U tjednu iza nas dogodile su se tri stvari koje imaju dugoročne geopolitičke i ekonomske implikacije ogromne težine:
a) Njemački kancelar Scholz nekako je natjerao mađarskog premijera Orbana da izađe iz prostorije kako bi ostalih 26 lidera članica EU mogli „jednoglasno“ izglasati pridruživanje Ukrajine,
b) Kongres Sjedinjenih Država i EU parlament nisu izglasali novi paket financijske pomoći za Ukrajinu, i
c) članice G7 počele su sasvim ozbiljno međusobno raspravljati o tome da financiraju obnovu Ukrajine deviznim pričuvama Rusije, koje su blokirane još u prvim mjesecima Putinove invazije.
Iako je dio medijskih izvještaja ponašanje Scholza prema Orbanu interpretirao kao učinkoviti politički trik, pa čak i dobru foru, otvara se pitanje da li je politička doskočica kancelara simbolički označila kraj temeljnog principa prema kojem EU funkcionira od svog osnutka. Jasno je da pretežiti dio članica EU gaji antipatije prema autokratskom modelu vlasti Viktora Orbana, kao i njegovom prijateljstvu s Vladimirom Putinom, ali sama ideja da se izvrda princip jednoglasnosti kod donošenja važnih odluka u EU tako što će predstavnik jedne veće članice objasniti predstavniku manje članice kako bi za sve bilo dobro neka napusti prostoriju jer se ne slaže sa stavom svih ostalih, zapravo je put prema ukidanju principa jednoglasnog donošenja odluka, koje postoji jer se tako najbolje štite interesi manjih članica, pogotovo onih slabije razvijenih te statistički nevažnih poput RH.
Ono što je, također, intrigantno jest da je Orban poslan izvan prostorije dok se glasalo iako je jasno da bi primitak Ukrajine u EU značajno pogoršao pozicije slabije razvijenih članica iz jednostavnog razloga – puno više zajedničkog novca odlazit će u razorenu Ukrajinu. U ovom trenutku potpuno je nejasno koje će manje i slabije razvijene članice uopće pristati na to da dobivaju značajno manji dio zajedničkog kolača, i da li Scholzov trik znači da će ubuduće usamljeni nezadovoljnici jednostavno biti izbacivani iz prostorije u kojoj se glasa.
Nadalje, je li sada teoretski moguće da, recimo, Macron, Scholz i Meloni (kao predstavnici najvećih članica) na jednom budućem sastanku zamole predstavnike tri-četiri manje i nezadovoljne članice neka izađu iz prostorije dok se glasa u važnim financijskim pitanjima jer „remete“ raspoloženje svih ostalih europskih lidera? Svojim izlaskom iz prostorije autokrat Orban zapravo je otvorio put za preslagivanje procesa odlučivanje u EU preglasavanjem.
Velike članice i Europska komisija već su testirale ideju da se promijenio način donošenja odluka kako bi Unija ubuduće bila više učinkovita. Ta ideja velikih članica nije dobro rezonirala kod dijela manjih članica, uključivši Hrvatsku, jer manji ne vide presudni razlog za odustajanje od jednoglasnosti, dok praktično svi u EU imaju neke interesne primjedbe kad se govori o transformaciji političkog ustroja EU prema federaciji s nadnacionalnom fiskalnom politikom. Ipak, Scholz je uspio orkestrirati izbjegavanje jednoglasnosti, a prerano je reći što će to točno značiti za donošenje budućih važnih zajedničkih odluka. Scholzove političke vizije do sada su se u Njemačkoj pokazala izrazito kratkovidnima, a njemačka ekonomija je u sistemskoj krizi kakvu Nijemci ne pamte desetljećima.
Scholz – kancelar kojem je politička podrška u Njemačkoj spala na bijedne grane – navodno je iskoristi stari trik koji je već primjenjivao 80-ih kao perspektivni kadar Mladih socijalista Socijaldemokratske partije. Sama ideja da se na razini EU primjenjuje trik koji je Scholzu prolazio u Mladim socijalistima možda zvuči zabavno, ali to „lukavstvo“ podriva temelje zajedništva europske obitelji naroda. Tu se ne radi o tome jesu li veliki nadjačali Orbana, nego o tome kako će veliki sutra disciplinirati nekog od ostalih koji se ne slažu s njihovim politikama.
Ako se pak s teoretske rasprave o rušenju principa jednoglasnog donošenja odluka u EU prebacimo na činjenicu da nakon usvajanja odluke o pridruživanju Ukrajine EU ipak nisu natjerali Viktora Orbana da još jednom izađe iz prostorije kako bi pošao i novi paket financijske pomoći Ukrajini od 50 milijardi eura, koji je zapravo imao trenutačnu financijsku težinu, otvara se pitanje koliko je članica EU zapravo prikriveno stalo iza Orbanovih leđa.
Za to da popusti oko 50 milijardi eura financijske pomoći Ukrajini Orbana su nagovarali lideri Njemačke, Francuske, Italije, Španjolske i Nizozemske, ali bez rezultata. U osnovi se sada Orban hvali da je postigao ključno; financijska pomoć Ukrajini neće ući u okvire proračuna do 2027., što znači da je vrlo upitno što će uopće značiti otvaranje pregovora o pristupanju. Naime, treba voditi računa da i Sjedinjene Države odgađaju donošenje odluke o paketu pomoći Ukrajini od 60 milijardi dolara, tako da je Zelenski do daljnjeg ostavljen na cjedilu.
Treba pričekati kraj 2023. i siječanj 2024. kako bi vidjeli može li Bijela kuća i velike članice EU ipak osigurati izglasavanje pomoći Ukrajini. S obzirom kako se sve više čini da i Sjedinjene Država, ali i EU, gube dio početne snažne volje za financiranje Ukrajine, prema pisanju Financial Timesa članice G7 ponovo su počele razmatrati opciju da se Ukrajina financira blokiranim deviznim pričuvama Rusije. Mnogima ideja da se iskoristi 300-injak milijardi blokiranih ruskih deviznih pričuva zvuči pravedno i logično, pogotovo jer se s tolikim iznosom može riješiti veći dio čak i dugoročnih financijskih potreba Ukrajine, dok bi europske i američke fiskalne blagajne ostale pošteđene.
Međutim, i sama blokada ruskih deviznih pričuva je i politički i pravno vrlo kontroverzan potez, koji u slučaju pojačavanja geopolitičkih tenzija može ugroziti temelje globalnog financijskog sustava. Svijet u kojem se svi - od bogatih arapskih kraljevstva do NR Kine – pitaju da li članice G7 imaju pravo/moć blokirati njihove strateške financijske pričuve kao što su to učinile Rusiji, na samom je rubu održivih međunarodnih financijskih odnosa. Ako u krupnim pitanjima kao što su nacionalne pričuve države nemaju osjećaj pravne sigurnosti na međunarodnoj razini, nego su njihovim pričuvama može upravljati temeljem političkih odluka grupie moćnih država, otvara se pitanje hoće li niz država Globalno Juga jednostavno izgubiti strpljenje za uvjerenje najbogatijih nacija da mogu krojiti međunarodna pravila igre ako za to imaju „dovoljno jak razlog“.
Bilo kako bilo, bivši britanski premijer i sadašnji ministar vanjskih poslova tvrdi kako smatra da „izvanredna vremena traže izvanredne mjere“ te je uvjeren kako postoji pravno čisti put za trajnu konfiskaciju ruskih deviznih pričuva. Njemačka, Francuska i Belgija skeptične su prema ideji da međunarodno pravo omogućuje konfiskaciju pričuva trećih država. Ipak, eksperti procjenjuju da se među članicama G7 stvara konsenzus oko trajne pljenidbe ruskih deviznih pričuva.
Drugim riječima, G7 će, valjda, jednoglasno promijeniti postojeća međunarodna pravila igre za sve države na planetu. Bit će to još jedan vrlo zanimljiv, vjerojatno jako uzbudljiv i opasan eksperiment.