STRUČNJACI JEDNOGLASNI

TERORIST S NOVOG ZELANDA JE PSEUDOKOMANDOS To je dijagnoza definirana prije 10 godina, a manijakalni ubojica s Novog Zelanda savršeno odgovara tipu

 
Brenton Harrison Tarrant
 Mark Mitchell/New Zealand Herald/Reuters

Psihijatri su jednoglasni: Brenton Tarrant je pseudokomandos. Riječ je o psihijatrijskoj dijagnozi koja je definirana prije gotovo deset godina. A manijakalni ubojica iz mirnog Christchurcha u potpunosti odgovara tom profilu, prenosi The Sunday Times.
- Pseudokomandos je tip masovnog ubojice koji ubija javno, tijekom dana, planira svoj zločin unaprijed, pomno i dolazi teško oboružan - napisao je američki forenzički psihijatar James Knoll 2010. godine.

Uživaju sami u sebi

Jedna od fizičkih karakteristika tih osoba je nizak rast koji nastoje nadoknaditi mišićnom masom koja je u izravnom kontrastu s visinom. U pravilu su bijesni na žene koje nisu prepoznale njihovu važnost i ne obožavaju ih.


Tarrant je nizak i mišićav, a jedine dvije žene s kojima je bio emotivno vezan su njegova majka i sestra. Nedostatak veze i osjećaja nadomještaju kupovanjem vojničkih prsluka i pojasa sa streljivom koji postaju njihov simbol pa tako odjeveni i s oružjem u rukama stoje pred ogledalom. Uživajući sami u sebi. Kao Robert de Niro u klasičnom filmu “Taksist” kad postavlja pitanje “Meni kažeš”? (are You talking to me). Presudni je trenutak koji psihijatri i dalje istražuju: klik nakon kojeg ova imaginacija postaje realnost i kad osoba odluči svoju uobrazilju pretvoriti u stvarnost. Ubojica iz Christchurcha je bio, kako sam navodi, obično bijelo dijete iz obične obitelji. No, već je u srednjoj školi počeo pokazivati sklonosti zloći i nasilju, a njegovi kolege navode da je bio “neka vrst razrednog klauna”. Sve nije na prvi pogled izgledalo ozbiljno, ali može odgovarati Knollovoj tezi o “smrtno ranjenom samopouzdanju”.

Mark Mitchell/New Zealand Herald/Reuters
Brenton Harrison Tarrant

A still image taken from video circulated on social media, apparently taken by a gunman and posted online live as the attack unfolded, shows him driving in Christchurch, New Zealand, March 15, 2019.   Social Media Website/Handout via REUTERS TV  ATTENTION EDITORS -  THIS IMAGE HAS BEEN SUPPLIED BY A THIRD PARTY. NO RESALES. NO ARCHIVES
SOCIAL MEDIA WEBSITE/via REUTERS
Brenton Tarrant


Očeva smrt

Jedan od mogućih okidača bila je smrt njegovog oca, radnika. Preminuo je 2010. godine od raka koji je nastao kao posljedica izloženosti azbestu. Godinu dana kasnije Brenton Tarrant će na društvenim mrežama objaviti: “Ja sam prokleto čudovište snage volje. Trebam samo cilj ili objekt prema kojem bih krenuo”. Ovaj bi se trenutak u njegovom životu mogao definirati “stupnjem iskrene spremnosti da se žrtvuje”. James Knoll taj trenutak opisuje: “U nekoj individualiziranoj točci pseudo-komandos donosi odluku da ostvari svoje fantazije odmazde”.
Godinu dana kasnije krenut će na svoj put svijetom (nema odgovora na pitanje kojim je sredstvima financirao putovanje) na kojem će se zaraziti bijelim radikalizmom: sam će navesti da je suočavanje s velikim brojem muslimana u Francuskoj koje naziva “osvajačima”. Stručnjaci također ističu da na sazrijevanje odluke da se krene u masakr ključnu ulogu igra povezivanje s radikalnim skupinama. Labilne osobe se tada nađu u “sobi jeke”: razgovaraju samo s osobama koje dijele radikalne, rasističke ideje i takvo okruženje jača njihov put prema potpunom gubitku kontakta s realnošću. Neprijatelj se iskristalizirao, to su muslimani. Stručnjaci koji su se oglasili na CNN-u upozoravaju na toksičnu retoriku koja vlada u Australiji - Tarrant je Australac - kad je riječ o muslimanima i njihovom doseljavanju. Te ističu da zbog toga australska politika snosi značajan dio odgovornosti za ovaj strašni zločin.
The Sunday Times prenosi da se Tarrant na Novi Zeland otputio kako bi pripremio napad da bi zatim zaključio da je to pravo mjesto da ostvari svoj cilj i ispuni “svoje poslanje”.

Bijesni na društvo u kojem nisu uspjeli


Kad se pak usporedi djelovanje bijelih radikala s ubojicama koji se pogrešno pozivaju na islam dolazi se do razumljivih sličnosti. Jer, u biti, riječ je o istom obrascu psihološkog djelovanja, samo se ideologija mijenja. I jedni i drugi su bijesni na društvo jer se u njemu nisu uspjeli ostvariti. Svoj neuspjeh projiciraju na “druge”, bijeli ekstremisti na “osvajače muslimane”, a islamski na “nevjernike” među kojima su i muslimani koji ne prihvaćaju u potpunosti njihovu verziju vjerskog nauka. Internet i društvene mreže su im stvorili platformu na kojoj mogu djelovati i stjecati pobornike. I jedni i drugi će veličati mitske likove koji su već učinili nešto slično, a posebno moderne verzije vlastitih “mučenika”: za jedne je to norveški terorist Breivik, a za druge bilo koji od terorističkih napadača. Svi oni imaju manjak smisla za humor i pretjeranu želju za korištenjem uzvišenog jezika.


Manjak ljubavi

I, konačno, manjak ljubavi prema sebi koja se projicira u manjak ljubavi prema ostalima. Svijet jednih i drugih je binaran, jednostavan, a oni se izdižu kao željene moralne veličine. Konačno, Stephen Paddock, počinitelj najvećeg masovnog ubojstava u SAD-u, ubio je na koncertu na otvorenom u Las Vegasu 1. listopada 2017. godine 59 ljudi samo zato da bi ostao zapamćen kao najveći masovni ubojica u povijesti SAD-a.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 14:03