STO GODINA OD VELIKOG RATA Europa je nakon toga bila desetkovana

Prvi svjetski rat s deset milijuna mrtvih i 20 milijuna ranjenih te glad, regionalni sukobi i Španjolska gripa koji su izbili u poraću i odnijeli još četiri puta toliko žrtava, desetkovali su Europu i demografski i moralno.

"Europa je bila golema grobnica. Naslijeđe Velikog rata bilo je pogubnije za moral ljudi nego za gospodarstvo", kaže francuski povjesničar Jean-Yves Le Naour, specijaliziran za Prvi svjetski rat. "Za razliku od godina 1944/1945. koje su donijele nadu u bolju budućnost, u bolji svijet... društvo je 1919. bio paralizirano teretom mrtvih", objasnio je.

Tri milijuna ratnih udovica i šest milijuna siročadi zavili su Europu u crno, nastupilo je "doba velikog oplakivanja", ocjenjuje Annette Becker, profesorica povijesti na pariškom sveučilištu.

"U Francuskoj, koja je iskusila neka od najtežih ratnih stradanja, procjenjujemo da su između dvije trećine i tri četvrtine francuskog društva bile izravno ili neizravno u koroti", kaže Becker. "Dimenzije osobne tragedije nisu se mogle usporediti ni s čime u prošlosti - te silne smrti mladih ljudi, te nasilne smrti s neviđenim mutilacijama".

Manje poznati aspekt razdoblja nakon Prvog svjetskog rata bio je velik trud vlada da suzbiju znakove žaljenja jer se oplakivanje smatralo "izdajom" boraca koji su se veličanstveno žrtvovali u bitki.

Oplakivanje je postalo još teže zbog razočarenja koje je nastupilo nakon rata. Povratak mira nije donio mnogo koristi ljudima koji su se borili na bojišnici, a ratni gubitnici osjećali su "strašnu mržnju i frustraciju zbog uvjeta mirovnog sporazuma koji su u konačnici stvorili okvir za Drugi svjetski rat", navodi Becker.

Prebrojavanje mrtvih među milijunima stradalih boraca bilo je prestrašno. U prosjeku, 900 Francuza i 1200 Nijemaca ginulo je svakog dana između 1914. i 1918. godine.

Preživjeli su se pak kući vraćali s teškim i trajnim sjećanjima na užase kojima su svjedočili.

Amputirani, osakaćeni, slijepi i s brojnim drugim oštećenjima kao posljedicama izloženosti bojnim otrovima, vidljivih svima, bili su jasni simboli užasa novih tehnologija testiranih na bojištu: strojnica, bojnih otrova, bacača plamena i topništva korištenog u dotad neviđenim razmjerima.

Unatoč naporima da se tim žrtvama pomogne - Francuska je tako ustanovila nacionalnu lutriju namijenjenu isključivo financiranju rekonstrukcije "slomljenih lica" - mnogi od tih usamljenih, izobličenih ljudi završili su kao prosjaci na ulicama.

A mnogi drugi svoje su dane odbrojavali zatvoreni u azilima. Procjenjuje se da je gotovo polovica preživjelih pretrpjela neki oblik mentalne traume.

Ranih poslijeratnih godina te su nevolje bile još nepodnošljivije zbog izostanka razumijevanja okoline. Tek 1915-1916. liječnici su počeli ozbiljno proučavati psihološke traume. "U kontekstu opadanja morala, često se sumnjalo da je ludilo pokušaj vojnika da izbjegne svoju dužnost", objašnjava Becker.

Novija istraživanja konačno su bacila novo svjetlo na domet počinjene štete. Danas se zna da je oko 600.000 njemačkih vojnika bilo liječeno zbog psiholoških poremećaja tijekom rata. U Francuskoj je oko 20.000 bolničkih kreveta, ili oko 15 posto od ukupnog broja, bilo namijenjeno za takve slučajeve. Velika Britanija osigurala je oko 65.000 posebnih mirovina za traumatizirane ratom. Dvadeset godina poslije, u azilima je bilo najmanje 4000 francuskih veterana Prvog svjetskog rata koji su još živjeli u noćnim morama do tada neviđenih barbarstava kojima su svjedočili.