U dvorište u Bezruki pale su tri rakete. Nisu eksplodirale, ali devet sati kasnije počeo je pakao

Vojska je to koja napada civile raketama na kojima piše “za djecu”. Ruska. Koju, gdje god je i kad god u povijesti do danas bila angažirana, prati priča o strahotama koje su u stanju počiniti civilima. Žene su im uvijek meta, sad i djeca. Za one koji će sada reći “a što su sve napravili Ameri” samo kratko: iako to ne vraća u život poginule, priznaju napade na civile i vode istrage.

U gradić Bezruki, u okolici Harkiva kojeg Rusi toliko silno žele osvojiti, u dvorište Serhija koji je za The New York Times odbio reći prezime, pale su 3. travnja nove eksplozivne naprave. Točno na mjesto gdje se inače igraju njegova djeca. Da je dan bio topao, a da nije padala kiša, nema sumnje da bi uzela u ruke metalne tuljce koji su pali s neba. I koji bi onda eksplodirali. Bila je, nasreću, kiša.

Priča kako je čuo u noći oko jedan sat raketu, ali na to se više ne obazire posebno jer nije bilo eksplozije. "Nitko nije razumio što je to", rekao je Serhij.

Ova raketak, umjesto da eksplodira odmah, izbacuje do dva tuceta mina koje eksplodiraju u intervalima, šireći smrt satima nakon što padne na tlo. Tako su se, nakon što su naučili što je Smerč, Grad, Uragan, sve modeli ruskih raketnih projektila, sada susreli, prvi u Ukrajini, s oružjem PTM-1S, nagaznom minom koja raspršuje streljivo.

Prva eksplozija je uslijedila tek u deset sati ujutro, za njom sljedeća nakon 20 minuta. “Slijedile su tijekom dana u intervalima od oko 50 minuta, posljednja oko 3 sata sljedeće noći, 24 sata nakon što su mine pale na tlo”, rekao je Serhij. U svaku je minu ugrađen uređaj za samouništenje u određeno vrijeme, u intervalima od dva sata do 24 sata. Eksplodiraju ako ih se miče, a ako ih se ostavi eksplodiraju kad im je određeno.

Riječ je, pišu novinari The New York Timesa, o oružju koje ne izgleda tako zlobno kao protutenkovski projektili ili masivne granate, ali je jednako brutalno, i podmuklije. Neka vrst zvončića koji su ispaljeni na Zagreb nakon početka operacije Bljesak, ali još smrtonosnije i opasnije. Ne treba ni spominjati da je riječ o zabranjenom oružju.

Riječ je o zelenim cijevima veličine litre boce mineralne vode, punjene s 1,3 kilograma eksploziva. “Ovo oružje kombinira najgore moguće atribute kazetnog streljiva i nagaznih mina”, rekao je Brian Castner, viši istraživač za oružje za Amnesty International.

Protuoklopne mine - poput PTM-1S koja je sletjela u Serhijevo dvorište - imaju osjetljive osigurače koji mogu uzrokovati eksploziju kada ih ljudi podignu, i mogu se smatrati protupješačkim minama. Stoga su zabranjeni prema međunarodnom pravu, iako ni Rusija ni Sjedinjene Države nisu pristupile relevantnom sporazumu.

U gradiću Bezruki nema ukrajinskih vojnih snaga, nije ih bilo ni na željezničkoj postaji u Kramatorsku. U oba je slučaja riječ o svjesnom, namjernom gađanju civila kao metodi vođenja rata, prljavoj metodi.

Namjerno gađanje civila oružjem bilo koje vrste zabranjeno je Ženevskim konvencijama, a ruska upotreba mina koje se raspršuju vjerojatno bi predstavljala neselektivni napad, s obzirom na to da su topničke rakete koje nose te mine, a koje mogu letjeti i do 25 kilometara, ispaljene na civilno područje bez vojnih ciljeva, zaključuje američki dnevni list.