Rijetke su prilike u kojima se državnike nalazi u opuštenom izdanju. Još rjeđe kada je u pitanju susret s novinarkom s kojom slijedi razgovor o neizvjesnoj političkoj klimi njihove države. Ipak, upravo takva prilika ostvarila se sredinom kolovoza u Dubrovniku; kada ga dočekujem u dogovoreno vrijeme, Tony Blair djeluje opušteno, zadovoljno i bezbrižno, ne mareći zbog činjenice da je naš susret prekinuo njegov idilični godišnji odmor. Tome, barem dijelom, pridonosi okruženje u kojem se nalazimo - najljepša dubrovačka terasa, ona koja pripada hotelu Villa Orsula, u svom je najboljem izdanju. Ispred nas se proteže veličanstveni Dubrovnik, vinova loza stvara ugodnu hladovinu, a neumorni orkestar zrikavaca prati nas u stopu. Jedan od najvažnijih premijera u povijesti Britanije uzima nekoliko trenutaka kako bi uživao u prizoru mora koje se svjetluca oko zidina koje toga jutra izgledaju nestvarno, kao da lebde. Odjeven u ležernom, ali elegantnom stilu, svojstvenom engleskoj gospodi, očito je da mu godi dalmatinski odmor.
Tony Blair izgleda odlično. Možda mu je upravo preplanula put i opuštenost kojom zrači pomogla da čitava dva tjedna u Dubrovniku provede u anonimnosti - niti jedan domaći ili strani medij nije zabilježio njegov boravak na Stradunu kojim je rado šetao s obitelji, niti na Elafitima u koje je odlazio na izlete. Iako je prošlo čitavo desetljeće od Blairova doba, bivši premijer zaposleniji je nego ikad. Njegov Tony Blair Institute sa sjedištem u Londonu broji preko 200 djelatnika, uglavnom zaduženih za međuvjerski dijalog i iniciranje dijaloga tamo gdje ga zbog različitosti i predrasuda nema. Kada ne putuje svijetom sa svojim institutom, Blair drži govore i savjetuje organizacije i vlade zbog toga što je - neki mu to zamjeraju - uvjerljivo najuspješniji bivši lider na svijetu.
Britanski kolege koji ga prate od početka njegove desetljetne karijere koja se, u raznim oblicima, proteže od početka devedesetih, kada je stao na čelo laburističke stranke, do danas, redovito ističu njegov osmjeh Cheshirskog Mačka, lika iz priče “Alisa u Zemlji čudesa”. No, ne mogu se složiti s njima. Osmjeh Tonyja Blaira nije lažan niti nema tragove zloće, to je osmjeh naviknut da smiri sugovornika, da mu da podršku i pokaže kako njegov vlasnik nastoji da druženje bude ugodno. To je osmjeh nekoga tko zna da je njegova pojava nesvakidašnja, moćna, ne nužno zbog neupitne karizme kojom ispunjava prostoriju u kojoj se nađe, nego i zbog obavezne policijske pratnje koja je uvijek iz njega, čak i tijekom godišnjeg odmora.
- Ovo je moj prvi boravak u Hrvatskoj i potpuno sam oduševljen. Zašto nisam znao da je Dubrovnik toliko divan? Sigurno ću se vratiti! - govori mi Blair. Više od čitavog desetljeća trajalo je Blairovo doba - u tom razdoblju od anemičnog otočja prekrivenog oblacima, Ujedinjeno Kraljevstvo pretvorilo se u Cool Britanniju, koja je svijetu donijela britanski pop, a britanski Union Jack vratio u pernice tinejdžera diljem svijeta. Moja generacija provela je maštajući o životu u Londonu, a žene diljem svijeta premotavale su scene iz Notting Hilla i vjerovale da baš svaki Britanac posjeduje šarm Hugha Granta.
Iako ga kritičari vole pamtiti po ratu u Iraku, zbog čije je legalnosti, odnosno pitanja oko posjedovanja nuklearnog oružja, što je poslužilo kao glavni okidač da se Britanci pridruže SAD-u u ratu čije se posljedice i danas oplakuju, uloga Tonyja Blaira u formiranju Ujedinjenog Kraljevstva je neupitna. “Nova zora je svanula, zar ne?”, pozdravni govor tada 43-godišnjeg Blaira Britanci i danas ističu kao jedan od najentuzijastičnijih političkih trenutaka koji pamte. Pred njima je stajao njihov novi premijer koji je sa svojim mladim licem 43-godišnjaka nosio obećanje boljih vremena, rock’n’roll premijer koji je govorio tečnošću Oxforda, ali se nije ustručavao slikati sa Spice Girls i družiti s dečkima iz Oasisa.
Iako nije bio prema ukusu ljevičara, previše naklonjen biznisu i Cityju, njegova postignuća barem dijelom imaju uporište u fundamentalnim laburističkim idejama: Tony Blair uveo je minimalnu satnicu, poboljšao zdravstveni sustav NHS-a i odigrao ključnu ulogu u osiguravanju mira u Sjevernoj Irskoj. Mnogi mu pripisuju spašavanje monarhije usred atmosfere nakon smrti Lady Diane, koja je ozbiljno ugrozila odnos Britanaca prema kruni. New Labour, redizajn laburističke stranke koju je Blair stvorio sa svojom ekipom mladih političkih entuzijasta, postao je šlagvort moderne politike kojim je Blair osigurao tri pobjede na parlamentarnim izborima. Na jednoj večeri početkom milenija, na pitanje što smatra svojim najvećim dostignućem, Margaret Thatcher je odgovorila: “Tony Blair i New Labour”. U kontekstu aktualne politike New Labour bi još jednom mogao poslužiti kao case study za aktualni svijet koji pati od polarizirane političke klime i dijeli svijet na, ako ne ekstremnu, onda vrlo izraženu desnicu i vrlo lijevu ljevicu. Emmanuel Macron, koji je svoj En Marche! očito gradio na francuskoj i ponešto moderniziranoj verziji New Laboura, ide u prilog tvrdnji Tonyja Blaira da za mnoge aktualne boljke zapadnog svijeta postoji jedan krivac: nedostatak političkog centra.
Koliko se aktualna politička klima u svijetu u kojoj, čini se, ne vrijedi više ništa što je ranije vrijedilo, razlikuje od vremena kada ste bili premijer?
- Politika danas je vrlo nepredvidljiva i ponovno se osjećam kao student politologije jer mnogo je stvari koje ne razumijem u potpunosti. No, moj snažan instinkt je da je sve na što danas nailazimo u politici Zapada, uključujući populizam i u ljevici i u desnici, dijelom rezultat ekonomskih faktora, odnosno financijske krize, a dijelom kulturoloških, kao posljedica imigracije. Isto tako, moje snažno instinktivno vjerovanje je da je rješenje u stvaranju “mišićavog” i snažnog centra. Mislim da nas je nedostatak takve politike u posljednjem desetljeću doveo u situaciju u kojoj smo danas.
Smatrate li da snažne demokracije sa snažnim institucijama kao što su Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD, doista mogu biti potresene jednom osobom u obliku ekscentričnog lidera kao što je Donald Trump, ili neočekivanim događajem kao što je Brexit?
- Ne mislim da danas možemo biti sigurni kamo politika ide, jer ako ne pokušamo poslušati zašto ljudi odabiru populizam i ako ne pronađemo odgovor na njihove iskrene brige i zamjerke, tada će se taj proces populističkog preuzimanja tradicionalnih političkih stranaka nastaviti i intenzivirati se. Naći ćemo se u svijetu fragmentirane populacije koja doista ima potpuno različitu perspektivu svijeta. Prava prijetnja demokraciji je da demokracija i njene institucije postanu toliko podijeljene i sektaške da se svijet podijeli u dvije skupine ljudi koje se međusobno ne slušaju, ne razgovaraju i ne vole se. To je opasno jer demokracija ima dušu jednako kao i oblik. Duh demokracije je smisao za kompromis, slaganje i vjerovanje da je ono što nas spaja važnije od onoga što nas razdvaja. Ako se nađeš u situaciji u kojoj misliš da to nije istina, i da drugi ljudi nisu samo ljudi s kojima se ne slažeš, nego ljudi čija stajališta smatraš potpuno nelegitimnima, to je opasno. I to je smjer prema kojem se upravo krećemo. Izazov za ljude poput mene je pitanje kako ponovno stvoriti progresivni centar, jer ako nam to ne uspije, bit ćemo u pravim problemima.
Govore li nam podjele koje spominjete da je vrijeme za nove političke projekte ili se, baš naprotiv, trebamo držati tradicionalnih struktura?
- Politika izgradnje mostova trenutačno je izvan mode u politici Zapada. Ako pogledamo SAD, vidimo politiku identiteta čiji zagovornici, uključujući demokrate, kažu: “Moramo izaći s našim glasovima i postaviti naš glas iznad njihova glasa”. Čitav kontekst takvog stava je vjerovanje da su ti drugi ljudi izvanzemaljci i da jednostavno moramo biti mnogobrojniji od njih. To je u potpunosti suprotno od politike koju bismo predstavljali ja ili Bill Clinton. Naš stav bio je pitati se zašto smo izgubili te ljude i stav “Hajdemo ih pokušati vratiti!” Uvijek smo razmišljali o tome da postoji kulturološka razlika između mladih ljudi u dvadesetim i tridesetim godinama koji su navikli na miješanje s različitim kulturama, rasama i religijama i nekoga tko je stariji, ali imigracija je raširena zabrinutost diljem Europe danas, stoga se treba pitati je li ta zabrinutost opravdana. Ako se ne pozabaviš time i ne izgradiš most prema tim ljudima i pokušaš ih razumjeti, i objasniš im da ćeš kontrolirati imigraciju tako da će nam dati povjerenje u proces promjene, onda ostavljaš ljude koji su zabrinuti zbog imigracije bez alternative, stoga biraju populističku desnicu. To je upravo ono što se događa u Europi danas.
Osim u Francuskoj...
- Točno, jedino mjesto gdje se to nije dogodilo je Francuska, gdje je ponuđena centristička alternativa. Zato kažem ljudima da politika centra nije nestala, nego jednostavno nije u ponudi.
Doživljavate li Donalda Trumpa kao opasnost?
- Ono što je, prema mojem mišljenju, daleko važnije, jest prepoznati ono što ga je privuklo ljudima. Mislim da je rizik s Trumpom to da su oni koji mu se protive toliko bijesni da prestaju razumno razmišljati. Neke stvari koje Trump govori moramo uzeti ozbiljno, čak i ako nam se ne sviđa način na koji ih govori. Kada kaže da Iran destabilizira Bliski istok - da, u pravu je. Kada kaže da bi Kina trebala reformirati svoje državne poteze - da, točno. Puno je stvari, uključujući klimatske promjene, gdje se duboko ne slažem s njime, no važno je razumjeti što se ljudima sviđa kod njega, jer samo se tada prema njemu možeš postaviti. Također, bitno je naglasiti da je taj dio izbornog tijela koje mnogi doživljavaju stranim, privučeno konceptom vodstva snažne ličnosti. Razlog za to je to što ljudi osjećaju da mnoge današnje političare toliko tuku mediji i društvene mreže da se više ne usude upravljati. Jedna od ironija modernog svijeta je da društvene mreže otežavaju upravljanje državom više nego ikada ranije, istovremeno stvarajući veliku želju za upravljanjem. Netko kao Donald Trump, tko otvoreno kaže “nije me briga što drugi govore, napravit ću što želim” - to je mnogima atraktivno.
Kada biste danas bili na mjestu premijera Ujedinjenog Kraljevstva, biste li vidjeli ponovljeni referendum kao jedinu mogućnost u zaustavljanju izlaska iz Europske unije, što je poznato stajalište koje zagovarate?
- Osobno, mislim da je to ono što bi se trebalo dogoditi. Da danas vodim državu, da vodim konzervativnu stranku, tako bih razmišljao. Razumijem da je Theresa May u vrlo teškoj situaciji i na mnoge načine suosjećam s njom. No, istina je da je uloga lidera i da educira i da vodi. Objasnio bih koje opcije imamo, pokušao bih proširiti naše opcije, tako da je jedna opcija ostanak u reformiranoj Europi, jer Europa se također mora nositi sa svojim problemima i želi se nositi sa svojim problemima. Debata o imigraciji u Europi očito je potpuno drugačija u kolovozu 2018., nego što je to bila u lipnju 2016. Zbog svih tih razloga moje je mišljenje da bi Theresa May trebala iznijeti sve opcije jer ne mislim da u parlamentu postoji većina koja zagovara samo jednu opciju. Razumna stvar koju treba učiniti je sve prepustiti ljudima. To nije ponavljanje originalnog referenduma, jer danas znamo da smo imali pregovore i naše saznanje o tome što Brexit podrazumijeva beskrajno je veće nego u lipnju 2016. za sve, uključujući mene.
Vjerujete li da postoji način da se Brexit zaustavi?
- Da, danas vjerujem da su izgledi za to 50%. Mislim da je potpuno jasno kako je fundamentalna greška u poziciji Therese May - i doista smatram da to s njene strane dolazi iz dobrih namjera - njezin pokušaj poštivanja mandata Brexita prijedlogom koji je iznijela. No, istina je da za većinu ljudi koji strastveno zagovaraju Brexit njezin prijedlog ne odražava obećanja Brexita te kako to nije ono za što su se izjasnili na referendumu. Tako da je pogrešno njeno vjerovanje da Brexit može biti obavljen istovremeno s minimiziranjem ekonomske štete, jer s njenim planom ostat ćemo vezani za pravila Europe. Samo ćemo izgubiti svoj glas. Britanci su dovoljno pametni da shvate kako je to potpuno besmisleno. Nisu svi ljudi koji su glasali za Brexit strastveni zagovornici Brexita, no oni koji jesu, žele potpuno odvajanje od Europske unije, i to moramo prihvatiti. Ono što nije posve jasno jest bi li ljudi glasali za Brexit sada, kada znaju što on doista znači. Ja mislim da ne bi, no to je nešto što treba ispitati. No, njezin kompromis je klasični elitistički kompromis; imamo dvije skupine od kojih jedna želi ostati, druga želi otići, i ona sada pokušava otići, ali na pola. Nitko neće biti sretan. Ja neću biti sretan, to mi se čini potpuno besmislenim. Mislim da bi puno ljudi koji su glasali za odlazak iz EU radije ostali u EU nego otišli pod takvim uvjetima. Dio mene također smatra da ako odlazimo iz EU, onda trebamo u potpunosti otići.
Kako vidite budućnost Ujedinjenog Kraljevstva u idućih deset godina?
- Ovisi o tome što će se dogoditi s Brexitom. Stavili smo se u poziciju koja je neusporediva s bilo čime - niti jedna moderna zemlja nije se kockala sa svojom budućnosti u tolikoj mjeri. Ako nastavimo s Brexitom, morat ćemo osmisliti novu budućnost za nas i biti spremni na velike promjene jer ne postoji stvarna budućnost za Ujedinjeno Kraljevstvo izvan tržišta u neposrednom susjedstvu. Mi smo vezani za Europu geografski, ne samo trgovinski. Ako Britanija napusti Europu, neizbježno je da će morati pronaći kompetitivnu prednost toga da nije u Europi. Politički, to će biti vrlo teško ostvariti.
Je li sada vrijeme za povratak New Laboura?
- Moram biti jasan da nisam uključen u diskusije o novoj stranci, ali mislim da ako ostaviš veliki vakuum u centru, on će se nečime napuniti. No, mislim da o tome možemo suditi tek na kraju godine. Veliki problem za obje glavne političke stranke u Britaniji danas je da su preuzete. Preuzimanje torijevaca je manje očito od preuzimanja laburista, no u osnovici torijevsko članstvo postaje definirano Brexitom. Konzervativna stranka koju sam poznavao u svojoj mladosti bila je proeuropska stranka pod Margaret Thatcher. Velik je utjecaj imala poslovna zajednica. Niti jedna vodeća torijevska ličnost u tom razdoblju ne bi podržavala Borisa Johnsona, to se jednostavno ne bi dogodilo. Tako da torijevci riskiraju da postanu stranka Brexita, i to je za njih dugotrajno katastrofa, jer će izbaciti čitavu skupinu mlađe generacije iz konzervativne stranke, osim mladih ljudi koji su strastveni zagovornici Brexita, a oni su u manjini. Laburiste je preuzela krajnja ljevica. Problem za laburiste je da tijekom vremena stranka zadobiva image lidera, ako lider ima snažan brand. Zbog toga se stranka transformirala tako da su ljudi koji se danas pridružuju stranci iz ljevičarskog ruba društva. Oni nisu velik dio društva, ali dovoljno su brojni da preuzmu političku stranku.
Možemo li očekivati Vaš povratak u aktivnu politiku kako biste popunili spomenuti nedostatak centra?
- Mislim da sam korisniji u poziciji kada nisam u prvom redu, i mnogo je očitih razloga za to. Prolazio sam kroz vrlo teške trenutke. Deset godina na mjestu premijera je mnogo.
Biste li rekli da su glasači zapadnog svijeta u potrazi za vlastitim nacionalnim identitetom? Ono što nazivamo nacionalizmom možda je jednostavno nastojanje ljudi da vrate svoje britanske, američke ili austrijske vrijednosti?
- Naravno! Fundamentalna pogreška koju je Europa učinila je da je izbrisala pojam o nacionalnoj državi. Ja sam proeuropski nastrojen, ali zagovaram reforme, i kao što sam tvrdio kao premijer, a tvrdim i danas - postoji fundamentalni problem s nekim od stavova o integraciji u Europi. Da, potrebno je više integrirati i surađivati, ali ljudi imaju duboku povezanost sa svojim nacionalnim identitetom, i ako to ignoriraš, onda stvaraš problem koji danas imamo. Vi ste Hrvatica, i tek ste nedavno vratili svoju nezavisnost i Vaš nacionalni identitet vam je bitan, što ne znači da ne želite biti ponosna članica Europske unije.
Kada govorite o Hrvatskoj, smatrate li da je projekt stabilizacije zemalja bivše Jugoslavije u koji ste bili uključeni, uspješno dovršen?
- Projekt nije dovršen i neće biti dovršen dok sve države Balkana ne postanu članice Europske unije. No, budimo iskreni, daleko smo dogurali. To pogotovo možemo vidjeti s Hrvatskom. Radim s liderima Srbije i Albanije, i mislim da ima još mnogo posla, ali čini mi se da napredujemo i to mi daje optimizam. Nadam se da će nastaviti.
Prije samo nekoliko dana srpski premijer Vučić svojim usporedbama Hrvata u domovinskom ratu s Hitlerovim nacistima poduzeo je ozbiljan korak unazad u kontekstu odnosa između dviju zemalja. Smatrate li da je međunarodna zajednica trebala reagirati na takve nedopustive izjave?
- Žao mi je to čuti. No, ponekad je bolje ignorirati nego davati pozornost. Ako gledate iz srpskog kuta, predsjednik Srbije ima svoju publiku kojoj se želi svidjeti. Najvažnije je ocijeniti je li prisutan općeniti trend prema pomirbi. U procesu mira u Sjevernoj Irskoj, u koji sam bio vrlo uključen, i danas dolazi do neprihvatljivih komentara koji oživljavaju osjećaje iz prošlosti, no uvijek morate misliti o tome gdje smo bili tada, a gdje smo sada.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....