Staljin je imao 25 tisuća knjiga po kojima je pisao uvrede i psovke, samo je jednog autora poštedio

U povijest je ušao kao strašni diktator odgovoran za smrt milijuna ljudi. No, prije nego je postao boljševik i monstruozni tiranin, sovjetski vođa Josif Visarionovič Džugašvili Staljin (1878.-1953.) bio je pjesnik koji je na svom materinjem gruzijskom jeziku pisao domoljubne i nježne romantične pjesme.

Čini se da ga je ljubav prema knjigama držala cijeli život jer posjedovao je biblioteku s oko 25.000 knjiga, časopisa, rukopisa i pamfleta za koju se saznalo tek krajem 1980-ih kad su tijekom Perestrojke otvoreni arhivi iz Staljinova doba.

Golema zbirka

- Staljin je bio strastveni čitatelj - kaže britanski povjesničar Geoffery Roberts koji je istražio rusku arhivsku građu te nedavno objavio knjigu "Stalin's Library: A Dictator and his Books" (Staljinova biblioteka: Diktator i njegove knjige).

Staljinova biblioteka nalazila se u njegovoj dači u Kuntsevu blizu Moskve koja je izgrađena 1933./34. prema nacrtu arhitekta Mirona Meržanova. Biblioteka, površine 30 četvornih metara, zauzimala je središnji dio dače, a prema pričama svjedoka bila je jedina ugodna prostorija u kući. Imala je četiri velike i duboke police za knjige. Kako je Staljinova zbirka bila toliko velika, mnoge knjige bile su pohranjene u zasebnoj zgradi i donošene mu prema potrebi.

Sovjetski diktator svom je osoblju naredio da klasificira knjige pa su one raspoređene u više od 40 kategorija: od filozofije i psihologije do sindikata, umjetničke kritike i lijepe književnosti. Staljin nije imao vremena pročitati sve što je posjedovao, ali je puno toga mu je ipak pošlo za rukom. Od lijepe književnosti najviše je volio Balzaca i Cervantesa, Shakespeareove drame i kratke priče Guya de Maupassanta. Staljin je imao i svoje privatno kino, uživao je u vesternima i čitao filmske scenarije, često je zahtijevao da vidi pisce i redatelje kako bi im prigovorio o političkoj neadekvatnosti njihova rada prije snimanja bilo kakvog filma.

Nije bio pažljiv i uredan bibliofil, nego je ostavljao masne tragove svojih prstiju za što se saznalo kad je Maksimu Gorkom vratio neke od posuđenih knjiga. Upravo su ti masni tragovi nadahnuli pjesmu Osipa Mandeljštama o "debelim prstima", "kremaljskog planinara" s "brkovima žohara" što je pjesniku osiguralo smrt u Gulagu. Kao svemoćni vladar, Staljin je bio je zastrašujuće arbitraran u svom ophođenju prema piscima: nagađa se da je odgovoran za smrt Maksima Gorkog i samoubojstvo Vladimira Majakovskog. No, s druge strane branio je od progona antikomuniste poput Mihaila Bulgakova i Borisa Pasternaka, kojega je zaštitio od progona riječima: "Pustite toga stanovnika oblaka na miru".

Volio je vojnu povijest

Staljin je u knjigama često crvenom, plavom i zelenom olovkom ispisivao izraze prezira ili neslaganja: "ha ha", "besmislica", "glupost", "smeće", "budala", "gadovi", "ološ", "svinja", "lažljivac", "podlac" i "odjebati". Ipak, u Lenjinovim knjigama, koje je najčešće čitao, nije ostavio tragove neslaganja ili kritike.

Staljin je bio strastveni čitatelj vojne povijesti. Na sastanku 1942. u Moskvi, bojnika Arthura Birsea, koji je bio prevoditelj s ruskog Anthonyju Edenu, izaslaniku Winstona Churchilla, zadivio je svojim dubokim znanjem o pohodima vojvode od Wellingtona u Španjolskoj tijekom rata 1808.-1814. godine. Nakon Staljinove smrti i kampanje destaljinizacije koja je uslijedila, knjige iz njegove biblioteke su raspršene, ali nekima od njih i danas se može ući u trag.