Prošlo je već dvije godine i tri mjeseca otkako je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu, a od aneksije Krima i izbijanja rata u Donbasu više od 10 godina. Prosječnom promatraču učinilo bi se da sukob samo eskalira - Rusi na bojišta šalju sve više trupa kako bi održali višemjesečni pritisak na Ukrajinu, dok se Ukrajinci i dalje grčevito brane (iako polako gube teritorij) te sve više gađaju ruske položaje duboko iza linija fronte, napose vrijedne vojne sustave. Pritom je dojam i da se Zapad trgnuo u svojoj pomoći Kijevu, potpisan je niz bilateralnih ugovora kojima se osigurava oružje i streljivo za Ukrajinu, a tu je naravno i ogroman, 60,8 milijardi dolara težak američki paket.
Konačno, nedavno je niz zapadnih zemalja odobrio ukrajinskim snagama da oružjem koje su im donirali gađaju i mete u Rusiji, iako treba napomenuti da su neki, poput SAD-a, tu "izvjesili" nekoliko ograničenja. U svakom slučaju, stvari koje su se ne tako davno činile kao crvene linije, to više nisu. Usprkos tome, ne manjka ni poziva na pregovore i okončanja rata, koji dolaze sa svih strana. Za početak od Ukrajine i Rusije, iako s očekivano drastično različitim preduvjetima koje bi trebalo zadovoljiti da se rat zaustavi. O tome tko još gura mirovne pregovore, tko bi želio rat privesti kraju (zašto i pod kojim uvjetima), koje su trenutno inicijative na stolu, kakve su šanse za neki konkretan napredak ili čak prijedlog i tko su u cijeloj priči trenutno najjači akteri, objašnjava vanjskopolitički kolumnist Jutarnjeg, Željko Trkanjec.
Video snimku podcasta pogledajte ispod
- Mir je jedna dosta čudna zvjerka. Kad je u pitanju rat u Ukrajini, moramo reći da to 2014. nije doživaljavano kao sukob širokog razmjera, već kao sukob u Donbasu. Potom smo imali i mirovne sporazume Minsk 1 i Minsk 2 i tu je nastao ogroman problem budući da Ukrajina nakon toga ni u jednom trenutku nije pristala pregovarati s Rusijom, kaže na početku Trkanjec uz napomenu da se s takvim stavom mnogi ne slažu.
- Kad je došao Zelenski (2019., op.a.) on nije pregovarao zbog pritiska desnice, iako je imao ideju da će pregovarati. Da se to učinilo, osobno sam dojma da bi se uspjelo nešto riješiti. No, to je gotovo, riješena stvar. Ono što se može vidjeti jest da se taj ukrajinski pristup protegnuo i na razdoblje nakon invazije. Podsjećam da se u ožujku i travnju 2022. pregovaralo se u Turskoj, što je urodilo Communiqueom iz Istanbula u 10 točaka. On nije bio povoljan po Ukrajinu, ali je pokazivao da postoji određeni smjer u kojem bi trebalo krenuti. Tada se dogodilo nekoliko čimbenika koji su zaustavili mogućnost prihvaćanja toga - od britanskog premijera Borisa Johnsona koji je Kijevu rekao da ne potpisuje ništa, potom su otkriveni ruski zločini u Buči, a tu je i dalje bio pritisak ukrajinske desnice. Zelenski je tad napravio veliku grešku kad je rekao da zabranjuje pregovore s Putinom, čime je ovaj dobio mogućnost pritiska da svaki put kad kaže da je spreman pregovarati, može dodati - "žao mi je, ali Zelenski ne želi", kaže naš sugovornik i dodaje da se pregovara zapravo cijelo vrijeme od Istanbula nadalje. Ali to, nažalost, ne rade Ukrajinci i Rusi, osim iznimnih situacija poput razmjene zarobljenika.
- Tu zapravo imamo pravi koloplet pregovora (ali ne s Putinom), koji nikako da poluče neki rezultat, smatra Trkanjec i dodaje da bi Putin htio okončati rat, ali pod svojim uvjetima i uz posramljivanje Zelenskog.
Upitan postoji li mogućnost da Communique iz Istanbula i dalje bude polazna točka pregovora, Trkanjec ističe da njemu sad Rusija više nije sklona, budući da, između ostalog, ne uzima u obzir sudbinu ukrajinskih oblasti koje je Moskva anektirala.
- Danas svaka ruska rasprava o pregovorima traži da se počne od realnog stanja na terenu - dakle maksimalističke teze po kojoj je ono što je osvojeno naše, a o ostalom možemo pregovarati.
Tri razloga za pregovore
Trkanjec smatra da je upravo sad trenutak da se počne raspravljati o miru, što se vidi iz Putinovih signala da želi pregovarati (objavio Reuters) te snažne kineske diplomatske inicijative.
- Prvo, Rusi nisu uspjeli pokoriti cijelu Ukrajinu (nisu ni Kijev, niti su zbacili ukrajinsku vlast), a to više ni ne mogu ostvariti i tako pobijediti. Drugo, problem ukrajinskih resursa za rat riješen je intervencijom Zapada (ne neko vrijeme). Treće, Rusi od osvajanja Bahmuta nisu uspjeli napraviti veću promjenu na bojištu, niti to mogu s pojačanjima napraviti ukrajinske snage, smatra Trkanjec koji ruska napredovanja od zauzimanja Avdiivke naovamo, a radi se o osvajanju od nekih 500-600 kilometara kvadratnih teritorija, ne smatra dovoljno značajnim u kontekstu velike zemlje kao što je to Ukrajina.
- Pomak od 500 kilometara kvadratnih u nekoliko mjeseci nije pomak, i to u trenutku kad je Ukrajina bila lišena topničkog naoružanja, govori naš vanjskopolitički kolumnist, ali dodaje da su Zelenski i njegov krug neosporno donijeli više loših odluka na bojištu.
Kad je u pitanju stav najvećih sila prema ratu u Ukrajini i mogućim pregovorima, prvo smo se osvrnuli na SAD. Amerikancima je, navodi Trkanjec, prvi cilj zaustaviti rat na Bliskom istoku.
- To je njima unutarnje političko pitanje, što rat u Ukrajini nije. Oni će se mirom u Ukrajini baviti nakon predsjedničkih izbora, rekao je niz stručnjaka, što znači da se sad drže toga da možemo pregovarati, ali ne bez Ukrajine. I po mogućnosti, uz aktivno sudjelovanje EU jer će ti pregovori biti i temelj pregovora NATO-a i Rusije o budućoj sigurnosnoj arhitekturi Europe. Zanimljivo je da ovaj pogled, uz Australiju, Južnu Koreju i Japan, sve više prihvaća i Indonezija, važan čimbenik Azije i globalnog juga.
Što želi Kina?
Kad je u pitanju Kina, ona nastupa isključivo kao ruski saveznik, navodi naš sugovornik.
- Kinu tu najviše smeta pritisak sekundarnih sankcija Zapada, koje se odnose na banke i tvrtke za koje američko ministarstvo financija smatra da prodaju robu koja može biti dvojne namjene, civilne i vojne, zbog čega im može uskratiti pristup globalnom financijskom tržištu. To Kinu plaši jer joj otvara bokove u trgovinskom sukobu zbog čega drže da bi im pokretanje mirovnih procesa moglo dati jači utjecaj u svijetu i EU.
Za Indiju Trkanjec kaže da njih taj rat uopće ne zanima (bave se izborima), a zbog europskih izbora trenutno nema ni novih inicijativa iz EU. Tu puno važnijom trenutno smatra Weimarsku inicijativu (Francuska, Njemačka, Poljska) i to uglavnom zbog vojnog jačanja Poljske koja je već sad treća po snazi u Europi.
Kad je u pitanju mirovna konferencija o Ukrajini koja će se održati u Švicarskoj sredinom lipnja, Trkanjec smatra da je riječ o procesu koji je dobro započeo prije točno godinu dana, ali je naišao na problem.
- Poslani su pozivi na 160 adresa, osim Rusiji. Tada su i Moskva, ali i Peking, zaključili da je to zna njih opasno budući da bi se moglo dogoditi da globalni jug nekom rezolucijom podrži Ukrajinu. Upravo zbog toga su krenule nagle inicijative Kine i Rusije o mirovnim planovima i pregovorima. Zbog toga što Kina i Rusija ne sudjeluju na konferenciji, mislim da je silno potkopan njen utjecaj. A i Zapad je shvatio da ta konferencija ne može privući Rusiju, što se vidi time da i Biden ne dolazi.
Štoviše, Trkanjec ističe da je Kina jedina koja može natjerati Putina ne pregovore, a da oni ne uključuju točke od kojih nema odstupanja.
- Kineski cilj je da joj Rusija bude vazal i ona se već pretvara u "junior" partnera Kine, vrlo otvoreno kaže naš sugovornik.
Krim kao ustupak?
Na pitanje kako bi sam vodio neke hipotetske pregovore Ukrajine i Rusije, to jest koje točke smatra nužnima za početak, Trkanjec ističe sljedeće:
- Prvi korak je da zamuknu topovi, što je bio model za Minsk 1 i 2. Nakon toga obje strane povlače teško naoružanje na određenu udaljenost, a u taj prostor ulaze međunarodne mirovne snage. I to one koje bi imale pravo kazniti stranu koja, recimo, ispali granatu. Nakon toga bi trebalo usporediti zahtjeve obje strane i tražiti sredinu. Dakle, neki median koji bi i jednima i drugima bio dovoljno neprihvatljiv. Na temelju tih ustupaka trebalo bi otvoriti prostor kasnijim pregovorima u kojima bi sudjelovali i EU, SAD, NATO, Kina ako to želi... Time bi se mogao postaviti model odnosa Rusije s bivšim članicama njenog carstva, tipa Gruzije, kaže Trkanjec pa dodaje:
- Ukrajina mora prihvatiti da u Donbasu postoji velik broj stanovnika koji nije sklon vlasti iz Kijeva. Oni to moraju formalizirati tako da im Ukrajina da maksimalnu autonomiju. Kad je u pitanju Krim, njega su ukrajinske snage učinile nesigurnom lukom za rusku Crnomorsku flotu koja je jako stradala u ovom ratu. Krim više nije u toj mjeri strategijski važan, koliko je bio do izbijanja rata. Mislim da je upravo Krim ustupak koji će Ukrajina morati napraviti na početku pregovora. Time, prepuštanjem Krima na 15, 20 ili 50 godina Rusiji, mogu se otvoriti pregovori i natjerati i Rusiju na velike ustupke, kaže Trkanjec i dodaje kako misli da je taj poluotok za Ukrajinu izgubljen barem 50-ak godina.
Prethodne epizode podcasta Prva linija možete pogledati OVDJE.