Što je Benedikt XVI poručio u pokajničkom pismu i zašto nije sigurno da ima Franjinu podršku

Umirovljeni papa Benedikt XVI (Joseph Ratzinger, 94) uputio je pokajničko pismo vjernicima svoje matične nadbiskupije Münchena i Freisinga, koju je kao nadbiskup ordinarij vodio 1977-1982, ukupno manje od pet godina. U tom pismu, o kojemu danas izvješćuje Vatican News, službeni novinski portal Svete Stolice, Ratzinger izražava "bol zbog zlostavljanja i pogrešaka u doba mog mandata u tim mjestima".

Pismo citiramo po službenome talijanskom prijevodu, a ne po njemačkome izvorniku.

U prvom dijelu pisma papa Ratzinger piše da je proživio "dane ispitivanja savjesti i razmišljanja" pošto je u njegovoj nekadašnjoj nadbiskupiji objavljen dokument o pedofilskim spolnim zlostavljanjima kojima je dio klera mučio maloljetnike. Opetuje da se ispričava zbog posve nehotične omaške kada je tvrdio da nije nazočio sastanku 15 siječnja 1980 na kojemu je odlučeno da se u njegovu arhidijecezu primi svećenik "koji se morao liječiti". I još dodaje da je "osobito zahvalan za povjerenje, podršku i molitvu koju mi je papa Frane osobno izrazio".

Bolesnik = zlostavljač

Nedovoljno upućenima treba objasniti da je bolesnik koga je trebalo liječiti u zbilji bio prijestupnik kojega je Crkva odbila kazniti, nego ga je iz jedne bavarske biskupije, u kojoj je već ekshibicionizmom spolno zlostavljao maloljetnike, prebacila u centralnu bavarsku nadbiskupiju, gdje je zatim također zlostavljao dječake, iskoristivši priliku koja mu je tako pružena. Dekvalifikacijom zločina u "bolest" predlagači prijelaza su zataškali krivicu. Ratzinger tvrdi da na sastanku nije rečeno i da on nije stoga znao da je kao "bolesnik" podvaljen serijalni pedofilski predator. To bi umanjilo njegovu osobnu, ali ne i "zapovjednu" odgovornost. Ako je pak znao, nijekanje bi nanijelo novu nepravdu i žrtvama, a i većini poštenih svećenika u nekad njegovoj nadbiskupiji.

Osobito je vrijedna pozornosti njegova napomena o Franinoj podršci, koja u tom kontekstu zvuči kao Papina podrška Benediktovoj tezi, za koju ne možemo znati je li istinita ili izmotavanje umirovljenog pape (ili njegova tajnika nadbiskupa Georga Gänsweina, ne možemo precizno znati). Iz drugih izvora doznajemo da je Papa podržao Benediktovu nakanu da izrazi žaljenje i da se za tu nakanu molio. A to nije isto.

U drugom dijelu pisma Benedikt XVI naglašava praksu Katoličke crkve da svakodnevno stavlja u središte svakoga euharistijskog slavlja "ispovijedanje našega grijeha i moljenje oproštenja. Javno molimo živoga Boga da nam oprosti naš grijeh, naš grijeh, naš preveliki grijeh." Podsjećamo da katolici tom prilikom govore o grijesima "mišlju, riječju, djelom i propustom". Jasno je, kaže dalje Ratzinger, na glasu kao prefinjen katolički teolog, da se "riječ prevelik ne odnosi na isti način na svaki dan, svaki pojedinačan dan. Ali me svaki dan propituje ne bih li morao govoriti o svome prevelikom grijehu. Pa mi kaže utješno da mi Gospodin, koliko god danas mogao biti velik moj grijeh, oprašta ako mu skrušeno dopuštam da me istraži i ako sam zaista nakanio sebe mijenjati."

"Nema mira bez pravde"

Ovdje i upućenima valja napomenuti da formulacija može zvučati i kao odricanje "nadležnosti" crkvene i opće javnosti – jer ako sam Bog oprašta i prevelik grijeh, javno ispovjeđen Njemu "i vama, braćo", nije na smrtnicima da svojom prosudbom derogiraju Božju. Ne, ne ide tako ni u Katoličkoj crkvi, jer su dvije sfere odvojene, pa je Crkva svojim oprostom redovito do samog stratišta pratila osuđenike na smrt koji su se pokajali, ali im to nije ukinulo ni sjekiru, ni vješala, pa ni lomaču u slučajevima kada je crkveni sud od svjetovnoga zahtijevao da s krivcem "postupi blago, po mogućnosti bez prolijevanja krvi". Naravno, od druge polovice XX stoljeća i Katolička crkva osuđuje smrtnu kaznu, sada odbacuje koncept kolektivne krivice, ali ne zahtijeva dokidanje svake krivice nego, naprotiv, kaže da "nema mira bez pravde", što je opetovao sv. Ivan Pavao II, papa koji je Ratzingera pozvao na dužnost prefekta Kongregacije za nauk vjere.

Nadalje, u svom pismu svojim bavarskim vjernicima Benedikt XVI podsjeća na izravne svoje razgovore sa žrtvama zlostavljanja koja su počinili klerici. "U svim mojim susretima, osobito za mnogih apostolskih putovanja, sa žrtvama spolnog zlostavljanja sa strane svećenika, suočio sam se s posljedicama prevelikog grijeha i naučio shvaćati da smo i sami uvučeni u taj preveliki grijeh kada ga zanemarujemo ili ga ne tretiramo dovoljno odlučno i odgovorno, kao što se često događalo i još se događa."

"Molim za oprost"

"Kao i u tim susretima, još jednom mogu samo izraziti spram svih žrtava spolnog zlostavljanja svoj duboki sram, svoju veliku bol i svoju iskrenu molbu za oprostom. Imao sam velikih odgovornosti u Katoličkoj crkvi. Utoliko je veća moja bol zbog zlostavljanja i pogrešaka u doba mog mandata u tim mjestima. Svaki pojedini slučaj spolnog zlostavljanja je grozan i nepopravljiv. Žrtvama spolnih zlostavljanja upućujem duboku sućut i žalim zbog svakog slučaja", ponavlja umirovljeni papa višekratno izražen svoj stav.

Zatim u pismu kaže da sve jasnije shvaća "trepet i strah koji je Krist proživio na Maslinskoj gori kad je uvidio kroz koji užas mora proći. To što su učenici u tom trenu spavali predstavlja na žalost stanje koje se i danas iskazuje i za koje se i ja ćutim prozvanim. I zato mogu samo moliti Gospodina i sve anđele i svece, a i vas, drage sestre i draga braćo, da molite za me Gospodina Boga našega."

Benedikt XVI zaključuje to svoje pismo riječima: "Veoma brzo ću se naći pred konačnim sucem svog života. Iako gledajući unazad na svoj dug život mogu imati mnogo motiva za bojazan i strah, ipak mi je duh smiren jer se čvrsto uzdam da Gospodin nije samo pravedan sudac, nego je istodobno i prijatelj i brat koji je već propatio zbog mojih nedostataka, pa je stoga, iako sudac, istodobno i moj odvjetnik (Paraklet) [Tješitelj, jedan od naziva Duha svetoga]. Na domak sudnjega časa postaje mi jasna milost što sam kršćanin. To što sam kršćanin daje mi poznanstvo i, štoviše, prijateljstvo sa sucem mog života te mi dopušta da s povjerenjem prođem kroz mračna vrata smrti", zaključuje Benedikt XVI u tonu koji se u rimskom govorništvu uvrštavao u captatio benevolentiae, u konkretnom slučaju traženje sućuti za ljudsko biće pred izlaznim vratima života.

Priložen sastavak pravnih stručnjaka

Pismu je priložen i kratak sastavak, na tri stranice, koji su potpisali četvorica pravnih stručnjaka - Stefan Mückl, Helmuth Pree, Stefan Korta i Carsten Brennecke – koji su već prethodno pomagali Benediktu pri sastavljanju 82 stranice odgovora na pitanja neovisnoga odvjetničkoga istražnog povjerenstva koje je na zahtjev sadašnjeg nadbiskupa Münchena i Freisinga, kardinala Reinharda Marxa, istraživala povijest spolnih zlostavljanja malodobnih sa strane pripadnika klera te arhidijeceze. Ti su odgovori izazvali polemiku.

U njima je bila i pogreška u prijepisu na koju Ratzinger baca krivnju za netočnu tvrdnju da nije bio na sastanku na kojemu je prihvaćen serijalni pedofilski predator. Uostalom, u Benediktovoj biografiji koju je 2020 objavio Peter Seewald, sam papa Ratzinger je rekao da je nazočio inkriminiranoj sjednici, pa je to jak argument da nije namjerno lagao.

U odgovorima povjerenstvu Benedikt je naglasio da su zlostavljanja, uključujući i ekshibicionizam, "užasni", "grešni", "moralno predbacivi", te "nepopravljivi". S druge strane, spomenuti pravni stručnjaci su podsjećali da po tadašnjemu kanonskom pravu ekshibicionizam (javno izlaganje odnosno manipuliranje spolovila) "nije bio kazneno djelo u sklopu kanonskog prava".

Predsjednik katoličke Njemačke biskupske konferencije mons. Georg Bätzing, biskup ordinarij Limburga u Kölnskoj crkvenoj pokrajini, prethodno je oštro prozvao Benedikta XVI riječima da papa emeritus "mora govoriti, mora zaobići svoje savjetnike i u biti izreći jednostavnu rečenicu: 'Navukao sam na sebe krivnju, počinio sam greške i ispričavam se onima koji su pogođeni'. Drugačije neće ići." Bätzing danas još nije komentirao Benediktovo pismo, a ni kardinal Marx.