TKO JE PRVI ZAPUCAO NA MAJDANU? Novi detalji o najvećem misteriju koji je Ukrajinu bacio u totalni kaos

Veliko krvoproliće na glavnom kijevskom trgu 20. veljače 2014. godine označilo je kraj višetjednih uličnih prosvjeda protiv tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča. Šef države je zbačen s vlasti te je ubrzo pobjegao u Rusiju. Više od 50 demonstranata i trojica policajaca izgubili su život, no do današnjeg dana nije razjašnjeno tko je zapravo prvi zapucao na Majdanu i u ulicama oko njega. Organizatori uličnih prosvjeda čitavo vrijeme odbacuju da su na bilo koji način upleteni u oružani obračun, no BBC je nedavno objavio ispovijest jednog muškarca koji iznosi potpuno drugačiju verziju priče.

Bilo je jutro 20. veljače 2014. godine. Kijevski je Majdan podijeljen - s jedne strane policija, s druge prosvjednici. Takav se prizor ponavljao već dulje od dva mjeseca, no sve će uskoro dosegnuti vrhunac. Do kraja tog dana, više od 50 ljudi će biti ubijeno, mnoge od njih će smaknuti pripadnici snaga sigurnosti.

Nasilni će razvoj događaja dovesti do pada ukrajinskog proruski orijentiranog predsjednika Viktora Janukoviča. Moskva će događaje od 20. veljače nazivati državnim udarom i to će koristiti kao argument za aneksiju Krima i davanje podrške separatistima na istoku Ukrajine.

Vođe prosvjeda, dio kojih danas drži poluge koći u 'novoj' Ukrajini, inzistiraju da sva odgovornost za nasilje leži isključivo na snagama sigurnosti, koje su kobnoga dana provodile naredbe prethodne vlasti. No, godinu dana kasnije, neki svjedoci iznose drugačiju priču.

'Nisam pucao da bih nekoga ubio'

'Pucao sam prema dolje, ciljao sam im noge', kaže za BBC Sergej, kojemu to nije pravo ime. Napominje da je zauzeo položaj na jugozapadnom dijelu Majdana, u zgradi muzičke akademije. 'Naravno, mogao sam ih gađati i u ruke ili bilo gdje. Ali ja nisam pucao kako bih bilo koga ubio', navodi Sergej.

On dodaje da je na Majdanu redovito prosvjedovao dulje od mjesec dana te da se policija upravo zahvaljujući njegovim hicima počela povlačiti s Majdana. Zapucao je, kaže, prema policajcima na samom trgu te nekolicini koja je bila pozicionirana na krovu jednog podzemnog šoping centra.

Pucalo se i u danima prije najkrvavijeg obračuna. Srijeda, 19. veljače, bila je nešto mirnija od utorka, ali Sergej tvrdi da je u večernjim satima stupio u kontakt s muškarcem koji mu je ponudio dva komada oružja - klasičnu pušku i lovačku poluautomatsku pušku tipa Saiga. Odabrao je Saigu i otišao s njom do zgrade pošte, u neposrednoj blizini muzičke akademije. Oba spomenuta objekta u to su vrijeme bila pod kontrolom demonstranata.

Kada je u ranim jutarnjim satima četvrtka, 20. veljače, započela pucnjava, Sergeja su odveli do muzičke akademije. Ondje je u društvu još jednog naoružanog muškarca 20 minuta proveo pucajući po policajcima. Bilo je to nešto prije 7 sati.

Uspaničeni pozivi iz policije

Njegovu priču djelomično potvrđuje u Andrij Ševčenko, u to vrijeme oporbeni parlamentarac koji je podupirao pokret na Majdanu. Za BBC se prisjeća da ga je tog jutra nazvao zapovjednik policajaca koji su bili na trgu.

'Nazove me on i kaže: Andrij, netko puca po mojim ljudima. Kaže i da vatra dolazi iz smjera muzičke akademije', navodi Ševčenko i dodaje da je odmah nazvao Andrija Parubija, kojega su tada zvali zapovjednikom Majdana.

'Poslao sam svoj najbolji tim da pročešlja cijelu akademiju i utvrdi je li itko odande pucao', rekao je Parubij.

No, Ševčenku telefon nije prestajao zvoniti. Pristizalo je sve više uspaničenih poziva.

'Svako me malo zvao jedan policajac, govorio mi je: Imam trojicu ranjenih, imam petoricu ranjenih, imam jednog mrtvog... U jednom mi je trenutku rekao: Povlačimo se. Kasnije mi je kazao: Andrij, ne znam što će se dogoditi. Ja sam osjećao da će se dogoditi nešto grozno', priča danas Ševčenko.

Andrij Parubij je danas zamjenik predsjednika ukrajinskog parlamenta i za BBC tvrdi da njegov 'najbolji tim' u muzičkoj akademiji nije pronašao nijednu naoružanu osobu. No, fotograf koji je kobnoga dana nešto poslije 8 sati uspio ući u zgradu uslikao je muškarce s oružjem, premda ih nije vidio kako pucaju.

Također, Sergejevo svjedočanstvo se kosi s Parubijevom pričom. 'Punio sam šaržer kada su dotrčali do mene, a jedan od njih mi je nogom pritisnuo glavu i rekao: Žele popričati s tobom, sve je u redu, samo prestani raditi to što sada radiš.'

Sergej je uvjeren da su ljudi koji su ga odvukli iz zgrade akademije Parubijeva ekipa, no nije im prepoznao lica. Strpali su ga u automobil, odvezli izvan Kijeva i ostavili ga da se sam vrati kući. Dok se on vratio, u centru Kijeva život su već bila izgubila trojica policajaca i počeo je veliki pokolj prosvjednika.

Istraga koju su vlasti u Kijevu kasnije pokrenule fokusirala se na događaje nakon povlačenja policije s trga, a ne na to tko je prvi zapucao na policajce. Na snimkama s mjesta događaja jasno se moglo vidjeti kako su snage reda pucale prema prosvjednicima dok su se povlačile.

Misteriozni snajperisti

Nakon svega, uhićene su samo tri osobe, sve pripadnici specijalne policije, a dvojica su trenutno i dalje u pritvoru, dok je zapovjednik jedinice Dmitrij Sadovnik uplatio jamčevinu te je nakon puštanja na slobodu nestao.

Ta trojica policajaca optužena su za smrt 39 ljudi. No, život je izgubilo još barem 12 prosvjednika plus trojica smrtno ranjenih policajaca. Gotovo je sigurno da su dio ljudi smaknuli snajperisti, koji su navodno bili pozicionirani na krovovima nekoliko viših zgrada oko trga.

Odvjetnici žrtava i izvori u uredu glavnog ukrajinskog tužitelja za BBC tvrde da su sudovi blokirali njihove napore da pokušaju istražiti prave uzroke smrti osoba koje sasvim sigurno nisu mogle stradati od metaka koje su ispalili policajci.

'Kada se prisjetite Janukovičeve ere, tada smo imali nešto slično Bermudskom trokutu - ured državnog tužitelja, policiju i sudove. Svi su znali da su bili u dosluhu, da su jedni druge pokrivali i da je to bio temelj nevjerojatne korupcije u državi. Ta povezanost postoji i danas', govori Andrij Ševčenko.

Nakon što se našao na žestokom udaru kritika javnosti zbog načina provođenja istrage, nedavno je smijenjen glavni državni tužitelj Vitalij Jarema. No, dok formalna istraga i dalje traje, s raznih strana bujaju teorije zavjere o krvavim događajima na Majdanu.

'Siguran sam da su za pucnjavu 20. veljače odgovorni snajperisti koji su došli iz Rusije i koje je Rusija kontrolirala. Krvoproliće na Majdanu bio je njihov cilj', kaže Andrij Parubij, čiju priču ponavljaju mnogi u Ukrajini.

U Rusiji, s druge strane, mnogi vjeruju u potpuno suprotnu verziju priče i tvrde da je revolt na Majdanu zavjera Zapada, odnosno državni udar iza kojega stoji američka CIA te da je cilj svega odvući Ukrajinu od Moskve.

No, BBC navodi da ni za jednu teoriju nema uvjerljivih dokaza.

'Šačica naoružanih prosvjednika'

Velika većina demonstranata na Majdanu bili su mirni i nenaoružani građani, koji su mjesecima unatoč velikim hladnoćama uporno na ulici zahtijevali promjenu svoje korumpirane vlasti. Prema trenutno dostupnim informacijama, nitko od prosvjednika koji su 20. veljače izgubili život nije bio naoružan.

Vođe demonstracija cijelo vrijeme tvrde da su učinili sve da oružje drže podalje od Majdana. 'Znali smo da naša snaga nije u korištenju sile te da ćemo pokazati slabost počnemo li pucati', kaže Andrij Ševčenko.

Parubij priznaje da je moguće da je šačica prosvjednika na Majdan uistinu došla s oružjem, ali inzistira da je to bio spontani i neorganizirani odgovor na nasilje koje je u danima prije masovnog pokolja dolazilo iz redova snaga sigurnosti.

'Čuo sam da je bilo dečki koji su nakon pucnjave 18. veljače došli na Majdan s lovačkim puškama. Rečeno mi je da je u nekim slučajevima riječ o rodbini ili roditeljima ljudi koji su ubijeni 18. veljače. Tako da ja prihvaćam mogućnost da je na Majdanu bilo ljudi s lovačkim puškama. Kada su snajperisti počeli ubijati naše ljude, jednog za drugim, mogu zamisliti scenarij prema kojemu su ti ljudi s lovačkim puškama uzvratili paljbu', kaže Parubij.

'Doći će tvoje vrijeme'

Sergej, opet, kazuje nešto drugačiju priču. Navodi da su ga kao potencijalnog strijelca regrutirali još krajem siječnja prošle godine. Pozvao ga je muškarac za kojega tvrdi da je umirovljeni vojni časnik. I sam Sergej je nekoć bio vojnik.

'Zapričali smo se i on me uzeo pod svoje. Nešto mu se svidjelo kod mene. Časnici su kao psiholozi, vide tko je sposoban. Držao me uz sebe', prisjeća se Sergej i napominje da ga je časnik odgovarao od ideje da se pridruži nekoj od militantnijih skupina, kakvih je nekoliko bilo na Majdanu.

'Doći će tvoje vrijeme, rekao mi je', kaže Sergej. Dodaje i da je s časnikom, čiji identitet nije htio otkriti, u više navrata razgovarao o trenutku kada će trebati krenuti u bitku.

Sergejeva je ispovijest tek jedan komadić u mozaiku koji tek treba biti složen. Ni nakon njegove priče nije jasno tko je zapravo 20. veljače ispalio prvi hitac.

Teoretičari zavjere zasigurno će reći da je on bio tek pijun u nekoj većoj igri, no on sam sebe i dalje vidi kao običnog prosvjednika koji je oružje u konačnici uzeo u samoobrani.

'Nisam ja htio ni na koga pucati niti sam nekoga htio ubiti. Ali situacija je bila takva. Ne vidim sebe kao nekakvog heroja, dapače: zbog svega ne mogu spavati, patim od tjeskobe. Nastojim se kontrolirati, ali stalno sam nervozan. Nemam se čime ponositi. Pucati je lako, a živjeti nakon toga je teško. No, svoju se zemlju braniti mora', navodi Sergej.