Dok na jednom od najprometnijih križanja u milanskoj četvrti Sesto San Giovanni dijeli letke stranke Braća Italije, Michele Russo je vidno uzbuđen. Ovaj aktivist koji još od ranih devedesetih podržava krajnju desnicu i član je stranke Giorgije Meloni od njezinog osnutka 2012., nikada nije očekivao da će svjedočiti izborima poput ovih, piše Guardian.
‘U ono vrijeme kad smo počinjali, imali smo podršku od 1,9 posto. Mislio sam da nema šanse da ikada osvojimo više od 10 posto. No sada se približavamo 30 posto‘, kazao je.
Kako im netko iz auta u prolazu dovikne uvrede, grupa koja dijeli letke samo se nasmije. ‘Ne žele prihvatiti da su se vremena primijenila. Još uvijek tuguju.‘
Najsjevernija stanica milanske M1 linije metroa, prilično udaljena od slavne milanske katedrale i La Scale, Sesto San Giovanni je dugo bila zabranjena zona za krajnju desnicu. Ceste i javne zgrade tog područja koje nosi nadimak ‘Staljingrad‘, još svjedoče o izgubljenom vremenu kad je tim kvartom upravljala lokalna Komunistička partija koju su podržavali radnici iz četiri obližnje metalurške tvornice.
No pokraj mjesne knjižnice Karla Marxa sada pušu drugačiji vjetrovi. Predizborne ankete kažu da će u nedjelju, na pomno motrenim izborima, Sesto biti na rubu da za načelnicu izabere Isabellu Rauti, istaknutu članicu Meloničine stranke i kćer Pina Rautija, jednog od najpoznatijih neofašista 20. stoljeća u Italiji.
Ulozi nikad nisu bili veći
Prvi presedan dogodio se prije pet godina kad je Sesto izabrao prvog desno orijentiranog načelnika, nakon desetljeća vladavine lijevih. Ulozi, s obzirom na status tog mjesta kao jednog od jezičaca na vagi nadolazeće utrke za talijanski Senat, ne mogu biti veći.
Rautičino porijeklo glavni je izvor straha progresivne Italije da će vlast biti predana u ruke onima koji su 70 godina bili na marginama. Osjećaj da se ne radi o običnim izborima, dodatno potiče i činjenica da je njezin glavni protivnik Emanuele Fiano, čiji je otac preživio Auschwitz. Bez obzira na trenutnu ekonomsku krizu koju treba žurno adresirati, nad ove su se izbore nadvile tamne sjene prošlosti.
‘Postoji vrlo jednostavan način na koji bi Braća Italije mogla pokazati da su raskrstili s prošlošću‘, kaže Fiano. ‘Mogli bi sa svoga loga ukloniti trobojni plamen, koji datira još od Mussolinijevih pristaša. No mi se želimo suprotstaviti njihovim idejama i vrijednostima i danas.‘
Navodi poteze koje je prošli tjedan odobrio Europski parlament, koji je naveo da Mađarska pod vlašću Viktora Orbana više nije potpuna demokracija, nego je postala izborna autokracija. ‘Meloni je odana vođi koji je smislio ideju ‘neliberalne demokracije‘. Ona kaže da ako je vođa pobijedio preko glasanja, onda je to demokracija. Znači li to i da je Putin demokrat? Znamo da ona želi promijeniti predsjednički sistem, ali ne želi reći kako. Ne optužujem Braću Italije ili Rauti da su fašisti, ali iz povijesti se treba učiti.‘
Rauti odbacuje takve navode i naziva ih dijelom ‘kampanje straha‘ koju vode ljevičari - što je, kako kaže, osuđeno na propast. ‘Ljevica je izvan sebe jer shvaća da će nakon dugo vremena koje su proveli na vlasti, izgubiti prevlast. Talijanska desnica je sada drugačija. Mi smo konzervativna stranka. Ono što je fascinantno u vezi sa Sestom je to što se ta promjena smjera očekuje i u ostatku Italije. Radnici staroga kova glasaju za Meloni i krajnju desnicu.‘
U uličici Casiraghi u Sestu, gdje se nešto ranije okupila Russova grupa aktivista, prizor 77-godišnjeg Cosima Apicella čini se da potvrđuje tu tezu. Apicella je radio kao mehaničar u ogromnoj čeličani Falsk koja je nekoć dominirala horizontom Sesta. ‘Ljevica je prestala predstavljati radnike‘ kaže Apicella. ‘Prije su postojala dva Milana, onaj katolički kojeg su činili šefovi i srednja klasa i ljevičarski kojeg su činili radnici. Taj drugi svijet se raspao. Političari ljevice su dopustili globalistima da ih unište. To svakako napišite u svojem članku.‘
Post-industrijalističko razočaranje
Možda je za budućnost još značajniji taj osjećaj post-industrijalističkog razočaranja u mjestima poput ovog koji se protegao i na sljedeću generaciju. Prema Robertu Camagniju, profesoru urbane ekonomije na Politehničkom fakultetu u Milanu: ‘‘radnici‘ - ta prastara fraza - u Sestu više nije relevantna kategorija. Nestanak tog svijeta radnika u Sestu i na drugim mjestima predstavlja i kulturološki gubitak. Nestala je solidarnost starog kova, kao i određeni osjećaj sigurnosti.‘
Nova stvarnost je tjeskobnija i fluidnija u svojim političkim opredjeljenjima. ‘Sinovi i kćeri mnogih od onih starih radnika, osjećaju se mnogo nesigurnije i imaju mnogo neizvjesnije poslove‘, kaže Camagni. ‘Rade ili u pozivnim centrima ili na nekim administrativnim poslovima koji su vrlo osjetljivi na automatizaciju. Krajnja desnica profitira od raširenog osjećaja frustracije i gleda kako da to iskoristi za stvaranje drugačije, prijeteće vrste solidarnosti - one koja će ujediniti ljude protiv migranata i drugih manjina.‘
Kao i u Orbanovoj mađarskoj, rodna teorije je postala korisna crta razdvajanja. Tijekom kampanje koja nikada nije bila više polarizirana, Rauti, koja je u stranci Braća Italije zadužena za pitanja jednakih prava, dospjela je na naslovnice kad je napala nedavno emitiranu epizodu crtića Peppa Pig u kojoj je predstavljen lik polarnog medvjedića koji ima istospolne roditelje.
Otkako je 2017. izabran za prvog desničarskog načelnika Sesta, Roberto di Stefano je rigorozno slijedio put koji je Camagni opisao. Pristaša populističke stranke La Liga Mattea Salvinija, Di Stefano je orkestrirao žestok otpor izgradnji adekvatnog prostora džamije za prilično veliku muslimansku populaciju koja sada bogoslužje obavlja u montažnoj kućici izvan grada. Tijekom svog prvog mandata također je pokrenuo kampanju ‘čišćenja ulica‘ tijekom koje je iz grada protjerano oko 200 osoba, uglavnom beskućnika, migranata i uličnih prodavača.
Samarkanda Abou El Kheir, istraživačka novinarka za popularnu TV emisiju, živjela je u Sestu većinu života. Ova pola Talijanka, a pola Egipćanka, sa strahom gleda uspon Georgije Meloni i kampanju Isabelle Rauti. ‘Bojim se zbog smjera kojim sve ovo ide. U posljednje vrijeme u Sestu - i ne samo ovdje - može se primijetiti promjena u atmosferi svakodnevnog života. Kampanja protiv izgradnje džamije bila je naročito bolna. Ja sam talijanska državljanka koja ima pravo na slobodu vjeroispovijesti. Zašto bih se trebala moliti u nekakvom kontejneru?‘, pita se.
‘Moja je majka Talijanka. No zato što pokrivam glavu, nikad me nisu tretirali kao Talijanku. Krajnja desnica kaže da se imigranti moraju integrirati u društvo, a onda učine sve da tu integraciju učine nemogućom.‘ Kad se radi o stanovanju i zaposlenju, pristup ‘Talijani prvi‘ je u punom zamahu. ‘Ako ste imigrant, poručuju vam da će vas izbaciti ako učinite samo jedan pogrešan potez. To nije samo slučaj sa Sestom, iako je možda neprijateljska politika ovdje otvorenija. Suosjećam s običnim ljudima koji se muče platiti račune i u ekonomskoj su nesigurnosti, a nemaju mnogo drugih opcija. Političari bi morali prestati za sve kriviti godine ekonomske politike prema migrantima, LGBT osobama i drugim manjinama.‘
Prema jednoj studiji, Sesto San Giovanni jedno je od 67 mjesta u kojima bi ishod izbora mogao prevagnuti na bilo koju stranu. Ove ključne bitke će odrediti hoće li Giorgia Meloni postati sljedeća talijanska premijerka i može li osvojiti dvotrećinsku većinu, a time i moć da promijeni talijanski ustav. Koliko god se to činilo nevjerojatnim prije 10 godina, ‘Staljingrad‘ bi mogao pomoći uspostaviti najdesničarskiju vladu u talijanskoj poslijeratnoj povijesti. Za one u gradu koji su ostali vjerni njegovoj političkoj tradiciji, pomisao na to je izuzetno teška.
‘Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Sesto je dobio zlatnu medalju za vojnu hrabrost zbog svojeg otpora nacistima‘, kaže Abou El Kheir. ‘Ako u nedjelju ovdje pobijedi Rauti, kći poznatog fašista, bit će to nevjerojatno bolno.‘