U Europi se nešto počelo kuhati, odjednom se mijenja raspoloženje: Bude se proruski igrači!

Tijekom posljednjih 50 godina, zapadnoeuropske energetske kompanije razvile su duboke poslovne, ali i osobne veze prvo sa sovjetskom, a potom i ruskom plinskom industrijom. Najveći eksponent tih odnosa i interesa je bivši njemački kancelar Gerhard Schröder, koji je kao njemački kancelar otvorio put projektu plinovoda Sjeverni tok 1, postavši i njegov predsjednik uprave nakon što je napustio kancelarsku dužnost. Usporedo s tim biznisom, Schröder je bio ustrajni zagovornik sve čvršćeg njemačko-ruskog energetskog odnosa i povezivanja.

Za ovog nekadašnjeg njemačkog kancelara i drugih njegove vrste u europskom energetskom sektoru, takva jedna sitna stvar poput punog opsega između dviju država na europskom kontinentu - Rusije i Ukrajine - ne znači nužno kraj uobičajenog poslovanja, navodi u svojoj analizi za National Interest Alan Riley, viši suradnik u think tanku Atlantsko vijeće (Atlantic Council) iz Washingtona, koji se specijalizirao na područjima antimonopolskog, trgovinskog i energetskog prava te pitanjima politike Europske unije.

U ovom trenutku, činjenica jest da se posao Gazpromovog izvoza ruskog plina iz plinovoda u EU do temelja urušio. Ipak, unatoč tome, mnogi poslovni i politički europski čelnici žele da se stvar što prije vrati u "normalu". U Njemačkoj već dulje vrijeme premijer Saske poziva na popravak plinovoda Sjeverni tok 1 i obnovu isporuka ruskog plina. U Italiji je jedan od pripadnika stare rusko-talijanske energetske klike, Paolo Scaroni, izabran za predsjednika talijanskog energetskog diva ENEL.

‘Re-Schröderizacija‘

Nije previše teško prepoznati što se kuha. Ekipa koja maše krilaticom "business as usual", predvođena upravo onima poput Schrödera i Scaronija, navijat će i gurati sklapanje poslova o ponovnom protoku plina s Moskvom.

Istovremeno, na prvi pogled, ‘Re-Schröderizacija‘, kako taj eventualni budući proces naziva autor analize, izgleda kao nemoguća misija. Uvoz ruskog plina iz plinovoda u Europu od početka invazije na Ukrajinu pao je sa 40 na oko svega 5 posto. Njemačka, najveći ruski uvoznik plina, osigurala je u međuvremenu nekoliko novih LNG terminala, točnije plutajućih LNG brodova za uvoz LNG-a (ukapljenog prirodnog plina). Njemački ministri stalno iznova ponavljaju i ističu ključna stajališta vezana uz energetsku diverzifikaciju.

Njemačka će, tako, uvoziti norveški prirodni plin, LNG, energiju vjetra, solarnu energiju - ukratko, sve osim ruskog plina. No, ruski prirodni plin nije u potpunosti nestao s ‘radara‘. Naime, iako je ruski uvoz putem plinovoda kolabirao, ruski uvoz LNG-a se povećao. Točnije, diljem EU-a ruski uvoz LNG-a sada je na drugom mjestu, odmah iza uvoza LNG-a iz SAD-a.

Što je još važnije, ekonomski i politički sustav potpore uvozu ruske energije diljem Zapadne Europe nije nestao. Trenutačno možda teži biti manje vidljiv, ali taj je sustav spreman ponovno se aktivirati i pogurati ruski plin prema Europi u prvom trenutku koji bi bio pogodan. Tu je već spomenuti premijer Saske, Michael Kretschmer, a zanimljivo je da on koristi politiku zatvaranja njemačkih nuklearnih elektrana - od kojih su posljednje tri isključene 15. travnja - kao opravdanje za to.

‘Hladna zima, velika potražnja za LNG-ijem i rast cijena - i to je to‘

Ovaj primjer pozivanja na obnovu isporuka ruskog plina kroz Sjeverni tok 1 uklapa se u širu strategiju njemačkih pristaša uvoza iz Rusije. Oni dobro znaju da će biti teško opskrbiti Njemačku dovoljnom količinom energije iz alternativnih izvora uz efektivni prekid uvoza ruskog plina. Gubitak nastao zatvaranjem ukupno šest nuklearnih elektrana u posljednje tri godine povećava potražnju za većim količinama energije iz drugih centara nabave, a ograničenja planiranja otežavaju distribuciju energije vjetra putem pojačanih mrežnih kapaciteta tamo gdje je potrebna.

Istovremeno, nitko ne želi masovno povećati upotrebu ugljena - iako se, napominje autor, i to događa. Sve što njemački zagovornici ruske energije zapravo trebaju je jedna doista hladna zima i Kinezi koji kupuju dovoljne količine tekućeg prirodnog plina na svjetskim tržištima da cijene prirodnog plina dramatično porastu. U tom bi trenutku postojali svi argumenti za popravak Sjevernog toka 1 - po cijeni od 500 milijuna dolara - i povratka na ranije uobičajeno poslovanje.

Pritom, to ne bi bio argument koji bi se iznosio samo u Njemačkoj. ‘Schröderizacija‘, prema kojoj europski političari i poslovni rukovoditelji traže i podupiru duboke veze s ruskim energetskim tržištem, bila je i ostala obilježje zapadnoeuropskog energetskog sektora u cjelini, ne samo u Njemačkoj. Sada se, kako navodi Riley, ‘Re-Schröderizaciju‘ može vidjeti na sceni u Italiji gdje je desna vlada Giorgije Meloni, koju je poduprlo prorusko koalicijsko krilo Silvija Berlusconija, imenovala Scaronija za predsjednika ENEL-a.

Scaroni je ranije bio izvršni direktor drugog talijanskog energetskog diva ENI i razvio je čvrst odnos - kao što i sami zapisi iz Kremlja pokazuju - s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Također, podržavao je i djelomično financirao propali projekt plinovoda Južni tok, koji je imao za cilj nanijeti golemu štetu Ukrajini osiguravanjem alternativne tranzitne rute za ruski plin u Europu.

Igrali Ukrajini o glavi

No, jasan sveukupan cilj Moskve nije bio samo smanjiti prihode Ukrajine, već i njezinu važnost za EU, što bi teoretski olakšalo kasniji napad na tu zemlje jer bi bile smanjenje šanse da bi EU za to pokazala kakav značajniji interes. ENI je pod vodstvom Scaronija također zatvorio Italiju u rusku plinsku mrežu, održavajući dugoročne ugovore o s ruskim energetskim divom Gazpromom i kupnjom plinskih polja u Rusiji.

Kao i mnogi drugi njemu slični, Scaroni nije pokazao predomišljanje ili kajanje za svoje postupke. I dalje je tvrdio da Italija treba ruski plin za iduće desetljeće i usprotivio se sankcijama Kremlju i to unatoč činjenici da ruska invazija na Ukrajinu prijeti europskoj sigurnosti i međunarodnom poretku te unatoč činjenici da su njegovi postupci, kao i postupci Schröder i ostalih istomišljenika u zapadnoeuropskom energetskom establišmentu, u biti potaknuli Putina da počne razmišljati o invaziji na Ukrajinu.

Iz energetske perspektive, njihove akcije učinile su Europu ovisnom o ruskom plinu, a kada je Moskva EU-u izmaknula energetski ‘tepih‘, europski potrošači su bili ti koji su na kraju platili račun - trošak uvoza energije u EU prošle godine bio je tri puta veći nego 2021.

Nije teško uočiti da će se Scaroni uskoro koordinirati s proruskim igračima u njemačkom energetskom establišmentu kako bi progurali ponovni uvoz ruskog plina. Kako je rečeno, trebat će samo hladna zima, ograničeni pristup LNG-u i visoke cijene energije. ‘Re-Schröderizacija‘ zapadnoeuropskog energetskog sektora u tom će trenutku krenuti punom parom, zaključuje Alan Riley.