Tko je protiv koga u Nagorno Karabahu ili još jedan rat za Gorsku Crnu Bašču

Došlo je proljeće, godišnje doba kad u narodnoj epici i u životu započinju ratovi. I tako nas je prije nekoliko dana, sve u pokušajima da okrenemo glavu od onog što se zbiva oko nas, ili izvijajući vrat ne bi li vidjeli ima li nevolja i izvan Hrvatske, sustigla vijest da je u subotu 2. travnja došlo do razmjene žestoke artiljerijske vatre na Malom Kavkazu. Na portalima hrvatskih tabloida pisalo se o nastavku jednoga davno prekinutog rata, ali se ne bi reklo kojeg, sve da bi dokon klikadžija još jednom kliknuo i time tabloidu podigao reputaciju. I na tom se kliku, uglavnom, i zaustavio sav interes hrvatskih medija za nagoviještenim ratom. Za bilo kakvu sadržajniju informaciju trebalo bi čitati strane novine i gledati informativne emisije inozemnih televizija, te po mogućnosti šarati i po istočnim i po zapadnim medijima, jer se radi o još jednom od ratova o kojima se krajnje neuravnoteženo izvještavalo još od 1988, kada se na Malome Kavkazu prvi put za naših života zaratilo.

Mali Kavkaz prostire se južno od Velikog Kavkaza, i prolazi kroz četiri međunarodno priznate države: Gruziju, Armeniju, Azerbajdžan i Iran. Najviši vrh, nazvan Aragac, nalazi se u Armeniji. Najviša je tačka te zemlje, kojoj se, međutim, njezina mitska planina, i mitska planina naše zajedničke judeokršćanskoislamske civilizacije, nalazi s one strane granice, u Turskoj. Riječ je, naravno, o Araratu.

Armenci su drevan narod, s crkvama i manastirima koji su stariji od sviju nas drugih, te s pismom koje je, također, starije od naših pisama. Kroz povijest živjeli su raseljeni, ali čvrsto ukorijenjeni kao manjinci u tuđim carstvima, najprije u osmanskoj Turskoj i u Rusiji. Kada se Otomanski imperij raspadao, da bi iz njega izrasla moderna turska republika, ustrojena po uzornim europskim načelima, Armenci su bili najveće žrtve. Nad njima je proveden prvi genocid u dvadesetom stoljeću, oko kojeg do dana današnjeg vlada nesporazum između Europe i Turske. Malena Armenija – koja se u odnosu na svoje povijesne teritorije i narodnu rasprostranjenost smanjila do mikroskopskih razmjera – nakon 1918. postala je dio Sovjetskog Saveza. I moglo bi se reći da je Armence ulazak u novi tuđinski imperij spasilo od potpunog uništenja. Naime, sovjetizirani su usred rata što su ga za teritorije vodili protiv nadmoćnih Azerbajdžanaca, koji su, također, ušli u Sovjetski Savez.

Tokom sovjetske ere Armeniju je, nemojmo ni to prešutjeti, spašavala Staljinova naklonost. Kao što je pojedine male narode došao glave i učinio da nestanu, tako je Armence zaštitio od nestanka. Bila je to jedna od rijetkih sretnih okolnosti u posljednjih dvjestotinjak godina njihove povijesti. Ali to, naravno, ne znači da Armenci nisu osjetili crveni teror, niti da ih nije bilo po kolimama i sibirima. Individualna sudbina u pravilu je odvojena od narodne sudbine, što god nacionalisti mislili o tome.

Kada je 1918. uspostavljan mir između dvije buduće bratske sovjetske republike, između njih je povučena provizorna granica, koja je, manje ili više, slijedila prirodnu i geografsku logiku. Uostalom, time što će značajan broj Armenaca živjeti u Azerbajdžanu, i što će brojni Azeri živjeti u Armeniji, samo će biti učvršćena ona šira, sovjetska, zajednica. Tako se, barem, mislilo. I tako će se misliti sve do 1988, kada će se, uslijed Gorbačovljeve liberalizacije društva, a možda i iz slutnje o raspadu zajednice, obnoviti međusobni sukob, tako što će i jedni i drugi polagati pravo na isti teritorij. Azeri će se u Armeniji osjećati kao kod kuće, pa će je smatrati malo više svojom nego što se to Armencima sviđa, dok će Armenci u Azerbajdžanu živjeti na kompaktnom teritoriju, u Autonomnoj Oblasti Nagorno Karabah, osnovanoj 7. srpnja 1923, upravo zato da bi se oni u Azerbajdžanu osjećali kao svoji na svome. Ali onda je počelo bivati sve izvjesnije da bi se netko jednoga jutra mogao probuditi u tuđini, a da se nigdje nije pomjerio iz svoga doma i svoje domovine. Možda vam je odnekud poznat taj osjećaj.

Na dan 20. veljače 1988. parlament Autonomne oblasti Nagorno Karabah (Ili Gorski Karabah, Planinski Karabah, gdje je riječ Karabah spoj turskog kara i perzijskog bakh, i znači Crna bašča, pa bi ovo bila: Gorska Crna Bašča.) proglasio je odcjepljenje od Azerbajdžana i pripojenje Armeniji. Tri i pol godine kasnije Azerbajdžan se, kao i Armenija, odvojio od Sovjetskog Saveza, da bi u zimu 1992. punom snagom izbio jedan vrlo opasan rat, od kojeg su Europljani više strahovali nego od rata u bivšoj Jugoslaviji, koji se vodio u isto vrijeme. Razlozi za brigu bili su ekonomske, energetske i geopolitičke naravi. U ratu su sudjelovale dvije međunarodno priznate države, i još jedna – Narogno Karabah, koja se u međuvremenu osamostalila, premda je nitko nije priznavao, ali su tom ratu što pasivno, a što aktivno, asistirale još i Rusija te Turska, obje u to vrijeme rovite, politički nestabilne i nesigurne, obje na rubu vojnog puča. Da stvar bude zabavnija, na azerskoj strani ratovali su afganistanski i čečenski mudžahedini, tako da je rat za Nagorno Karabah bio prvi u nizu budućih ratova u kojemu će se javiti fenomen islamske solidarnosti...

Iako im je vojska brojno inferiorna, iako se rat vodio na teritoriju koji po međunarodnom priznanju pripada Azerbajdžanu, Armenci su, barem privremeno, izašli kao pobjednici. Kada je u svibnju 1994, uz rusko posredništvo, potpisan mirovni sporazum, Nagorno Karabah bio je u njihovim rukama, i tako će ostati sljedeće dvadeset dvije godine. Kao zalog da će rat jednoga dana biti nastavljen stajali su tada brojevi 4592 mrtva na armenskoj i između 25.000 i 30.000 mrtvih na azerskoj strani, uz 4500 nestalih vojnika, te neutvrđeni broj civilnih žrtava. I naravno, ostala je dvostruka frustracija: Armenci su frustrirani što su neovisnost Nagorno Karabaha u svijetu priznale samo jednako nepriznate države: Abhazija, Južna Osetija i Pridnjestrovlje, Azeri su frustrirani time što dvadeset i koju godinu ne kontroliraju solidan komad svog teritorija. Granice između dviju država trajno su zatvorene, kao i armenska granica s Turskom, koja normalizaciju uvjetuje armenskim povlačenjem iz Nagorno Karabaha. Pritom, koga zanima sva složenost ovoga rata – i svo tragično šarenilo i izmiješanost ovoga svijeta – neka pogleda na geografsku kartu, na kojoj će vidjeti izraslinu na jugozapadnim granicama Armenije. To je Autonomna oblast Nahičevan, koja pripada Azerbajdžanu, iako s maticom zemljom nema teritorijalni dodir. Kako u Nahičevanu živi golema azerska većina, moglo bi se reći da se Armenija nalazi u vrlo temeljitom neprijateljskom okruženju, i osim kratke granice na sjeveru, gdje je Gruzija, ova zemljica nema ni pedlja normalnog komšiluka.

U dvadeset godina tog jadnog mira, ali ipak mira, uz više stotina tisuća armenskih i azerskih izbjeglica koje, vjerojatno, snuju osvetu i povratak kući, povremeno su izbijali oružani incidenti, ali nikad ovakvo što kao u subotu, 2. travnja. Tada je, po svoj prilici, Azerbajdžan izveo prvi napad, upotrebljavajući toga i sljedećih dana tenkove i borbene zrakoplove. Ne treba sumnjati niti u to da su Armenci odgovorili na napade, i da se mrtvih glava našlo na obje strane. Karen Mirzojan, ministar vanjskih poslova nepriznatog Nagorno Karabaha, spominje dvanaestogodišnju djevojčicu koju je granata ubila ispred škole, kao i obitelj Kalapjan iz sela Tališ, koju su za kratke okupacije pobili Azeri. U Tališu je tako nađeno i iskasapljeno tijelo devedesetdvogodišnje Marusje Kalapjan. Čudo je Kavkaz, tu ljudi žive dugo kao u Starom zavjetu. Žive sve dok ne dođu komšije i ne poubijaju ih.

Osim što je nastavak onoga rata prekinutog 1994, ovo je bio i nastavak rata između Turske i Rusije, koji se već neko vrijeme odvija na gostujućim terenima, a započeo je u Siriji. Naročito je opasno to što protiv Rusa posredno ratuje članica Nato pakta. Ne treba nam, naime, velika geostrateška pamet pa da shvatimo kako nastavak rata za Nagorno Karabah ne treba nikome, osim velikim azerbajdžanskim pokroviteljima u Stambolu. A možda još i ponekome u Europi. Iako, nipošto ne bi trebalo podcijeniti ni azersku samoinicijativu: od 1994. Azerbajdžan se iz nekad pasivne i primitivne sovjetske nedođije razvio u uglednu orijentalnu despociju, pod pokroviteljstvom Bruxellesa, od koje se, možda, kosa na glavi diže europskim borcima za jednakost i ljudska prava, ali je, isto tako, neobično cijene i vole europski nogometni funkcioneri. Zemlja kojom vlada predsjednik Ilham Alijev, koji je na tom mjestu naslijedio svog oca Hajdara Alijeva, glavni je pokrovitelj madridskog Atletica, čiji igrači na prsima ponosno nose natpis: “Azerbaijan Land of Fire”, što je, navodno, reklama za azerbajdžanski turizam.

Neugodan dojam o prirodi najavljenog rata može ostaviti i to što čak dvije petine azerbajdžanskog izvoza, a izvoze plin i naftu, odlazi u Francusku, Njemačku i Italiju. Šest dana nakon početka rata, već 8. travnja, zbio se neugodan preokret: Moskva je preuzela inicijativu, i pod ravnanjem Sergeja Lavrova potpisan je mir između zaraćenih strana, u kojemu je supotpisnik i Iran. Time se, svakako je to šokantno, Rusija pokazala boljim azerskim “prijateljem” od Turske. Nastavak slijedi: gledajmo u svijet ne bismo li se odmorili od sebe.