ŠTO SE ZAPRAVO DOGAĐA U EGIPTU? Salopekova otmica došla u najosjetljivijem trenutku za tamošnju vlast

Tri desetljeća “ušuškan” pod vladavinom svog suvremenog “faraona” Hosnija Mubaraka, Egipat je proživljavao svoje razdoblje političke stabilnosti i relativnog ekonomskog prosperiteta. Stabilnosti, jer se Mubarak nakon atentata na svog prethodnika Anwara el-Sadata ognjem i mačem obrušio na militante koji su svoje korijene tražili u islamu.

Njegova vlast bila je, doduše, represivna, korumpirana, žestoko se obračunavala s političkim disidentima, izvanredno stanje u zemlji proglašeno još 1980. nije bilo ukinuto, no Egipat se (zahvaljujući i mirovnom sporazumu potpisanom s Izraelom) prometnuo na međunarodnu pozornicu kao faktor stabilnosti u regiji, država na koju SAD, hraneći je vojnom pomoći, može računati. A onda se dogodila 2011. godina.

Arapsko proljeće, začeto u Tunisu, munjevitom je brzinom prešlo egipatske granice. Stotine tisuća prosvjednika, umornih od Mubarakove samovolje, izašle su na ulice egipatskih gradova, pišući povijest na kairskom trgu Tahrir. Suočen s izvanrednim pritiskom, Hosni Mubarak naposljetku je u veljači 2011. bio primoran otići s vlasti i krenuti na turneju po egipatskim vojnim bolnicama i zatvorima, zajedno sa svojim sinovima, čekajući na sudske presude, pa njihova poništenja pa počinjanja novih procesa.

Drugi čin drame

No, bio je to samo početak drugog čina egipatske drame. Kako bi smirila strasti postrevolucionarnog kaosa, stvari je u svoje ruke preuzela vojska. Popela se na vlast, pojavljujući se u masi na Tahriru i predstavljajući se kao faktor stabilnosti koji će pomoći u tranziciji prema demokratskoj vladavini. Nakon godine dana prijelazne, vojne vladavine - tijekom koje se politička scena ispolarizirala na islamiste predvođene Muslimanskom braćom s jedne strane te sekularistima liberalima i vojskom na drugoj strani, na prvim demokratskim izborima održanima u Egiptu u pola stoljeća pobijedila su, doduše s vrlom malom prednošću, upravo Muslimanska braća sa svojim predsjedničkim kandidatom Mohamaedom Mursijem.

Njihova je pobjeda 2012. bila kratkog vijeka: naime, samo godinu dana kasnije dogodio se novi prevrat: nezadovoljni vladavinom Muslimanske braće i njihovom politikom puzeće islamizacije zemlje, Egipćani - ovaj put prije svega sekularisti i liberali, ponovno su zaposjeli egipatske ulice, kojima je opet, drugi put u tri godine, potekla krv.

Muslimanska braća

U novom valu prosvjeda vojska se ponovno svrstala uz prosvjednike te se na kraju žestoko okomila na Muslimansku braću, koji su pak krenuli u val protuprosvjeda. Mursi je konačno svrgnut, a tisuće njegovih pristaša, kao uostalom i on, završile su u zatvorima, a mnogi, uključujući i bivšeg predsjednika, osuđeni su na smrtne kazne na masovnim suđenjima.

Kao rezultat vojnog puča, koji nije tako nazvala većina zemalja na Zapadu, ali jest Turska pa su se odnosi tih dviju država pogoršali do krajnosti, vlast u državi preuzeo je, osvojivši izbore u svibnju 2014. godine, aktualni predsjednik Abdul Fatah al-Sisi (čovjek kojeg je na poziciju šefa vojnih snaga postavio upravo Mursi, a koji je bio šef vojnih obavještajnih službi u vrijeme Mubaraka), ostavljajući međunarodnu zajednicu da se pita hoće li Egipat postati autoritativna vojna diktatura - miljama daleko od cilja za kojim su tisuće vapile na Tahriru.

Topliji odnosi

Unatoč kratkom zahlađenju s SAD-om - i to upravo zbog vojnog puča 2013. - odnosi su ponovno procvjetali. Vojna pomoć, nakratko suspendirana, ponovno je u optjecaju, a Sisi se odlučio žestoko obračunati sa svakim pokušajem islamističkog militarizma u državi, ponovno se promećući u faktor stabilnosti u regiji: kako u odnosima s Izraelom jer je okrenuo leđa palestinskom Hamasu, tako u Libiji gdje sudjeluje u borbama protiv pripadnika tzv. IS-a, ali i u Siriji i Iraku jer podržava međunarodnu koaliciju. Konačno, uz Saudijsku Arabiju je u koaliciji koja se u Jemenu bori protiv šijitskih pobunjenika koji su srušili izabranog predsjednika Hadija. Više nego dovoljno razloga da bude trn u oku IS-u koji je u Sinajskoj provinciji pronašao saveznika koji će pripremati teren za, kako tvrdi kalif al-Bagdadi, “konačni obračun sa svim protivnicima unutar islama”.