Petak 16. veljače 2024. ujedno je 723. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Na tamošnjim bojištima bilježi se zahlađenje te pretežito oblačno vrijeme, ali malo je padalina – a vjerojatno ih neće biti mnogo ni u nadolazećem zimskom tjednu. Ipak, i uz takvu vremensku situaciju Ukrajina je uspjela zadržati stabilnu opskrbu strujom – s 11 blokova termoelektrana u pričuvi, dok balansiranje sustava pomažu i transferi prema Poljskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj i Moldovi (jučer uvezeno oko 570 MWh, a izvezeno ok 2.312 MWh). Ipak, širom države dolazi do povremenih ispada dijelova strujne mreže, prvenstveno radi šteta koje izazivaju ruska vojna djelovanja. Najteža takva šteta zabilježena je 13. veljače, kada je iz pogona na dulje vrijeme izbačena velika termoelektrana Pridneprovskaja na jugoistoku grada Dnipro, uz same obale rijeke Dnjepar – za čiju će obnovu navodno trebati „tjedni i mjeseci“.
Stanje na terenu
Iako se može govoriti o nastavku borbenih djelovanja uzduž čitave bojišnice u Ukrajini, ipak nije stanje svugdje isto – s čim su se 13. veljače terenski upoznali i ukrajinski ministar obrane Umerov i novi Vrhovni zapovjednik Oleksandar Sirski tijekom velike turneje niz bojišnicu. Tako je nastavljen ruski pritisak na sjeveru Donbasa (istočno od Kupjanska, kod Sinkivke, pa i jugoistočno u široj zoni oko nedavno osvojenog sela Tabaivka), te južnije oko Kremine (posebno prema ukrajinskom uporištu Terni). Borbe su nastavljene oko Bahmuta – zapadno od grada (oko Bogdanivke i na cesti prema Časiv Jaru), te jugozapadno i južno od grada (prema ukrajinskim uporištima Ivanivka i Klišćivka). Slično bi se moglo spominjati i jug Ukrajine, gdje agresori pritišću širi prostor oko Vugledara, te ljetos oslobođene prostore južno od Velike Novosilke i Orihiva, jednako kao i područja ukrajinskih mostobrana na okupiranoj istočnoj obali Dnjepra. No sve to kompletno blijedi kada se usporedi sa stanjem koje zadnjih dana gledamo oko okupiranog grada Donjecka. Konkretno, s prostorom oko dugogodišnje ukrajinske utvrde u prigradskom mjestu Avdiivka, neposredno južno od nje (Pervomajske-Nevelske), te ponešto dalje na jugozapad – na potezu ukrajinskih utvrda u naseljima Krasnogorivka-Georgiivka-Pobeda-Novomihailivka.
Konkretno, nakon ruskog prodora u grad Avdiivku i presijecanja glavne pristupne ceste u utorak 13. veljače, ondje se stanje za branitelje krenulo pogoršavati gotovo iz sata u sat. Kako je izgledalo, interventna pojačanja (dijelovi 3. jurišne brigade) bila su dovoljna tek da privremeno uspore loš razvoj situacije – odnosno da daju vremena za ukrajinsko povlačenje iz pojedinih maksimalno ugroženih dijelova tog gradskog bojišta. Za početak, iz ukrajinskog džepa maksimalne dubine oko 8 km i širine oko 4 km (na čijem se izlazu prema ukrajinskoj pozadini krenuo sužavati izlazni koridor, širok maksimalno 3 km u vrijeme pisanja ovog teksta) - prvo se uspješno izvelo povlačenje s krajnjeg juga ovog uvelike opkoljenog područja (područje PZO-baze, položaj „Zenit“), te s krajnjeg istoka, iz područje gdje su branitelji još držali postrojenje za pročišćavanje vode. Ovi pomaci su potvrđeni tijekom 15. veljače kada su Rusi razvili zastave na poziciji „Zenit“, da bi to u petak 16. potvrdili i ukrajinski vojni izvori, spominjući svoje uspješno povlačenje. Dok su žestoke borbe tekle na sjeverozapadu mjesta, odnosno od prostora kompleksa koksare na ulazu u Avdiivku, pa sve do centra grada (do gradskog parka kod željezničke stanice) – nastavljeno je povlačenje ukrajinskih snaga iz glavnine Avdiivke prema zapadu (a onda možda i dalje, prema sjeverozapadu, u smjeru ukrajinskog zaleđa). No dok neki izvori do večeri u petak 16. veljače već spominju njihov izlazak iz kompletnog starog dijela mjesta (navodno prema istočnom rubu grada i tamošnjem „9.kvartalu“, zaokruženoj četvrti visokih armiranobetonskih građevina), drugi navode da je i to uporište pred napuštanjem. Danas se moglo čuti i kako su Rusi na samim rubovima kompleksa koksare na sjeverozapadnom ulazu u Avdiivku (početak tzv „Industrialnog prospekta“, kod vatrogasne stanice), iako bi se očekivalo da obrana čitavog tog kompleksa još ponešto izdrži budući da on ima nesmetanu vezu prema zaleđu na zapadu te tamošnjem ostatku ukrajinskih linija – iako bi tu moglo biti izvorom posebnih problema uništenje spremnika s ostacima naftalina i bitumenskih smola, koji su se zapalili i okolinu zavili u gusti neugodni dim.
Dakle, izgleda da je u tijeku više ili manje kompletno ukrajinsko borbeno povlačenje iz Avdiivke, za čiji dosadašnji tijek se mora spomenuti izostanak većih skupina ukrajinskih zarobljenika u ruskim rukama. Za sada je još nejasno na koje se to nove položaje prelazi i gdje će to branitelji biti u stanju stabilizirati novu bojišnicu – u čemu bi im trebala biti od pomoći i dodatna pojačanja te zalihe streljiva i borbenih sredstava koja se onamo interventno otposlalo usprkos općenitom manjku takvih resursa. S druge strane, rusku navalu ondje predvodi barem 7 odvojenih brigada kvalitetne vojske, koje navaljuju uz široko korištenje oklopne tehnike i bespilotnih letjelica u napadima – koje prati i žestoko djelovanje ruskog zrakoplovstva, ponekad i vođenim zrakoplovnim bombama na samo neposredno zaleđe ukrajinske strane fronte. Tek ponešto bolje je jugozapadno od prostora Avdiivke, gdje bojišnica ide na jug oko rubova grada Donjecka, a borbeni pritisak agresora je zadnje vrijeme također iznimno intenzivan. Tako se spominjalo neprijateljsko napredovanje u prostoru ukrajinskog uporišta Pervomajske (oko 12 km jugozapadno od Avdiivke), dok se bilježe i žestoke borbe još dvadesetak km jugozapadnije – oko ukrajinskih položaja u naseljima Pobeda i Novomihailivka. Navodno su ondje agresori prvo prišli ovim naseljima, a onda krenuli i ulaziti u njih, iako su navodno protunapadi branitelja za sada spriječili ozbiljniji proboj bojišnice ili šire zauzimanje ovih obrambenih pozicija. Hoće li to sve tako i ostati – vidjet će se u nadolazećim satima i danima. Napomenimo još i da se snage agresora kod Avdiivke procjenjuje na ukupno oko 50.000 boraca, dok se slične skupine detektiralo i oko Bahmuta te južno od Orihiva – iako nije jasno jesu li to pripreme za neke nove ruske ofenzive ili tek manevri za odvlačenje pažnje branitelja od šireg prostora Avdiivke i tamošnjeg borbenog stanja.
Zračni i morski napadi
Zadnjih dana nastavila se razmjena napada besposadnim sustavima – gdje su Ukrajinci u utorak 13. veljače slali letjelice prema ruskim oblastima Belgorod (barem 3 komada) i Brijansk (jedna letjelica), dok su neki takvim djelovanjima pripisivali i požar u Moskvi – u kompleksu tvornice MiG na Lenjingradskom prospektu. Zauzvrat su Rusi tijekom noći na srijedu 14. veljače opet s 4 rakete napali gradić Selidove u Donjeckoj oblasti (niz civilnih žrtava i pogodak u tamošnju bolnicu tijekom kasnijeg granatiranja), te granatirali i obližnje mjesto Novogrodivka (oba naselja u neposrednom zaleđu bojišnice kod Avdiivke), a vođenim zrakoplovnim bombama se gađalo i Herson te brojna druga područja uz liniju fronte.
Ipak, dok se ruska strana tijekom jutra u srijedu 14. veljače opet hvalila rušenjem 9 ukrajinskih bespilotnih letjelica (2 iznad Belgoroda, jedna iznad Voronježa i još 6 iznad Crnog mora) – za senzaciju se ipak pobrinulo ukrajinsko objavljivanje noćne snimke napada besposadnih plovila tipa „Magura V5“ na ruski desantni brod „Cezar Kunikov“ (BDK-64). Spomenuto plovilo iz okvira projekta 775/II bilo je u plovidbi od Novorusijska prema Sevastopolju, navodno natovareno vojnom opremom ili streljivom, da bi se tijekom ranog jutra te srijede našlo pod napadom nedaleko mjesta Alupka na jugu okupiranog Krimskog poluotoka. Pet besposadnih plovila izvelo je niz udara u trup, uslijed čega se onda brod okrenuo na lijevi bok i relativno brzo potonuo uz daljnje eksplozije i vatru. Čitav je napad opet izveden u režiji „Grupe 13“ ukrajinske Glavne obavještajne uprave Ministarstva obrane, točno na dan 81 godinu od smrti sovjetskog mornaričkog časnika po kojem je brod i bio imenovan nakon gradnje 1986. godine.
Noć na četvrtak 15. veljače opet su obilježili ruski raketni napadi na Harkivsku oblast iz Belgoroda (prvo Veliku Burluk, a onda i dvije rakete S-300 na Čugujev – što je bio uvod u širi ruski raketni napad tog jutra. Konkretno, bilo je ispaljeno 12 raketa Kh-101/555/55 iz strateških bombardera Tu-95MS (od toga 8 srušeno), 2 krstareće rakete 3M-54 Kalibr iz Novorusijska (obje srušene u dolasku), 4 vođene rakete Kh-59 iz okupiranog Zaporižja i regije Kursk u Rusiji (od toga 2 srušene), dok se od ukupno 6 balističkih raketa Iskander-M/KN-23 iz Voronježa uspjelo srušiti samo jednu. Ukupno, dok je zbog tog napada i Poljska ponovno dizala svoje ratno zrakolpovstvo, a Kijev je ostao dobro zaštićen protuzračnom obranom, štete su bile registrirane u gradovima Dnipro, Zaporižje (kompleks tvornica Motor Sič), Lviv, Mirgorod i Hmeljnicki. Za uzvrat, registriralo se napade ukrajinskih bespilotnih letjelica na skladišta nafte Belgorodnefteprodukt-Gubkin u Belgorodskoj oblasti, i Poljova u Kurskoj oblasti – gdje je tim povodom izbio i požar. Uz to, iz višecijevnih bacača raketa intenzivno se gađalo i ruski pogranični grad Belgorod. Konačno, u petak 16. veljače agresori su opet, drugi dan za redom, raketama napali područje Mirgoroda u oblasti Poltava (nisu bilježene štete ili žrtve) i grad Kropivnicki. Zauzvrat, bilo je govora o četiri ukrajinske bespilotne letjelice iznad Crnog mora i još jednoj srušenoj iznad Belgorodske regije.
Napomenimo i kako se iz ukrajinskih izvora ponešto više čulo o dosadašnjem ruskom korištenju 24 balističke rakete proizvedene u Sjevernoj Koreji – u 12 napada od 31. prosinca do 7. veljače, kada su istodobno bili gađani Kijev (jednom), te Pavlograd i Harkiv (po dvije rakete svaki). Uz to se ovom oružju s 500-1000 kg TNT u ekvivalentu te maksimalnim dosegom do 650 km pripisuju i dva relativno točna pogotka – na rafineriju u Kremenčuku i tehničko područje uzletišta Kanatove.
Vanjska politika
Posljednji dani bili su obilježeni održavanjem zasjedanja Kontaktne skupine za obranu Ukrajine (tzv. „Ramstein format“) u srijedu 14. veljače i onda sastanka ministara obrane NATO država 15. veljače u Bruxellesu – da bi onda većina sudionika (uključujući i hrvatskog ministra obrane Ivana Anušića) produžila u München, gdje od petka 16. do nedjelje 18. traje tradicionalna sigurnosna konferencija. Prije toga, 12. veljače bio je održan i sastanak tzv. „Weimarskog trokuta“ – Francuske, Njemačke i Poljske, koje su u Parizu uvelike diskutirale o Ukrajini – dok je Emmanuel Macron svoj posjet Odesi i Kijevu zakazan za 14. i 15. veljače odgodio iz sigurnosnih razloga. Sve to nije spriječilo ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog da u petak 16. veljače prvo pristigne u Njemačku, gdje je onda s kancelarom Olafom Scholzom potpisao i Sporazum o sigurnosnoj suradnji – ukupno drugi takav dokument do sada, u kojem se definiralo i 1,1 milijarde eura daljnje njemačke pomoći Ukrajini (zajedno s još 36 haubica, 120.000 granata, Skynex sustav protuzračne obrane te 100 raketa za lansere sustava IRIS-T). Sličan program Zelenski ima i za Francusku, gdje je u petak navečer zajedno s Emanuelom Macronom potpisao još jedan sigurnosni sporazum, prije nego što 17. veljače održi i svoj zakazani govor pred publikom Sigurnosne konferencije u Münchenu. Napomenimo još i kako za to vrijeme u Tokiju traje trodnevni susret privrednika Ukrajine i Japana (od 15. do 18. veljače), kao uvod u tamošnju Konferenciju o obnovi Ukrajine zakazanu za ponedjeljak 19. i utorak 20 veljače ove godine.
Konkretno, na ukupno 19. po redu sastanku pedesetak država „Ramstein formata“ ni ovoga puta nije bilo američkog ministra obrane Lloyda Austina – koji je opet sudjelovao virtualno, baš kao i dobar dio ukrajinske delegacije. Ipak, riječ je opet bila (1) o protuzračnoj obrani (sustavima i projektilima), o čemu je započela raditi i posebna „Koalicija integrirane protuzračne i proturaketne obrane“ – trenutno skup 15 država, predvođenih Njemačkom, Francuskom i SAD. Uz to se govorilo i (2) o topničkim sustavima i granatama za njih (s naglaskom na zajedničku proizvodnju), te (3) o borbenim avionima F-16 i besposadnim letjelicama – o čemu je također pokrenut rad „Koalicije dronova“ pod vodstvom Velike Britanije i Latvije. U tu skupinu se za sada organiziralo ukupno osam država (Danska, Estonija, Latvija, Litva, Nizozemska, Njemačka, Švedska i Velika Britanija) s ciljem organiziranja proizvodnje kvalitetnih bespilotnih letjelica u velikim količinama i po prihvatljivoj jediničnoj cijeni. Ovaj je program zasnovan na britanskoj inicijativi iz siječnja ove godine, koju se pokrenulo izdvajanjem 200 milijuna funti (oko 250 milijuna USD) radi proizvodnje bespilotnih letjelica za ukrajinske potrebe (spominje se i do milijun komada). Još 20 država izrazilo je volju za sudjelovanje u tzv. „Koaliciji za razminiranje“ – među njima i Mađarska, koja se inače glasno odupire bilo kakvom slanju vojne opreme ili naoružanja u Ukrajinu da bi ovako ipak pronašla modalitet suradnje sukladan svojoj već duže proklamiranoj politici. Ujedno, Njemačka zajedno s Poljskom predvodi i „Koaliciju o borbenim oklopnim vozilima“ – još jednu koordinaciju koja bi u ovom širem okviru Ukrajini trebala osigurati borbena sredstva, te ujedno i interoperabilnost s NATO partnerima i njihovim vojnim standardima – dok je već početkom mjeseca bio održan i prvi radni susret tzv. „IT koalicije“. Riječ je o skupini 14 država pod vodstvom Estonije i Luksemburga, gdje su članice prikupile preko 30 milijuna eura za rad na polju informatičke sigurnosti te digitalne transformacije ukrajinskog društva i države.
Za razliku od svega toga, od glavnog tajnika NATO saveza Jensa Stoltenberga moglo se 15. veljače čuti kako je u okviru ministarskog sastanka Saveza ujedno bila održana i sjednica Vijeća Ukrajina-NATO, na kojoj je ukrajinski ministar obrane Rustem Umerov saveznike izvijestio o stanju na bojištu. Na toj osnovi su saveznici odlučili osnovati i „Zajednički centar za analitičku obuku“, gdje bi se u sjevernom poljskom gradu Bydgoszczu Ukrajincima omogućilo dijeljenje borbenih iskustava sa saveznicima, kao i zajedničku obuku i rad s kolegama iz Saveza. Doduše, kako je o tome sada donesena tek politička odluka – čitava praktična operacionalizacija ovog koncepta se tek očekuje. No bitno se tu manje čulo o ideji da i čitavu koordinaciju isporuke oružja u „Ramstein formatu“ od SAD preuzme NATO savez – čemu se navodno dio država članica aktivno protivi (1) jer su donacije za Ukrajinu samostalna odluka pojedinih država, dok bi (2) takva nova organizacija stvari mogla dobro sjesti i službenoj Moskvi, koja ionako već neko vrijeme tvrdi da ratuje protiv čitavog NATO saveza.
Pomoć saveznika
Nakon što je početkom mjeseca Bugarska otposlala put Ukrajine svoje prve oklopne transportere BTR-60 put Ukrajine, moglo se čuti i o pristizanju još dva protuzračna sustava (bez da je objavljeno kojeg tipa i iz koje države), kao i o kanadskom promišljanju slanja raketa CRV7 (pandan raketama Hydra-70, gdje bi se donacijom uštedjelo na troškovima njihove dekomisije). Ipak, mnogo se korisnijim pokazao paket vojne pomoči iz Estonije, koja je za oko 80 milijuna eura poslala rakete Javelin, strojnice, streljivo i raznu specijalističku opremu. Jednako se tako nove pakete vojne pomoći najavilo i iz Finske (oko 190 milijuna eura, među ostalim i za streljivo), iz Litve (zimska oprema), te Norveške (naručeno još 10 lansera i četiri centra za upravljanje vatrom sustava NASAMS, u vrijednosti od 3,45 milijardi norveških kruna). Za to vrijeme se Kanada obvezala dati dodatnih 60 milijuna kanadskih dolara za „Koaliciju zračnih snaga“ ne bi li pomogla opremom i materijalima za borbene avione F-16, dok se iz Španjolske čulo o skorom slanju oklopnjaka M113, vatrogasnih vozila, čamaca i razne druge tehničke pomoći u okviru 6 raznih koalicija unutar „Ramstein formata“. Za razliku od toga, Australija se sprema na drugu godišnjicu ruske invazije donirati oko 50 milijuna australskih dolara (oko 32 milijuna USD) u Međunarodni fond za kupovinu vojne pomoći Ukrajini, dok se prije desetak dana čulo i o praktičnoj donaciji Europske unije – koja je za razminiranje Ukrajini dala hrvatski robotizirani sustav MV-10 tvrtke DOK-ING, u okviru paketa ukupne vrijednosti oko 25 milijuna eura.
Naravno, čitavo to vrijeme je kritično bitno ipak bilo i ostalo topničko streljivo – koje će države Europske unije izgleda ipak za Ukrajinu kupovati i širom svijeta. Za to vrijeme se nagađa i kako bi u Sjedinjenim Državama moglo biti mimo Kongresa provedivo slanje godišnje i do 500 milijuna USD vojne robe put Ukrajine kao „viška obrambenih roba“ (Excess Defense Articles) – odnosno i do 4 milijuna topničkih granata, pribavljenih otkud već. Ujedno se čuje se i o drugim vrstama poslova za osiguravanje pomoći Ukrajini, gdje bi među ostalima, izvor mogao biti i Ekvador, zemlja Latinske Amerike koja je navodno pristala na posebnu suradnju sa Sjedinjenim Američkim Državama. Riječ je o poslu gdje bi se u zamjenu za 200 milijuna USD moderne vojne opreme pristalo isporučiti veću količinu tzv. „zastarjelih sredstava“, koje onda SAD mogu donirati u Ukrajinu. Kako izgleda, Peru nije pristao na slične ponude – na žalost SAD i Ukrajine, a na veliku radost Ruske Federacije, koja za Ekvador navodno već promišlja i neke sankcije (kao obustavu uvoza banana iz te države). Za to vrijeme ostaje i činjenica kako Sjedinjene Države i mimo nove kongresne odluke o financiranju pomoći za Ukrajinu nadalje imaju sredstava dovršiti već započete programe obuke za ukrajinske pilote borbenih aviona F-16 koji uče pri Nacionalnoj gardi Arizone, u bazi kod Tucsona – dok se iz same Ukrajine čuje kako ne namjeravaju posebno objavljivati pristizanje takvih aviona u zemlju, navodno iz sigurnosnih razloga (iako će njihova borbena uporaba zasigurno biti velika vijest koju neće biti moguće prešutjeti kad se jednom ipak dogodi).
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....