TURISTI KOJI SE NIKADA NE VRAĆAJU KUĆI Srpski pokušaj da privuku turiste iz Azije završio fijaskom, stižu im prepuni zrakoplovi, a vraćaju se prazni

U centru za izbjeglice Miksalište u centru Beograda, mladi tražitelji azila čekaju u redu kako bi se ošišali. Prostorija je ispunjena novopridošlicama koji pune svoje mobitele ili se spajaju na besplatan wifi. Malo dalje, dvoje ljudi igra stolni tenis, piše Guardian.

Neki su upravo stigli iz sjeverne Afrike, neki s Bliskog istoka, a neki već dulje spavaju na otvorenom u Parku Luke Ćalovića, među lokalcima poznatijem kao Afganistanski park. No, neobično za Srbiju, koja na neki način predstavlja vrata prema zapadnoj Europi, ima sve više mladih Iranaca.

Prošle godine Srbija je postala prva zemlja kontinentalne Europe koje je Irancima omogućila putovanje bez vize. Hosteli i apartmani su puni iranskih gostiju, a u Knez Mihailovoj, beogradskoj pješačkoj zoni, sve češće se čuje perzijski jezik ili farsi.

Međutim, Iranci ne planiraju povratak kući. Avioni dolaze puni, a odlaze prazni. Odlaze iz svoje zemlje uglavnom zbog ekonomskih prilika, koje su se dodatno pogoršale nakon Trumpovih sankcija i koje su oslabile iransku valutu rial.

Soroush Rahmani (24) stigao je u Srbiju prije četiri mjeseca. Iskoristio je 72 sata, koliko smije izbivati iz izbjegličkog centra, kako bi se na ulicama Beograda opremio za svoj deveti pokušaj da uđe u Europsku uniju.

Kao i ostali izbjeglice, i Rahmani je deponirao 2.000 eura u jednoj mjenjačnici koje će dobiti njegov krijumčar tek kad ovaj bude na sigurnom u Italiji.

'Iran je bio poput pakla. Radije ovdje spavam na kartonu nego da sam ondje.'

Stroge granične kontrole na mađarskoj granici znače da će Rahmani pokušati ići preko Hrvatske. Mnogi izbjeglice prvo idu u Bosnu i Hercegovinu jer misle da su im zbog duge granice s Hrvatskom tamo bolje šanse. Bosanski su mediji objavili da je ove godine (do rujna) zabilježeno 1.647 iranskih tražitelja azila, što je ogromno povećanje u odnosu na 16 koliko ih je zabilježeno čitave prošle godine.

'Svaki put kad izbjeglica 'zaigra igru', riskira vlastiti život, no neki ne vide drugu mogućnost', kaže Milena Timotijević iz International Rescue Committee. 'Prepušteni su milosti i nemilosti beskrupuloznih krijumčara ljudi, često ih granična policija nasilno vraća nazad, prisiljeni su na seksualne odnose kako bi preživjeli i izloženi raznim drugim oblicima nasilja. Pa ipak, oni ne prestaju pokušavati.'

Hasana Kamelija je prilikom zadnjeg pokušaja uhitila mađarska policija. Pustili su ga na srpskoj granici u blizini Subotice, no tek nakon što je proveo 20 dana u zatvoru gdje su ga tukli.

'Izgubio sam nadu u život u Iranu. Prodao sam motor da bih došao ovamo', kaže 22-godišnjak s tetoviranim motociklom na ruci.

'U Iranu se više ne da živjeti. Ondje eventualno možeš ostati živ, ali nema budućnosti u Iranu.'

Gordan Paunović, predsjednik udruge Info Park kaže da se broj Iranaca koji pristižu rapidno povećava.

'Odmah prepoznaš Iranca. Afganistanci i Sirijci izgledaju siromašno, no onda spaziš hrpu djece s ruksacima koji izgledaju kao da su na školskom izletu. Pogledaš ih, nasmiješ im se i oni ti se nasmiješe natrag. Svi koji stižu iz Irana su bili ugnjetavani ili zbog toga što su LGBT, ili zato što su kršćani, ili iz političkih razloga, ili su se u Siriji borili na strani Assada pa odlučili otići jer više nisu željeli ratovati.'

Najveći broj Iranaca stiže avionom na jednom od ukupno dva leta tjedno prema Srbiji. U udruzi Info park, upoznali smo bračni par s 11-godišnjim djetetom i 17-godišnjom kćerkom, koji su stigli prije četiri dana i potražili azil. Kćerka, bistra djevojka koja je napustila Teheran samo godinu dana prije kraja fakulteta, jedina je koja govori engleski. Očito je bila uznemirena očevom odlukom da ostanu u Srbiji i pitala je koliko će dugo trebati ići u školu ovdje.

Srbijanski ministar turizma, Rasim Ljajić, koji je nastojao promovirati turizam ukidajući vizni režim za iranske državljane, kaže kako je Srbiju u prvih sedam mjeseci ove godine posjetilo 15.855 Iranaca od kojih je više od 1.500 zatražilo azil. Nije poznato koliko ih je produžilo za EU.

No ne žele ipak svi u EU. Guardian je posjetio i kamp Bogovađe, oko 50 km udaljen od Beograda, gdje živi 35 Iranaca.

Amin, 27-godišnji gay Iranac, pobjegao je iz iranskog grada Shiraza nakon što ga je vlastiti otac prijavio policiji jer ga je zatekao u seksualnom odnosu s partnerom. Prijatelj mu je kupio kartu u jednom smjeru iz Teherana za Beograd.

'Kad sam stigao, zadržali su me na aerodromu šest dana. Nisam imao novca, ni hotelsku rezervaciju, ni kartu za natrag. Nisam imao ništa. U Iranu mi je najveća prijetnja bila vlastita obitelj, ne vlada. Obitelj je najveći problem kad se radi o LGBT osobama.'

Baš poput Amina, mnogi su izbjeglice zadržani na aerodromu, a 1.000 ih je smjesta deportirano. Neki kažu da su na aerodromu bili premlaćivani, maltretirani, ponižavani. Pokazuju slike masnica po rukama i nogama i toaleta u užasnom stanju. Srbijanski ministar unutarnjih poslova odbacuje sve optužbe i kaže kako je jedan izbjeglica slomio ruku prilikom pada.

Za to vrijeme u Miksalištu jedan 15-godišnjak jede kruh i sir koju mu su dali rođaci. Nije se tuširao već 15 dana, a nema se čime ni pokriti tijekom hladnih noći.

Vanjske zidove izbjegličkog centra nedavno je oslikao iranski umjetnik Reza. Na jednom zidu prikazan je put od Afrike i veliki komad kolača okružen žutim zvijezdama koji čeka nakon granice s EU. Orao probija ogradu i leti prema plavom nebu koje simbolizira zastavu EU. Na zidu je i natpis na perzijskom i engleskom koji kaže 'sloboda'.