PIŠE HRVOJE KLASIĆ

ŠTO JE SVE UTJECAJNI KARDINAL DOŽIVIO ZA POSJETA JUGOSLAVIJI '68. ZG nadbiskupija ga bojkotirala, on žestoko kritizirao dio klera koji se vezao uz NDH

 
Vrhunac zatopljavanja odnosa između Jugoslavije i Svete Stolice bio je susret poglavara Katoličke crkve i Josipa Broza Tita 1971. godine u Vatikanu
 Getty images

Nakon posjeta jugoslavenskog premijera Mike Špiljka Vatikanu u siječnju 1968. ubrzo je uslijedio i uzvratni posjet. Iako ne u svojstvu državnika, Jugoslaviju je početkom lipnja iste godine pohodio jedan od najistaknutijih predstavnika Rimokatoličke crkve, dekan Kardinalskog zbora kardinal Eugène Tisserant. Odluka da upravo on dođe u Jugoslaviju nije bila slučajna. Radilo se o svećeniku poznatom po antifašističkim stavovima koji se svojevremeno protivio izboru Eugenija Pacellija za papu te nastavio kritizirati neke njegove postupke tijekom rata nakon što je ovaj već postao Pio XII. Zanimljivo je da je upravo Tisserant kao kardinal kamerlengo dao posljednji blagoslov Piju XII, a zatim i potvrdio njegovu smrt 9. listopada 1958. godine.

Dolazak visokog predstavnika Svete Stolice koji se javno izjašnjavao kao veliki pristaša ekumenizma i dijaloga s državama u kojima su komunisti bili na vlasti, ali i koji je otvoreno kritizirao suradnju dijela katoličkih svećenika s fašističkim režimima tijekom rata, izazvao je velik interes jugoslavenske javnosti. U 12 dana, koliko je trajao njegov posjet Jugoslaviji (3. - 14. lipnja 1968.), kardinal je obišao Zagreb, Plitvička jezera, Ljubljanu, Brijune, Đakovo, Beograd, Kragujevac, Split, Trogir, Kotor i naposljetku Dubrovnik. Bio je gost na svečanoj akademiji JAZU u Zagrebu te na prijemima u njegovu čast u Slovenskoj i Srpskoj akademiji. Primili su ga predsjednica vlade SR Hrvatske Savka Dabčević-Kučar te predsjednik i potpredsjednik vlade SR Slovenije i SR Srbije. Prilikom boravka u Srbiji posjetio je patrijarha SPC-a Germana, a zatim i manastir Manasiju te spomen-groblje u Kragujevcu posvećeno žrtvama koje su pripadnici njemačke vojske strijeljali 1941. godine.

Dekan Kardinalskog zbora kardinal Eugène Tisserant snimljen tijekom razgovora sa Savkom Dabčević Kučar

Jedan od centralnih događaja Tisserantova posjeta bio je i susret s Josipom Brozom Titom na Brijunima. Iako nije uspijevao pronaći vremena za susret sa studentima koji su već danima protestirali širom Jugoslavije, jugoslavenski je predsjednik uspio odvojiti vrijeme za razgovor s osam godina starijim gostom iz Vatikana.

Tijekom boravka u Jugoslaviji Tisserant je izbjegavao (službene) razgovore o odnosu Crkve i države, točnije o položaju Katoličke crkve u Jugoslaviji. Međutim, koristio je svaku priliku da iznese svoj stav ne samo o prošlosti, nego i o budućnosti tih odnosa. Poseban interes, pa moglo bi se reći i divljenje kardinal je iskazivao prema ličnosti biskupa Strossmayera kao velikog zagovornika ideje ekumenizma.

To je istaknuo u svom govoru na svečanoj sjednici JAZU, a dodatno i puno konkretnije naglasio prilikom posjeta Đakovu. Boraveći u Strossmayerovu gradu kao gost đakovačkog biskupa Bäuerleina, Tisserant je izjavio: “Evo, vidite vi ovo Đakovo, tu se je u glavi ovog biskupa rodila misao o jugoslavenstvu i ona je odavde zračila nadaleko i naširoko. I što se dogodilo? Umjesto da Crkva ovdje drži visoko taj barjak jugoslavenstva, taj simbol jedinstva, ona se vezala za separatistički pokret koji je upravo Hrvatsku odveo na put izolacije od ostalih naroda Jugoslavije”.

Kardinal je zatim dodao da su katolički svećenici u Hrvatskoj pod utjecajem habsburškog klera uvijek bili konzervativni i da se taj konzervativizam zadržao i kasnije, posebno tijekom Drugoga svjetskog rata kada se dio Crkve vezao uz NDH i Pavelića. U taj dio svećenika nije ubrajao Stepinca za kojega je rekao da je nosio u sebi Strossmayerovu ideju jugoslavenstva, a ne separatističku i izdajničku politiku. Prema njegovim riječima, Stepinac ga je posjetio u Vatikanu nakon što je rat već počeo i rekao da se vraća u “tvrđavu fašizma” gdje ga čeka užasna situacija, ali da je njegovo mjesto uz narod. Tisserant je u još nekoliko situacija vrlo oštro komentirao ponašanje Katoličke crkve tijekom rata na području NDH.

Tijekom večere kod beogradskog nadbiskupa Bukatka upitan planira li posjetiti i Bosnu i Hercegovinu, Tisserant je rekao da želi biti što dalje od fratara koji su podržavali Antu Pavelića. Pritom se posebno prisjetio hercegovačkog fratra Radoslava Glavaša koji je obnašao dužnost načelnika u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja NDH. Zanimljivo je da je svoj izrazito kritičan stav o NDH kardinal Tisserant javno iznosio i tijekom rata. Poznati su njegovi razgovori s Nikolom Rušinovićem, poslanikom NDH u Rimu početkom 1942., u kojima upozorava da su “i sami franjevci, npr. otac Šimić u Kninu, sudjelovali u napadima na pravoslavno stanovništvo s ciljem uništenja Pravoslavne crkve.

Sasvim sigurno znam da su franjevci u Bosni i Hercegovini postupali na ogavan način i to me boli. Takvo što ne bi smjeli činiti obrazovani, kulturni i civilizirani ljudi, a kamoli svećenici”. S obzirom na to da se radilo o visokopozicioniranom službeniku Vatikana koji je osobno sudjelovao u događajima o kojima je govorio, njegove kritike o kolaboraciji dijela hrvatskih katoličkih svećenika s ustaškim režimom nije se moglo samo tako odbaciti i proglasiti komunističkom propagandom.

Svoj boravak u Jugoslaviji kardinal Tisserant je završio u Dubrovniku. Prije odlaska nazvao je Jugoslaviju “sretnom zemljom” jer u njoj “postoji dobro razumijevanje između različitih zajednica sastavljenih od raznih nacionalnosti i različitih jezika”. Iz ovih riječi vjerojatno se može iščitati jedan od glavnih razlog Tisserantova dolaska. Cilj je bio bolje se upoznati sa zemljom u kojoj su katolički i pravoslavni vjernici živjeli složno, a dvije bratske kršćanske crkve uspješno surađivale. Za ekumenizam Pavla VI. i Svete Stolice bio je to svakako zanimljiv i inspirativan primjer.

Unatoč pohvalama na račun prijema u Jugoslaviji, kardinal Tisserant nije bio zadovoljan baš svim “domaćinima”. Vidno razočaran bio je ponašanjem predstavnika Zagrebačke nadbiskupije. Na hladan prijem pomoćnih biskupa i višeg klera u Zagrebu požalio se i samom papi, istaknuvši kako su ga čak pustili da četiri dana potpuno sam služi misu u katedrali. Prema Tisserantovu mišljenju, radilo se o očitoj demonstraciji protiv njegova posjeta koji nije odgovarao “toj gospodi s preživjelim idejama iz prošlosti” koji daleko zaostaju za razvojem događaja u svijetu, ali i samoj Katoličkoj crkvi. Da se radilo o svojevrsnom bojkotu od strane “Crkve u Hrvata”, govori i činjenica da su brojni jugoslavenski mediji redovito i opširno izvještavali o Tisserantovu posjetu, osim Glasa Koncila.

Jedan od glavnih događaja posjeta kardinala Tisseranta Jugoslaviji bio je i susret s Josipom Brozom Titom na Brijunima

S tim u vezi zanimljiv događaj se dogodio i u samom Vatikanu. Govoreći pred jednim velikim skupom crkvenih arhivista i bibliotekara, Tisserant je Tita naveo kao primjer velikog državnika koji je najviše zaslužan za uspostavu bratstva i ravnopravnosti među jugoslavenskim narodima tijekom rata i nakon njega te za dosljedno provođenje politike neovisnosti svoje zemlje. Nakon što mu je jedan mladi hrvatski svećenik uputio kritiku zbog odlaska u komunističku zemlju i rekao da su zbog tog poteza nezadovoljni različiti “hrvatski krugovi”, Tisserant mu je oštro odgovorio da se treba sramiti svaki svećenik koji tako misli te da bi hrvatski svećenici trebali “zahvaliti Bogu što je na čelu njihove domovine takva ličnost kao što je Tito”.

Jugoslavenske vlasti bile su zadovoljne posjetom kardinala Tisseranta. Svjesni postojanja različitih struja u Rimokatoličkoj crkvi, cijenili su činjenicu da je papa u Jugoslaviju poslao upravo jednog progresivnog i na dijalog spremnog dužnosnika. Iako im je bilo jasno da kardinalove pa ni papine stavove o brojnim temama, posebno dijalogu s drugim vjerama i nevjernicima, ne dijeli dobar dio katoličkih svećenika u Jugoslaviji, nadali su se da će ovim posjetom biti osnažen onaj progresivni dio koji je već godinama uspješno održavao modus vivendi s vlastima.

Od početka 1960-ih odnosi između Jugoslavije i Vatikana rapidno su napredovali, ali je još uvijek postojao određen broj pojedinaca na svim stranama koji se s time nije slagao. Međutim, unatoč njihovoj brojnosti i utjecaju, ključno je bilo da su dvije osobe bezrezervno podržavale ovaj proces - papa Pavao VI. i predsjednik Tito. Njihovim zalaganjem su 1970., nakon 18 godina, ponovno uspostavljeni puni diplomatski odnosi. Već sljedeće 1971., poslije brojnih poruka koje su godinama razmjenjivali te u raznim situacijama iskazivali međusobno uvažavanje, Pavao VI. i Tito su se napokon i osobno upoznali.

Nakon što je na današnji dan prije točno 50 godina Vatikan pohodio Mika Špiljak kao prvi socijalistički premijer, tri godine poslije gost pape Pavla VI. bio je i Josip Broz Tito kao prvi predsjednik jedne socijalističke zemlje. I tom su prilikom ta dva svjetski ugledna državnika ponovila stavove da razlike ideološke, vjerske ili neke druge prirode ne moraju i ne smiju biti smetnja stabilnosti, suradnji i miru u svijetu. Naravno, ako, kako je istaknuo Pavao VI., u traženju pravih rješenja budu zajedničkim naporima sudjelovali ljudi dobre volje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 05:53