Matt Merry je imao 12 godina kad ga je majka posjela i rekla mu tajnu koju je skrivala godinama. Ne sjeća se njezinih točnih riječi, no poanta je bila iduća: on je HIV pozitivan, već četiri godine, a zarazio se kad je dobio injekciju za hemofiliju.
Kad je Matt doznao što teče njegovim žilama, bila je 1986., vrhunac epidemije AIDS-a, kad se zaraza HIV-om smatrala smrtnom presudom.
Nakon što se pojave prvi simptomi, rekli su liječnici njegovim roditeljima, a oni njemu, imat će još dvije godine života.
Te iste noći, piše novinar BBC-a Jon Kelly u članku “Tajna u mojoj krvi”, Matt je ležao u krevetu, a tupost tog dana počela je jenjavati. Prikradali su se razmjeri onoga što je doznao, po glavi su mu se vrtjele stvari koje je dotad, kao dječak, doznao o HIV-u i AIDS-u - snimke omršavjelih muškaraca, u ranama, kako kopne po bolnicama.
“Od tog trenutka pa nadalje, kroz moje tinejdžerske godine, imao sam štopericu iznad glave, u svakom trenutku netko je mogao stisnuti gumb i počelo bi dvogodišnje odbrojavanje do smrti”, prisjeća se.
No, to nije bilo sve. Majka mu je rekla još jednu stvar - on nikome ne smije reći za to, čak ni mlađem bratu.
Dobra odluka
Naime, te godine AIDS je bio uzrok ultimativnog straha. U medijima se bolest povezivala s korisnicima droga i homoseksualcima, koje se stigmatiziralo. Matt danas, s odmakom, smatra da su njegovi roditelji donijeli dobru odluku što su to odlučili držati tajnom. U školi je Matt već bio na udaru zbog hemofilije, a što bi tek bilo s ovim. No, ako se o nečemu šuti, to ne znači da je lakše.
“Tako je usamljeno prolaziti kroz to, iskusiti to sam”, tvrdi Matt. Isto tako, nije dobio ni profesionalnu pomoć. Mogao je, dakle, razgovarati s roditeljima, no svaki put bi se slomio u suzama.
Matt je naposljetku samo zašutio i ostavio okolinu, kojoj se sve činilo normalno, nesvjesnu onoga što mu je prolazilo kroz glavu - da će umrijeti do 20. godine, da nikad neće imati djevojku, kamoli se ženiti i biti otac.
Njegovi roditelji su htjeli da se obrazuje, no Matt nije vidio smisla. Ocjene su mu dotaknule dno.
“Zašto trošiti vrijeme na zadaće kada neću imati karijeru?” rezonirao je, nesvjestan cijele pozadine svoje priče.
Nije znao da je dio najvećeg skandala u britanskom zdravstvenom sustavu - onog koji je rezultirao smrću najmanje 2883 hemofiličara.
Krvna plazma
Hemofilija, poremećaj zgrušavanja krvi, dijagnosticirana mu je kao bebi. No, 70-ih i 80-ih godina pojavila se nada, nova vrsta liječenja. Injekcije proteina, u Mattovu slučaju Factor VIII, pomagale su u zgrušavanju krvi. Radile su se od donirane krvne plazme i potražnja je bila tolika da su Britanci počeli uvoziti spasonosni lijek iz SAD-a. Po novom, svaki put kad bi nekontrolirano krvario, Matt bi uzeo injekciju. Konačno se mogao bezbrižno igrati.
No, ono što se nije znalo bilo je to da se američki Factor VIII radio od plazme koji su, često u zamjenu za novac, donirali zatvorenici i ovisnici o drogama, rizične skupine za HIV i hepatitis C. Kad su joj rekli da joj je sin zaražen HIV-om, Mattova majka nije ni znala da su ga testirali.
Kada je imao 16 godina, 1990. godine, počeo se drogirati. Prvo trava, a zatim speed i ecstasy. Postao je stalni gost na rave partijima. Roditelje je to slomilo, no s Mattom se bilo teško svađati.
“Zašto ne? Možda neću dugo živjeti. Želim isprobati i uživati i iskusiti čim više toga prije nego umrem”, rekao im je.
No, u Mattu se nešto počelo lomiti. Kad je imao 17 ili 18 godina, prvi put je tajnu podijelio s prijateljem. Ovaj je bio u šoku, no pun razumijevanja. “I dalje si mi prijatelj”, rekao mu je. S vremenom je rekao i ostalima, a kad mu je bilo 20, preselio se u Birmingham, gdje je studirala većina njegovih prijatelja. Koncentrirao se na izlaske, ali i osjećao da zaostaje za ekipom. Oni su stjecali diplome, zaljubljivali se. Mattu je odjednom sinulo.
“Imam ovo od osme godine i uvijek mi se govorilo da imam dvije godine života. Što ako je više?” Odlučio je napraviti nešto za slučaj da poživi. Upisao je faks i prvi put se trudio, što je rezultiralo dobrim ocjenama i diplomom. Usporedno je odlazio na preglede u bolnicu. Nalazi krvi bili su dobri.
Zatim je odlučio otići najdalje što može, pobjeći od svega poznatog, htio se, priča, maknuti od sebe samog, biti netko drugi, okružen ljudima koji ga ne znaju. Otputovao je u Australiju. Prvi put mu je palo na pamet da ima i vezu. Prva djevojka kojoj je rekao na početku da ima HIV bila je mirna s time, no s vremenom se njezin stav promijenio.
Kući se vratio 2000., s mišlju da bi mogao dugo živjeti. Pojavili su se i novi lijekovi, a na HIV se više nije gledalo kao na sigurnu smrt.
Sperm-washing
Godine 2003. upoznao je jednu djevojku i rekao joj svoju priču. Pet godina kasnije su se oženili, a zatim počeli razmišljati i o onom, za Matta, nezamislivom - djeci. Iako su mu liječnici rekli da, zbog dobrih krvnih nalaza, mogu dobiti dijete prirodnim putem, Matt nije htio riskirati. Uz pomoć tretmana tzv. sperm-washing, dobili su prvog sina. Troškove je pokrio britanski zdravstveni sustav. No, za drugog su sina, postupak trebali platiti sami.
Činjenica da je otac Mattu je promijenila život.
“To je jedini slučaj da postanem emocionalan oko cijele stvari. Čini me jako ljutim, gotovo kao pomaknuta ljutnja, ne osjećam kao da je to napravljeno meni, nego kao da je učinjeno mojoj djeci”, priča.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....