POTRESNA PRIČA

'ŠTO SU MI RADILI I KAKO SAM OSTAO ŽIV U PAKLU' Ekskluzivno objavljujemo šokantnu ispovijest

Dobrodošao u pakao. U očima svakog Amerikanca ti si već kriv i osuđen, rekao mi je jedan od čuvara

Dnevnik iz Guantanama, jedna od najiščekivanijih knjiga godine, potresno je svjedočanstvo zatvorenika u američkoj vojnoj bazi na Kubi Muhameda Ould Slahija koji je već 14 godina zatvoren. Pisao je dnevnik tijekom dugih godina, ustrajan u vjeri i namjeri da ne poklekne. Svoju je obitelj posljednji put vidio u Mauritaniji 2001. godine. Slahi, danas 44-godišnjak, jedan je od stotinjak zatvorenika koliko ih je ostalo u Guantanamu, iako nikakva optužnica protiv njega nije podignuta.

Fizičko i psihičko mučenje

U svojem dnevniku opisuje život u tom logoru, svakodnevni režim, kako izgledaju ispitivanja, detaljno opisuje svoj slučaj, što mu se tamo događalo, kako je bio podvrgnut fizičkom i psihičkom pritisku te mučenju, kako su se stražari odnosili prema zatvorenicima, što su im govorili, čime su ih plašili.

Muhamed Ould Slahi dnevnik je počeo pisati 2005. u formi pisama odvjetnicima koji su se godinama borili da dnevnik bude objavljen i da se s njega skine oznaka tajnosti. Nakon višegodišnje borbe s tajnim službama, u tome su napokon uspjeli. Ipak, čitatelji neće moći vidjeti sve dijelove dnevnika, a s obzirom na to da su dijelovi rečenica zatamnjeni, uglavnom se radi o imenima i mjestima, no takav tekst dobiva još više na svojoj izvornoj autentičnosti. Hrvatski prijevod knjige, koji objavljuje Profil, bit će pušten u prodaju početkom proljeća.

Na dan kada Jutarnji list ekskluzivno objavljuje dijelove iz knjige bit će pokrenuta i web-stranica koja nosi naziv knjige, a na kojoj će se naći i originalni dijelovi Slahijeva rukopisa. Ovo su prvi dnevnički zapisi zatvorenika koji se još uvijek nalazi u vojnoj bazi Guantanamo na Kubi, a urednik knjige je Larry Siems - poznati američki borac za ljudska prava i aktivist koji se u svom radu bavi upravo mučenjima u Guantanamu, a do dnevničkih zapisa zatvorenog Slahija došao je preko njegovih odvjetnika.

Engleski naučio u zatvoru

Za njegov je slučaj čuo još i ranije kao jedan od najdrastičnijih primjera neutemeljenog pritvora i mučenja. Ono kroz što je prošao još je strašnije ako se zna da su samo dvojica zatvorenika, a on je jedan od njih, prošli kroz posebne protokole mučenja, koje je potpisao tadašnji ministar obrane Sjedinjenih Država Donald Rumsfeld. Slahi je zatvoren, prvo u Afganistanu, a potom i Jordanu te - konačno - Guantanamu - pod sumnjom da je u vrijeme uhićenja bio član al-Qa’ide, što nikada nije dokazano.

Dnevnik je napisao na engleskom jeziku koji je naučio tijekom zatvorskih godina.

Kad me XXXXXXXXXXXXX XXX obavijestio o tome što namjeravaju, potpuno sam se prestravio. Usta su mi se sasušila, počeo sam se znojiti, srce mi je počelo snažno lupati (nekoliko tjedana kasnije ustanovili su mi hipertenziju), hvatali su me mučnina, glavobolja i bolovi u želucu. Znao sam da se XXXXXXXXXXXXXXXX ne šali, kao što sam znao i da laže o tome kako su mučenja koja me čekaju lišena fizičke boli. Međutim, uspio sam se pribrati.

“Baš me briga”, rekoh.

Stvari su se odvijale brže nego što sam očekivao. XXXXXXXXXXXXXXXX me odmah poslao natrag u moj blok, a ja sam rekao drugim zatvorenicima da me šalju na odjel za mučenje.

“Nisi dijete. Mučenje ne zavrjeđuje da o tome misliš. Imaj vjere u Alaha”, rekao mi je XXXXXXXXXXX. Izvukli su me iz moje ćelije kasnije još istog dana. Ne znate kako je ljudskom biću strašno kad mu netko zaprijeti mučenjem. Postanete poput djeteta.

***

U mojoj su se ćeliji pojavili čuvari iz tima za premještaj.

“Idemo!”

“Kamo?”

“To nije tvoj problem”, rekao mi je omraženi čuvar XXXXXX. Ali nije bio baš bistar. Na svom je rukavu zapisao kamo me vode.

Jedini ljudi za koje sam znao da su proveli neko vrijeme u XXXXXXXXXXXXXXXX, u odjelu za mučenje, su bili jedan Kuvajćanin i još jedan zatvorenik iz XXXXXX.

Kad sam ušao u taj blok, tamo nije bilo nikakva znaka života. Smjestili su me na sam kraj bloka, dok je jedan Jemenac bio na samom početku. Tako nismo uopće mogli komunicirati. XXXXX XXXXXXXX su smjestili između nas. Kasnije su ih obojicu preselili, pa sam ostao sam u cijelom bloku, o, Alah, potpuno prepušten na milost i nemilost. A milosti nije bilo puno.

U ovom bloku su me potpuno lišili ikakva komfora, osim tankog madraca i vrlo tankog i vrlo kratkog pokrivača. Oduzeli s mi knjige, Kur’an i sapun. Uzeli su mi i pastu za zube i rolu toaletnog papira koju sam imao. Moja ćelija bila je toliko ohlađena da sam gotovo stalno drhtao. Nisu mi dopuštali da vidim danje svjetlo. Niti su me puštali da vidim druge zatvorenike. Sljedećih sedamdeset dana ispitivali su me 24 sata dnevno, u tri ili četiri smjene. Ne sjećam se ni jedne mirne noći. “Ako počneš surađivati, pustit ćemo te da spavaš i dobit ćeš toplu hranu”, stalno mi je ponavljao XXXXXXXX XX.

Nekoliko dana nakon što s me premjestili pojavili su se u mojoj ćeliji ljudi iz Međunarodnog crvenog križa i upitali li da li bih želio napisati pismo. “Da”, rekao sam im. XXXXX XXXXXXX mi je dao komad papira na kojem sam napisao, “Mama, volim te, samo sam ti želio reći koliko te volim!”. Nakon toga nisam ljude iz Crvenog križa vidio sljedećih godinu dana. Oni su pokušavali doći do mene, ali uzalud.

“Vi ćete me sada mučiti, no vi ne znate koliko ja mogu izdržati. Možete me tako i ubiti”, rekao sam im kad su me XXXXXXXXXXX i XXXXXXXXXXXX izvukli na ispitivanje.

“Nismo još ništa odlučili”, rekao je XXXXXXXXXXXXX.

“Htio bih vas samo upozoriti. Strašno mi je u ovim uvjetima ovdje. Već sam imao napade bolova u leđima. A mučenje neće pomoći da počnem surađivati.”

“Naša iskustva kažu da ćeš biti kooperativniji. Imamo veliki izbor metoda”, rekao mi je XXXXXXX. On nikad nije rekao kako se zove, no jedan put ga je drugi čuvar pozvao po imenu. On nije znao da sam čuo njegovo ime, no jesam.

XXXXXXXXXXXX je bio sve gori iz dana u dan. Tako je počeo konstruirati moj slučaj, s pričom o XXXXXXX, da sam ga ja regrutirao za napad 11. rujna.

“Zašto bi nam on lagao?”, pitao me XXXXXXXXX.

“Ne znam.”

“Ti samo odgovaraš ‘ne znam’, ‘ne sjećam se’ ili ‘nisam ništa napravio’. Misliš da će to impresionirati američki sud? U očima svakog Amerikanca ti si već kriv i osuđen. Pogledaj se kako izgledaš u tom narančastom odijelu, u lancima, musliman, Arap. Sve je to i više nego dovoljno da te osudimo”, rekao mi je XXXXXXXXX.

“To nije fer!”

“Mi znamo da si ti kriv!”

“Što sam vam napravio?”

“Bolje nam to sam reci, pa ćemo ti smanjiti kaznu na trideset godina, a nakon toga ćeš imati priliku opet živjeti. Ako ne počneš surađivati, strpat ćemo te u rupu i maknuti tvoje ime s popisa zatvorenika.” To me jako uplašilo. Znao sam da on sam nema takve ovlasti, ali i da ga njegova vlada potpuno podržava. Nije on to govorio bez osnove.

“Baš me briga kamo ćete me strpati”, rekao sam mu.

***

XXXXXXX i njegovi šefovi shvatili su da će trebati više XXXXXXXXXXXXXX. I zato su mi doveli novog ispitivača, XXXXXXXXXX. Jedan je bio nizak i mršav, a drugi vrlo snažan. XXXXXXX je bio XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX. Niti jedan od njih me nije pozdravio, niti mi oslobodio ruke XXXXXXXXXXXXXXXX.

“Što je ovo”, upitao me XXXXXXXX i pokazao plastičnu vrećicu u kojoj je bio jedan mirisni indijski štapić.

“To je mirisni indijski štapić”, odgovorio sam. To mi je prvo palo na pamet. Pomislio sam da mi XXXXXXXX hoće malo ugoditi i zapaliti štapić za vrijeme ispitivanja.

“Krivo!”, rekao mi je XXXXX i skoro mi ga bacio u glavu.

“Onda ne znam”, rekao sam.

“Sada smo našli dokaz protiv tebe. Više nam ne treba ništa drugo”, reče XXXXXXX. Nisam znao što se događa. Da li mi žele natovariti neki dio bombe.

“Ovo je štapićasta elektroda za zavarivanje koju si skrivao u zahodu”, reče XXXXXX.

“Kako bih mogao imati tako nešto u svojoj ćeliji, osim ako to tamo nisu stavili sami stražari? Pa ja uopće nemam kontakta s drugim zatvorenicima.”

“Pametan si ti. Nekako si to prokrijumčario.”

“Kako?”

“Odvedi ga do zahoda”, reče XXXXXX. XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX. Čuvari su me zgrabili i odveli do zahoda. Mislio sam da su oni bili toliko očajni da će mi sada nešto podmetnuti. U međuvremenu je čuvar XXXXXXXXX objašnjavao XXXXXXXXXX kako ti štapići stignu do ćelije. Čuo sam zadnje riječi koje je govorio dok su me vodili natrag iz zahoda. “To je vrlo jednostavno, oni koji grade ove ćelije ubace te štapiće u zahode kad su gotovi s poslom.” Kad su me doveli natrag, odjednom su svi zašutjeli. XXXXXXXX je vratio štapić natrag u žutu kuvertu. XXXXX mi se nikad nije predstavio, no nisam to ni očekivao. Što je ispitivač gori, to se više trudi sakriti svoj identitet. No, ti su ljudi ipak vrlo neoprezni, pa se ponekad međusobno oslove.

Jedno poslijepodne bilo je određeno za seksualno ponižavanje. XXXXXXXXXXXXXX XXXXXXXXXXXXXXXXXX XXXXXXXXXXXXXXXX bluzu i počela mi šaptati na uho. “Znaš kako sam dobra u krevetu” i “Amerikanci vole kad im šapćem na uho”. XXXXXXXXXXXXXXXX XXX XXXXXXXXX XXXX XXX XXXXX XXXXXXXX.

“Imam lijepo tijelo.” Stalno mi je nudila pogodbu. “Ako počneš surađivati, neću te više ponižavati. No ako odbiješ, ovo će svaki dan biti sve gore. Ja sam XXXXXXXXXXXX i zato me naša vlada odredila za ovaj posao. I uvijek sam bila dobra. No, seks nitko ne smatra mučenjem”.

“Sutra će i moja prijateljica XXXXXXXXX doći da mi pomogne”, reče XXXXXX. Nije me razodjenula, ali mi je dodirivala intimne dijelove.

Nakon što sam morao ustati, XXXXXXXXXXXXX su skinule košulje i počele govoriti razne gadarije. Najgore mi je bilo kad su me uhvatile u položaj između sebe koji je bio osobito ponižavajući. Ono što mnogi XXXXXXXXXX ne shvaćaju jest da muškarci također doživljavaj bol kao i žene ako ih se prisiljava na seks, možda čak i više, s obzirom na tradicionalnu ulogu muškarca. Obje XXXXXXXX su me uhvatile, jedna sprijeda, druga straga, obje su se trljale o mene svojim tijelima. I za to vrijeme su mi govorile razne gadosti i poigravale se s mojim intimnim dijelovima. To je trajalo sve do deset navečer, kad su me predale XXXXXXXXXX, novom liku kojega sam tek upoznao.

Istina, XXXXXXXX me nisu skinule niti jednom. Cijelo sam vrijeme imao na sebi uniformu.

“Doista si nagnjavio XXXXXXXXXXXXX", rekao je ovaj novi i odvukao me u tamnu prostoriju s još nekoliko čuvara. Tamo su me bacili na prljavi pod. Bio je potpuni mrak. XXXXXXXX je pustio jako glasnu glazbu, “Let the bodies hit the Floor”.

Nikad to neću zaboraviti. Onda su uključili jake reflektore raznih boja, od čega su me boljele oči.

“Ako zaspiš, prebit ćemo te.” Morao sam slušati tu pjesmu sve do jutra. Počeo sam moliti.

Oko pet ujutro, otprilike, XXXXX me posao natrag u ćeliju.

“Dobrodošao u pakao”, rekao mi je čuvar XXXXXXX kad sam se vratio u njegov blok. Nisam mu ništa odgovorio. No mislio sam si: “Ti zaslužuješ pakao više od mene s obzirom na to koliko gorljivo radiš sve ovo ne bi li tamo što prije dospio!” ( Preveo Saša Drach)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 00:31