i istočne Europe još je jedan primjer kako se brzo može promijeniti sudbina zemalja EU-a, mijenjajući time i ravnotežu snaga unutar EU-a.

Dobar primjer je Poljska. Prije ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022. godine, Poljska je bila marginalizirana u EU-u zbog kršenja vladavine prava. U nekoliko područja, uključujući vanjsku politiku, Poljsku se manje konzultiralo nego prije i držalo je se u poziciji nižoj od njezine objektivne važnosti i težine. Ministri iz drugih država članica EU-a jedva da su posjećivali tu zemlju, čekajući neka bolja vremena.

No, nakon ruske invazije, Poljska je praktički preko noći postala prva linija bojišta. Humanitarna pomoć, isporuke oružja, strani visoki gosti, izbjeglice — gotovo sve i svi na putu u ili iz Ukrajine prolaze kroz Poljsku. Poljska upozorenja o ratobornosti Rusije, koja su zapadni Europljani često smatrali pretjerivanjem, odjednom su se pokazala točnima.

Kao rezultat toga, danas se poljskim stavovima pridaje puno veća pažnja. Neki čak tvrde da Poljska već postaje i previše dominantna u raspravama u Bruxellesu. Ta zemlja sada pokušava iskoristiti ovaj svoj novi utjecaj kako bi riješila pitanje vladavine prava, oko čega je s Bruxellesom imala velikih problema - učinila je i neke ustupke, ali prema Europskoj komisiji, takci kakvi jesu, oni nisu dovoljni. Sami potezi su zanimljivi jer još jednom pokazuju da stvari u Europi nikad ne ostaju iste nas dulji rok.

Rast utjecaja Baltika i nordijskih zemalja

U mnogim aspektima, sukob Rusije i Ukrajine potaknuo je emancipaciju ne samo Poljske, već i srednjoeuropske i baltičke regije. No, ne radi se samo o tome da procjene ovih regija o pitanjima sigurnosti i obrane očito imaju veću težinu u EU nego prije zbog njihove blizine ratu.

Kada su u pitanju strateške teme, kao što je proširenje EU-a, njihova su stajališta također sada utjecajnija. Inicijalno je bila njihova ideja ponuditi Ukrajini status kandidata za članstvo u EU-u, no nedavna blokada ukrajinskog žita od strane Poljske i drugih srednjoeuropskih zemalja pokazuje njihovu odlučnost da se integracija Ukrajine ne smije odvijati na njihovu štetu.

Na kraju, ali ne i najmanje važno, činjenica da su srednjoeuropske i baltičke zemlje prihvatile milijune ukrajinskih izbjeglica, mijenja tešku europsku raspravu o azilu i migracijama. U Bruxellesu su se te regije ranije smatrale partnerima koji ne žele učiniti ništa drugo osim podizanja ograda i utvrđivanja vanjskih granica Europe.

A danas se bore s istim integracijskim dilemama koje su poznate zapadnoeuropskim društvima. S više zemalja članica EU-a koje dijele slična iskustva, postoji i više međusobnog razumijevanja i spremnosti da pomognu jedna drugoj - s jednom iznimkom, Mađarskom, koja je posve izolirana.

Nordijske zemlje također sele u središnje pozicije unutar Europe. Ruska agresija natjerala je Dansku i Švedsku da shvate ono što je Finska, neposredni ruski susjed, već odavno shvatila i demonstrirala, a to je da EU nije samo tržište, već pruža i političko utočište i sigurnost. Ruski rat u Ukrajini potaknuo je Dansku da se pridruži obrambenim inicijativama EU-a.

Rat je također pojačao danske i švedske rasprave o prednostima pridruživanja europskoj bankarskoj uniji. Čini se da se čak i otpor obiju zemalja ukidanju veta u domeni vanjskih poslova i sigurnosti EU-a topi.

Europsko tkivo jače nego neki misle

Iako se nordijske zemlje i dalje zalažu za otvorena, liberalna tržišta, počele su podržavati i "protekcionističke" politike EU-a - primjerice, mjere koje štite europske tvrtke od preuzimanja stranih kompanija u državnom vlasništvu ili kibernetičkih napada.

Ni nordijske zemlje nisu blokirale poticaj Europske komisije za europsku industrijsku politiku, koja bi Europu učinila manje ovisnom o ostatku svijeta u nekim aspektima. Štoviše, unatoč svojoj reputaciji škrtih zemalja, nordijske zemlje spremne su i platiti za te politike.

Stoga se može zaključiti da je Europa u stalnoj transformaciji. Uz nove izazove, stare se razmirice rješavaju i nastaju nove. Tijekom krize eura došlo je do dubokog jaza između sjevera i juga. Kasnije, tijekom izbjegličke krize, temeljno neslaganje bilo je između istoka i zapada. Sada, s ratom koji bijesni u Ukrajini, kada je svaka zemlja ponovno pogođena na drugačiji način, savezništva i razdori su ponovno podložni promjenama.

Gotovo svaki izazov koji se nađe pred Europom prvo dovodi do loma, a potom nastaje ožiljak. S godinama je tkivo ožiljaka postalo debelo i višeslojno. Sukobi se rijetko zaboravljaju i ponekad se ponovno rasplamsaju. Ipak, tkivo se pokazalo jačim nego što neki misle, zaključuje Foreign Policy.