Sva su prava zanijekana ljudima koji su se podavili u Sredozemlju

Novih 400 utopljenika u Mediteranu, u noći s nedjelje na ponedjeljak, brutalan su pokazatelj da papa Frane, patrijarh Vartholomaíos i arhiepiskop Ierónimos nisu otišli na Lezbos post hoc, kupiti poene, ponijeti se šik - kako je to cinično zaključio popularni vođa talijanske rasističke desnice Matteo Salvini - nego da su iziritirali dio dobromisleće Evrope baš time što su uprli prst u etičku ranu koja je daleko od zacjeljivanja, koja se dapače širi i opet obilnije krvari.

Te četiri stotine utopljenika možda nisu direktan, ali su indirektan rezultat zatvaranja “balkanske rute”, odvratne, naporne, ali barem životno sigurnije od slanja tih nesretnika preko morske pučine u takvim podrtinama da je Božje čudo da ih se nije utopilo i više nego dvadesetak tisuća u posljednjih desetak godina.

U evropskome medijskom prostoru oni su brojke - ali ipak ih je pretprošle noći na dno mora, ribama i racima na gozbu, otišlo onoliko koliko ih je prekjučer na smrt zgnječio najgori potres u trusnom Ekvadoru u posljednjih pola stoljeća, trostruko više nego u Bataclanu i oko njega; u desetak godina ih se utopilo više nego ih je poginulo ili ubijeno, na obim stranama, za posljednjeg rata u Hrvatskoj, jedanaestostruko više nego ih je pobijeno u Dvojnim neboderima - ako ćemo ljude svoditi na brojke. Jedinke na znamenke. Osobe na statistiku.

U avionu na povratku s Lezbosa Papa je upozorio na ključan razlog zašto se u drugoj ili trećoj generaciji onih koji su pohrlili na Zapad trbuhom za kruhom stvaraju ekstremisti, masovni ubojice i samoubojice.

Integracija je tu ključna riječ. Pojam koji ni u Hrvatskoj mnogi ne razumiju, pa još likuju svaki put kada multikulturalnost negdje posrne - kao da i naša i bilo koja nacionalna kultura nije umiješana u povijesnom loncu, kao da smo Dioklecijanovu palaču i Lisinskijeve akorde donijeli sa sobom u stoljeću sedmome na pustopoljinu.

Došli smo opet dotle da onaj tko je tek nedavno uselio iz susjedne države smatra da ima ne samo moralno pravo nego domoljubnu dužnost nekoga čiji su preci u Dalmaciji ukorijenjeni prije tri ili pet stoljeća tjerati “u Beograd”, jer je useljenik katolik pa se smatra a priori asimiliranim i niječe integriranost onome tko je pravoslavnog porijekla. Kad se arhanđela Gabrijela pritom igra onaj tko je ukrao diplomu i tjera onoga tko je na račun naših poreza pošteno stekao doktorat i izbor u profesuru, onda smo svjedoci apoteozi primitivne, nekulturne, kriminalne asimilacije protiv integracije.

Katolička crkva, naprotiv, s vrha svog magisterija, poziva na integraciju, ne samo kulturalnu, ne samo multietničku, ne samo prigodnu multikonfesionalnu. Integracija je, na drugoj razini i u drugom kontekstu, ključna riječ i apostolske pobudnice o obitelji. “Evropa danas mora ponovo iskazati sposobnost integriranja koju je uvijek imala”, kaže Papa. Njegova je latinska titula pontifex, mostograditelj, pa kaže u tom avionu jasno: “…izgradnja zidova nije rješenje. Vidjeli smo kako je jedan pao u prošlom stoljeću. Moramo graditi mostove. Ali mostovi se grade inteligentno, dijalogom, integracijom… Zatvaranje granica ne rješava ništa, jer to zatvaranje na dulju stazu nanosi zlo vlastitom narodu.”

Papa koji je više puta naglasio da se problemi rješavaju na izvoru, a ne na ušću, opetuje, u tom avionu: “Jedni bježe od ratova, drugi bježe od gladi… I jedno i drugo su učinci eksploatacije, čak i tla. Rekao mi je neki vladin poglavar u Africi… da je prva odluka njegove vlade bila pošumljavanje, jer je zemlja postala besplodna uslijed krčenja šuma.”

Kaže Papa, možda i naivno, da bi on trgovce oružjem doveo u izbjeglički logor da ondje provedu jedan dan. Kao da ne znaju što je na drugoj strani njihova utrška…

Prekjučer je evropski socijalist François Hollande došao u Kairo, među inim, prodavati francusko oružje egipatskom režimu generala Al Sisija. Francuski predsjednik - bez pučke podrške ususret eventualnom reizboru, suočen s napadima u domovini da krčmi ljudska prava, da nije podržao Italiju oko Giulija Regenija otetoga i ubijenoga u Kairu, te da je prešao preko smrti francuskog učitelja Erica Langa u policijskom povjerenstvu u Kairu 2013 - iziritirao je domaćina rekavši da ljudska prava nisu samo obaveza, nego i način suzbijanja terorizma. Al Sisi se nije dosjetio upitati je li i integracija ljudsko pravo, nego je vojnički suptilno odrezao da je njihova dužnost obraniti državu, da bi čovječanstvo stradalo kad bi skrahirala ta država od 90 milijuna stanovnika, da se “evropske norme ne mogu primjenjivati u zemljama u teškoćama kakva je Egipat”.

Da, državni razlog, raison d’Êtat, logika korištena za Guantánamo, za Goli otok, za Bleiburg, za Jasenovac. Jer da su s druge strane “fanatici spremni na sve”, jer se klin klinom izbija, “na ljutu ranu ljutu travu”, k vragu i Baalov hram i Stari most, nekmoli čeljad koja je u duljoj perspektivi ionako sva mrtva, kako je rekao predsjednik Mao.

U američkoj Deklaraciji o neovisnosti zapisano je da svi ljudi imaju pravo na “život, slobodu i potragu za srećom”. Sva ta tri prava su zanijekana onima koji su se podavili u Sredozemlju. Imamo li ih na duši? Ne svi, naravno, samo oni koji još imaju dušu.