TKO JE IGOR SEČIN? Šef najveće svjetske naftne tvrtke trideset godina je uz Putina i, možda, ne postoji čovjek kojemu on više vjeruje

Igor Sečin, šef najjače svjetske naftne tvrtke Rosnjeft, jedan je od najmoćnijih ljudi Putinove Rusije. Taj 57-godišnji diplomirani romanist, skromni profesor francuskoga i portugalskog, rodom je, kao i svi važniji ljudi sadašnje kremaljske elite, iz Sankt Peterburga, grada na ušću Neve u Baltičko more koji se, kada je on ugledao svijet u obitelji metalskih radnika u rujnu 1960. godine, zvao Lenjingrad.

Mnogi za Sečina kažu da je “čovjek broj 2” ruskog režima, prvi odmah do Putina ili “siva eminencija Kremlja” kako ga nazivaju utjecajne moskovske Vedomosti. No, iako je teško detektirati poziciju prvog do Putina (važno je reći da ona ne predmnijeva epitet ni poziciju nasljednika), jer ima još kandidata za “mjesto broj 2”, Sečin je svakako u samom vrhu, recimo “čovjek 2a”. Iako zauzima tako lukrativnu dužnost - jer on je taj koji prikuplja novac za kremaljsku blagajnu i puni ruski proračun koji se, da pojasnimo, ne obračunava prema predviđenom prikupljanju poreza, nego prema predviđanjima izvoza i cijene nafte na svjetskom tržištu - Sečina ipak ne obasjavaju reflektori ruske političke scene, nego je on, kao i drugi važni stanovnici citadele ruske državne moći, obavijen velom tajne i misterija. Uvijek je Kremlj tako funkcionirao, skrivajući što se zbiva iza debelih crvenih ciglenih zidova, a doza intrige održava se i danas. Kremlj ipak simbolizira nedodirljivost i određenu tajanstvenost. Ipak je to vlast.

Važan dragulj

No, Igor Sečin je čovjek koji vuče konce i koji ulazi u najekskluzivniji Putinov začarani krug. Zajedno su već više od 30 godina, koliko se službeno zna. Putin ga stalno vuče za sobom, očito mu beskrajno vjeruje i Sečinova lojalnost očito nikad - a sada pogotovo - nije bila upitna. Tako važan dragulj kao što je nafta, koja Rusiji omogućava da bude svjetski politički čimbenik, ne daje se u ruke bilo kome. Putinizam ionako ne funkcionira samo na relaciji “ šef - podčinjeni”, nego jako drži do prijateljstva, pa i riječi. I sam je Putin postao nasljednik Borisa Jeljcina nakon što je obećao da se neće dirati Jeljcinovu obitelj i njihovu imovinu te je besprijekorno održao danu riječ.

Sečinov je pravi politički uspon počeo 2003. godine kada je odigrao glavnu ulogu u sukobu Putina i tadašnjega najbogatijeg Rusa Mihaila Hodorkovskog, moćnog vlasnika tada najjače naftne kompanije Jukos. U tadašnjoj borbi titana za prevlast u Kremlju Hodorkovski je krenuo đonom na Sečina kao najbližeg Putinova suradnika. Hodorkovski je bio jedan od onih kremaljskih oligarha, uz Borisa Berezovskog i Vladimira Gusinskog te tadašnjeg šefa Jeljcinova kabineta Aleksandra Vološina i Jeljcinova zeta Valentina Jumaševa, koji su odabrali Putina za nasljednika. On je bio njihov pomazanik.

No, Sečin je odigrao drugačije te je napravio elaborat za Putina o tome kako oligarsi - Hodorkovski koji se tada osjetio jakim i moćnim - žele zavladati Kremljom. Treba reći da su tada Rosnjeft i ostale državne naftne kompanije bile slabašne i nevažne u odnosu na jake privatne naftne tvrtke. Kremlj je tako mogao doći u situaciju da ne kontrolira najvažniju rusku zlatnu koku - naftu i plin, nego da na to stave šapu kraljevi postsovjetske, jeljcinovske, privatizacije koji bi preko kontrole tih energetskih resursa polako uspostavljali i političku moć. Putinova je ekipa - a Sečin je, uz Sergeja Bogdančikova, tada direktora Rosnjefta, bio jedan od vodećih ljudi u tom procesu - shvatila da nema političkog uspjeha ako su kanisteri u rukama drugih. Uspon Rosnjefta i počinje upravo padom Jukosa.

Profimedia, Sputnik

Vladimir Putin i Igor Sečin

Vladimir Putin 2004. godine, kada je Jukos uglavnom “odrađen”, Rosnjeft daje u ruke Sečina za kojega su tada dobro upućeni ljudi u tajne Kremlja govorili da mu je znanje o nafti “prilično oskudno i marginalno”, kako se izrazio tadašnji rektor naftnog fakulteta u Sankt Peterburgu Vladimir Litvinenko. No, Sečin je sjeo i naučio te upravo na Litvinenkovu fakultetu doktorirao ekonomske znanosti. A činjenica je da se Rusija pod Putinom vratila na stare staze slave, postajući čimbenik svjetske politike upravo jačanjem državne kontrole nad ugljikovodicima na početku 21. stoljeća, pred kraj njegova prvog i na početku drugog predsjedničkog mandata. Ne treba zanemariti ni to da im je u tome pomogao i vrtoglavi rast cijene nafte na svjetskom tržištu te da se Zapad i Rusija tada nisu gledali preko nišana kao što je slučaj danas, a s Ukrajinom u to vrijeme još nije bilo nikakvih problema. Vladala je idila. Rusija je tada bila punopravni član “svjetskog kluba” G8, a Putin rado viđen gost u vodećim metropolama.

Osim toga, tada, s padom Hodorkovskog, dolazi i do rošada unutar Kremlja. “Starosjedioci” iz Jeljcinove ere, koje su predvodili Aleksandar Vološin i Anatolij Čubajs, gube korak u srazu s “pridošlicama” koje je tada predvodio upravo Sečin i kao šef tzv. silovika ili čekista, odnosno frakcije pripadnika ruske tajne službe. Kremaljska elita dijeli se na dvije frakcije: liberale i silovike. Vološin je bio šef Putinova ureda i protivio se uhićenju Hodorkovskog te je zato dao ostavku. Ona je odmah prihvaćena, a na njegovo je mjesto uskočio još jedan Putinov prijatelj iz lenjingradskog razdoblja - sadašnji ruski premijer Dmitrij Medvedev. Igor Sečin je tako jedan od ljudi koji su pomogli Vladimiru Putinu da zacementira svoju poziciju čelnika Rusije, a time, naravno, i sebe i cijele Putinove ekipe. Uz Vladislava Surkova, Sečin je jedan od glavnih ideologa putinizma.

Drugi prioriteti

U mladosti je Igor Sečin imao druge prioritete. Studirao je francuski i portugalski i očito je već tada zbog svojih sposobnosti pao u oči GRU-u, vojnoj obavještajnoj službi. Naime, već kao apsolvent, prije diplome, početkom 80-ih godina 20. stoljeća odlazi u Mozambik koji tada vodi rat za oslobođenje od portugalske kolonijalne vlasti. Sečin je tamo bio prevoditelj u strukturama tvrtke Tehnoeksport preko koje je SSSR “izvozio” svoju tehnologiju (čitaj: oružje) mozambičkim antikolonijalnim pobunjenicima. To doista nije mogao biti svatko ili onaj tko takav posao dobiva na javnom natječaju objavljenom u Pravdi. Potom je bio vojni prevoditelj u Angoli gdje se također vodio rat u kojem je SSSR pomagao angolskim pobunjenicima. Sam je Putin u jednom razgovoru, koji je poslije izašao u knjizi njegovih intervjua “U prvom licu”, rekao da je Sečin u Angoli “ratovao”. Prema pisanju ruskih medija, tada je u Angoli kao sovjetski rezident radio i Sergej Ivanov, još jedan bliski Putinov prijatelj koji je bio i ministar obrane, ali i donedavno šef Putinova predsjedničkog ureda. O tome piše Aleksandar Mosjakin u knjizi “Svi predsjednikovi ljudi”. Nakon povratka Sečin radi za vojsku u obučavanju angolskih vojnika u SSSR-u. No, kada su zapuhali perestrojski vjetrovi u SSSR-u, Sečin radi na lenjingradskom sveučilištu - gdje je Putin bio pomoćnik rektora - na kojemu je vodio odjel međunarodne razmjene, odnosno određivao koji studenti i profesori mogu ići na studijska putovanja ili razmjenu u inozemstvo. Otad datira suradnja, a potom i prijateljstvo s Putinom.

Sergei Karpukhin / REUTERS

Igor Sečin

Sporedni kolosijek

Obojica su krajem 80-ih i početkom 90-ih bili uz bok Anatoliju Sobčaku, prvom nekomunističkom gradonačelniku Lenjingrada nakon 1917. godine i jednom od prvoboraca demokratizacije Rusije. Tamo su već bili i Sergej Ivanov, današnji šef Sberbanka German Gref, današnji premijer Dmitrij Medvedev i današnji prvi zamjenik ruskog premijera Dmitrij Kozak. Putin je bio šef Sobčakova kabineta, a sadašnja kremaljska elita izašla je, kako se voli reći, zajedno s Putinom upravo iz Sobčakova kaputa. Nakon što je Sobčak propao na sljedećim izborima, 1996. godine, Putina su pozvali u Kremlj gdje je bio na sporednim kolosijecima, ali ubrzo se udomaćio i spretno kretao po kremaljskim hodnicima. Prvo je postao zamjenik Pavela Borodina, upravnika poslova ruskog predsjednika. Jačao je svoju poziciju, a zatim jednog po jednog iz Lenjingrada, kojemu je tada već vraćeno izgubljeno ime Sankt Peterburg, povlači u Moskvu svoje suradnike iz Sobčakove ere.

Igor Sečin je postao šef kabineta Vladimira Putina koji je 1998. godine bio zamjenik šefa kabineta Jeljcina, a potom je Sečin prvi uz Putina kada na tog bivšeg operativca KGB-a u Istočnoj Njemačkoj pada grah da će upravo on postati novi šef jedne od najmoćnijih zemalja svijeta. Nakon što je 31. prosinca 1999. godine u dramatičnom prednovogodišnjem obraćanju ruskoj javnosti prvi predsjednik demokratske postsovjetske Rusije, Boris Jeljcin, imenovao Putina svojim nasljednikom, Igor Sečin postao je prvi zamjenik šefa njegova kabineta, koji je tada još bio Vološin, kao mentor i provoditelj volje najužega kremaljskog oligarskog kruga. Sečin je obnašao funkcije po Kremlju, ali Rosnjeft je njegovo čedo. Osim toga, postao je neokrunjeni lider kremaljskih silovika, što on povremeno demantira. Kada se Putin odlučio 2008. povući s predsjedničke pozicije jer je odradio dva mandata od 2000. do 2008. godine - te za svog, pokazat će se, čuvara fotelje postavio Dmitrija Medvedeva - Sečin je u ruskom parlamentu Dumi predložio svoga prijatelja Putina za premijera. Zastupnici Dume to su aklamacijom prihvatili, a nacija je pala u trans. Putin je postao premijer, a Sečin njegov zamjenik.

Kontrolor svih poslova

New York Times je krajem 2008. godine Igora Sečina nazvao glavnim kremaljskim “reiderom”, organizatorom i kontrolorom svih poslova za državu i u korist države. Iako mu je glavni posao podizanje Rosnjefta, Sečin je uspio odrađivati i unosne političke poslove. Tako je uspio nagovoriti vlade Nikaragve i Venezuele na bizaran potez: međunarodno priznanje paradržavnih tvorevina u Gruziji, Abhazije i Južne Osetije. Sečin je zapravo postao definitivni gazda Rosnjefta tek kad se Putin 2012. trijumfalno vratio u predsjedničke dvore. Nakon što je Dmitrij Medvedev čuvao za Putina predsjedničku fotelju, a Sečin, uz Surkova, organizatorski pazio da sve funkcionira prema ranijem dogovoru, uslijedila je očekivana nagrada - mjesto šefa Uprave Rosnjefta koji je tada bio jedna od najjačih svjetskih naftnih kompanija, a u međuvremenu se popeo na vrh.

Naravno da takva funkcija nosi i dodatne privilegije. Ruski mediji tvrde da je on jedan od najbogatijih ruskih “činovnika”, iako nitko ne navodi ni približan iznos njegova bogatstva, a stranci poput Forbesa i Bloomberga Sečina uvrštavaju među 50 najutjecajnijih ljudi svijeta. To on svakako i jest jer je kralj nafte i čovjek koji snosi odgovornost za rusko mjesto na karti svjetske politike. No, kao čovjek iz prvog Putinova kruga nakon aneksije Krima došao je na “crni popis” Bijele kuće te su mu ograničena putovanja na Zapad. Unatoč tome, viđaju ga na naftnim konferencijama u Tokiju, Rijadu, Teheranu, Beču, Veroni...

Profimedia, Sputnik

Vladimir Putin i Igor Sečin

Igor Sečin ženio se dva puta. S prvom suprugom Marijom Sečinom ima dvoje djece: kćer Ingu i sina Ivana. Inga je bila udana za Dmitrija Ustinova, sina nekadašnjega ministra pravosuđa Rusije i glavnog državnog tužitelja Vladimira Ustinova, a sada je u braku s Timerbulatom Karimovom, bivšim potpredsjednikom VTB banke (Vnještorg banke, jednog od kreditora Agrokora). Ni sin Ivan nije bez karijere. Radi u banci ruskog plinskog diva Gazproma, Gazprombanci. Sečinova druga supruga Olga Rožkova radila je u predsjednikovoj administraciji, a danas je i ona na dužnosti u Gazprombanci.

Igor Sečin jedna je od najvažnijih karika i kotačića u Putinovu mehanizmu današnje ruske vlasti. Čovjek koji je puno toga dužan Putinu, ali i ovaj njemu. “Lojalnost” - to je prva riječ Putinove vladavine.