Da bi se shvatilo što se dešava u Siriji, potrebno se vratiti osamdeset godina unazad. Jer to je država u kojoj dulje od pola stoljeća traje sukob između diktatora na vlasti i radikalnih muslimana. A dobrih rješenja nema.
Do 1941. Sirija je bila pod francuskim mandatom, ali francuske trupe su državu napustile nakon završetka Drugog svjetskog rata. U sljedećim desetljećima uslijedio je ni više ni manje nego 21 vojni udar, a posljednji je u studenom 1970. vodio 41-godišnji zapovjednik zrakoplovstva Hafez al-Asad. S obzirom na brojne prijašnje pučeve, nije se pretpostavljalo da će obitelj tog Alavita postati dinastija koja će dulje od pola stoljeća čvrstom rukom vladati Sirijom.
Uži krug novog šefa države činila je njegova rodbina: mlađi brat Rifat vodio je takozvane obrambene brigade, a Asadov zet Adnan Makhlouf postao je zamjenik zapovjednika predsjedničke garde. Predsjednikova supruga Anisa također je igrala značajnu ulogu u upravljanju državom - dolazila je iz bogatog klana Makhlouf, koji je na mnogo načina djelovao kao jamac stabilnosti režima.
Unatoč svom autokratskom stilu vladavine, Asad je među Sirijcima bio popularan zbog gospodarskih i društvenih reformi. Postavio je gornje granice cijena osnovnih proizvoda, a u vanjskoj politici je zagovarao ujedinjenje arapskog svijeta protiv američkog imperijalizma te je, poput mnogih, Izrael smatrao glavnim neprijateljem muslimanskog svijeta.
Ali unutar Sirije se žestoko obračunavao s pripadnicima Muslimanskog bratstva, koji su ga jednom zamalo ubili. Najbrutalnija epizoda u sukobu između Asadova režima i islamista dogodila se u veljači 1982. kada su obrambene brigade pod zapovjedništvom Rifata Asada bombardirale i upale u grad Hamu ubivši desetke tisuća ljudi, od kojih su mnogi bili civili.
Sin nasljednik prijestolja
Islamisti su bili smrtni neprijatelji i Bašara al-Asada, koji je na vlast došao u srpnju 2000., nakon očeve smrti. Suočio se s brojnim protivnicima, a u veljači 2011. policija je u gradu Daraa na jugozapadu Sirije privela 15 tinejdžera zbog grafita koji kritiziraju režim. Dva tjedna kasnije diljem zemlje počeli su prosvjedi protiv diktature, utjecaja vojske i monopola predsjednikove rodbine u politici i gospodarstvu.
Odluka o brutalnom gušenju nemira dovela je do izbijanja krvavog građanskog rata, u kojem je ubijeno najmanje 350.000, a prognano šest milijuna Sirijaca. U početku se vladinim snagama suprotstavila Slobodna sirijska vojska, koja se pozicionirala kao umjereni dio sirijske oporbe i djelovala je uz potporu Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Francuske. S vremenom je pozicija sekularnih protivnika Asadova režima oslabjela, a glavni Asadovi neprijatelji postale su terorističke organizacije al-Qa‘ida i Islamska država.
Bašar al-Asad se održao zahvaljujući pomoći Hezbolaha, a od 2015. i direktnoj intervenciji Rusije. No premda se situacija stabilizirala, najveći dio teritorija vratio pod vladinu kontrolu, a snage Islamske države su poražene, brza ofenziva sirijske oporbe, koju čine islamisti organizacije, a koja je počelo u studenom 2024. izazvala je munjeviti pad dinastije Asad.
Trenutačno su u Siriji najvažniji selefije, koje vodi organizacija pod nazivom Hayat Tahrir al-Sham. To je nekadašnji ogranak al-Qa‘ide u Siriji, koji je prije bio poznat kao Jabhat al-Nusra, a od 2019. godine djeluju kao Hayat Tahrir al-Sham pod pokroviteljstvom Turske. Cilj im je bio osloboditi Siriju od Asada i u tome su uspjeli. Ispod njih postoji još dosta velik broj selefijskih skupina koje imaju brojne regrute iz postsovjetskog prostora, od Uzbekistana do Tadžikistana, ali i iz Ruske Federacije, na primjer Dagestana.
Ništa bez pomoći Turske
Islamisti bi teško uspjeli bez pomoći Erdoganove Turske, koja je regrutirala je borce iz središnje Azije, s Bliskog istoka i iz sjeverne Afrike, isplaćivala njihove plaće i osiguravala sve što im je potrebno. Uostalom, bili su bazirani u dijelovima Sirije koji su pod turskom okupacijom od 2019. Sve te uvježbane snage pokrenule su ofenzivu jer su Iran i Hezbolah pretrpjeli velike gubitke od Izraelaca, a Asadov moćni saveznik Rusija je zaglavila u Ukrajini.
Tayyip Erdogan mora biti zadovoljan razvojem događaja. Već godinama je glavni cilj Turske sprečavanje uspostave autonomne ili čak slobodne kurdske oblasti, a dodatni motiv predstavlja Erdoganova neoosmanska politika s ciljem da Turska opet postane vodeća sila na Bliskom istoku. Zbog toga je u listopadu 2019. Turska pokrenula nelegalnu vojnu operaciju s ciljem stvaranja tampon-zone na svojoj granici sa Sirijom. Ubrzo potom, postrojbe sirijske armije ušle su u grad Tel Tamer jer su se tako dogovorili Bašar al-Asad i Kurdi da bi se suprotstavili ofenzivi Turske. Tel Tamer se nalazi na strateški važnom autoputu M4, koji se proteže od istoka ka zapadu Sirije, a Erdogan je dugo čekao trenutak osvete.
Kurdi su trn u oku i islamistima. Oni vladaju u sjeveroistočnoj Siriji, gdje se nalaze naftna nalazišta, a do sada su održavali labavo savezništvo s Asadovim režimom. To je prošlost, a za očekivati je borbe između selefija i Kurda, koji se međusobno mrze iako znaju privremeno surađivati. Ali već sada u jednoj od regija Sirije selefije su krenuli protiv Kurda i vjerojatno će u budućnosti pokušati osvojiti i njihove teritorije. Posebno ako kurdski saveznik, a to je Amerika, zbilja odluči ostaviti Siriju, kako najavljuje budući predsjednik Donald Trump. Treba se nadati da u Washingtonu ipak nisu toliko skrenuli.
Također, veliko je pitanje što će biti s Alavitima, donedavno povlaštenom grupacijom koja čini 13 posto sirijskog stanovništva. Iako je vođa HTS-a Abu Mohammed al-Julani izjavio da su spremni za vladu u kojoj će biti zastupljene sve manjine, orijentalistica Dina Linijskaja sa Sveučilišta u Tel Avivu, u intervjuu portalu Meduza, racionalno upozorava da u to ne treba jako vjerovati jer sada će se suniti željeti osvetiti za desetljeća ugnjetavanja.
Ona radi paralelu s Irakom nakon svrgavanja Sadama Huseina. Dok su u Siriji potlačena većina bili suniti, u Iraku su to bili šijiti, a Sadam i njegova elita su bili suniti. Šijiti su ubijani masovno, ponekad čak i kemijskim oružjem, ali kada je Sadam svrgnut, šijiti su krenuli protiv sunita. Suniti sada mogu učiniti isto protiv Alavita u Siriji. "Da sam Alavit, ne bih puno vjerovala obećanjima", rezimirala je Dina Linijskaja.
U središnjim dijelovima nalazi se i nekoliko enklava pod vlastima Islamske države, a američko zrakoplovstvo je bombardiralo baze ISIL-a jer je najmanje što treba u sirijskom kaosu povratak tih luđaka. Osobito nakon za sada nepotvrđenih informacija o lokalnoj suradnji selefija i ISIL-ovaca.
Na jugu Sirije žive druzi, ali oni su poznati kao zajednica koja se slaže sa svakim na vlasti, iako i oko toga treba biti oprezan. Za "pravovjerne" muslimane, druška verzija islama se smatra bogohuljenjem.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....