Kad je u subotu Volodimir Zelenski stao uz Aleksandra Vučića, u Palači Srbija mogao se primijetiti golemi narančasti slon kojeg kao da u Lijepoj našoj odbijamo komentirati, iako je u svakom slučaju intrigantniji nego zahvale na „prijateljskom" gostoprimstvu, obostrana srpsko-ukrajinska podrška teritorijalnoj cjelovitosti, najava sporazuma o slobodnoj trgovini Ukrajina-Srbija, ili novi paket humanitarne pomoći za ukrajinsko zdravstvo i energetiku…
Naime, iznad glava Zelenskog i Vučića kao da je lebdjelo pitanje što zapravo znače informacije koje su doplivale do europske, hrvatske i srpske javnosti na marginama beogradskog susreta: kako se uopće dogodilo da je Srbija – koja se profilirala kao država s političkim simpatijama za režim Vladimira Putina – na prodaji oružja Ukrajini zaradila 800 milijuna eura, te kako to da će Srbija dobiti naprednu tvornicu dronova, pri čemu su i Ukrajinci raspravljali o suradnji sa Srbijom na dronovima tj. upravo na oružju za koje među vojnim ekspertima vlada konsenzus da je u Ukrajini promijenilo vizije ratova budućnosti? Je li susret Vučić-Zelenski signal da su sigurnosne pozicije u regiji ipak bitno drugačiji nego što smo ih zamišljali mi u Hrvatskoj, maloj i otvorenoj zemlji koja se u sigurnosnim politikama usko vezala uz izrazito pro-ukrajinski, zapadnoeuropski politički mainstream?
Prije susreta Vučić-Zelenski Financial Times objavio je članak o tome da je Ukrajina na različite načine u dvije-tri godine dobavila oko 800 milijuna eura srpskog streljiva raznih kalibara, uključujući kalibre kompatibilne sa sovjetskim sustavima kojih je još mnogo na ukrajinskom bojištu. Posao je išao kroz treće zemlje, niti Vučić ni Zelenski nisu se hvalili epskim pozadinskim poslom, niti su ga demantirali, a FT je bio i ostao pouzdani izvor.
Preciznije, Vučić je na presici, odgovarajući na novinarsko pitanje, ove informacije nazvao uglavnom točnima, a indirektnu prodaju oružja uokvirio je kao dio srpskoga gospodarskog oporavka, uz ogradu da nije njegova stvar gdje roba na kraju završi. Mehanizam srpskih isporuka Ukrajini bio je klasična siva shema: komponente iz srpskih tvornica izvoze se tvrtkama u Bugarskoj i Češkoj, ondje se sklapaju i šalju dalje, uz SAD, Španjolsku i Češku kao posrednike. Uostalom, mi smo prije koji mjesec doznali i da je Ukrajina kupovala ogromne količine komponentni za dronove iz NR Kine, što im je postalo toliko važno da je EU čak pristala financirati cijeli posao. EU i NR Kina trenutačno imaju blago rečeno osjetljive trgovinske odnose, pri čemu NR Kina dominira kao moćniji izvoznik, a EU je preplavljena kineskim proizvodima te se k tome trsi sama proizvoditi dronove; jer su dronovi oružje budućnosti!
Bilo kako bilo, u Beogradu smo doznali da je Srbija na osnovni svoje oficijelne „neutralnosti“ u ukrajinsko-ruskom sukobu odradila dobar izvozni posao, pa i putem trgovala sa EU upravo statusom „malo zločestih“ odnosno neprilagođenih susjeda.
Bivši američki veleposlanik u Beogradu Christopher Hill u razgovoru za Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) ispričao kako mu je na početku mandata ukrajinski veleposlanik došao s popisom hitno potrebne opreme, kako je američka ambasada provjerila ima li Srbija kapacitet — i imala ga je (navodno) — te kako su Sjedinjene Države potom poduprle kupnju znatnih količina srpskog streljiva. Prijelomnom točkom Hill naziva susret Vučića i Zelenskog u Ateni 2023., nakon kojeg se suradnja, unatoč beogradskom odbijanju sankcija Moskvi, samo širila. Drugim riječima: dok je Srbija javno njegovala rusko prijateljstvo, njezino je streljivo pod američkim posredovanjem punilo ukrajinske topove, bilance srpskih poduzeća te i srpski proračun.
FAZ je, kao vrlo ozbiljan medij, dan uoči posjeta pisao o mogućnosti znatno dublje srpsko-ukrajinske suradnje koja bi mogla ići i do zajedničke proizvodnje dronova, kroz svojevrsnu trilateralu u kojoj bi Ukrajina dala znanje stečeno u ratu, Srbija poslužila kao mjesto proizvodnje, a Ujedinjeni Arapski Emirati kao financijer. Spominjala se navodno i proizvodnja topničkog streljiva. Sve to nema službene potvrde, ali sada vidimo da su se Vučić i Zelenski sastali, rukovali, pa potvrdili postojanje nekakvih velikih planova.
Koliko su Vučić i Zelenski zapravo javno rekli, a koliko nisu, jest omjer koji je vrlo teško odvagnuti, jer se može raditi i o pozicioniranju bez stvarnih namjera, ili o tajnom dogovoru uz ostavljanje manevarskog prostora za promjenu smjera od 180 stupnjeva. Ono što je Vučić na presici službeno najavio bila je jedna druga tvornica, a ne srpsko-ukrajinska: pogon za proizvodnju dronova koji Srbija gradi zajedno s Izraelom, s otvaranjem već u rujnu, na koje je ukrajinsko izaslanstvo pozvano kao gost, uz predsjednikovu pohvalu da su Ukrajinci „vrlo uspješni" u tom poslu te da imaju vlastite tvornice. Na izravno pitanje o vojnoj suradnji Vučić je, podsjetimo, odgovorio onako kako se uspješno migolji u politici: danas o tome nema govora, ali kad rat završi; to je druga priča.
Hrvatski su mediji posjet uglavnom čitali kroz srpski odnos prema Moskvi — RTL je konstatirao da je Zelenski stigao „kod Putinova saveznika", HRT je podsjetio da su Srbija i Bjelorusija jedine europske države bez sankcija Rusiji… To su naravno relevantna pitanja, ali nekako je promaklo pitanje vrlo konkretnih interesa; novca, odnosno što tu donosi političko pozicioniranje kao jednog od gorljivijih prijatelja Ukrajine, a što neka neobična vrsta neutralnosti?
Vlada RH navodi 385 milijuna eura ukupne bilateralne pomoći i 16 paketa vojne pomoći, uz još 15 milijuna eura kroz NATO-ov PURL.. Većina toga odnosi se na Ukrajinu. To je trošak, a ne prihod. Po udjelu u BDP-u Hrvatska je dvanaesta u svijetu kad govorimo o pomoći Ukrajini. Ukupan komercijalni izvoz hrvatske vojne robe u sve destinacije svijeta iznosio je lani rekordnih 182,6 milijuna eura, i to najvećim dijelom nema veze s Ukrajinom. A Srbija je na Ukrajini kroz pozadinske poslove zaradila 800 milijuna na prodaji oružja 800 milijuna? Hm. Srbija je bila trgovac, Hrvatska donator.
I situacija na ukrajinsko-hrvatskoj i ukrajinsko-srpskoj suradnji na proizvodnji dronova postala je puno intrigantnija nego što je bila prije susreta Vučić-Zelenski. Priča nam je ranije zvučala vrlo logično jer su hrvatske napredne tvrtke bile uključene u zapravo najvažniji ukrajinski vojni program. Dronovi su, sada svi već znamo, upravo u Ukrajini, zahvaljujući ukrajinskoj snalažljivosti, promijenili budućnost ratova. Osječka Orqa, najveći europski proizvođač bespilotnih letjelica i komponenti, koji radi s više od 50 zemalja, uključujući 24 članice NATO-a, članica je osnivačica EU-ukrajinske Drone Alliance, pokrenute u srpnju: devet tvrtki iz EU radi s devet ukrajinskih, a savez je nastao dva dana nakon što su Ursula von der Leyen i Zelenski potpisali „Drone Deal"; dogovor koji cilja na zajedničku proizvodnju dronova i protudronskih sustava do kraja 2026. te protubalističkih do 2028.
Uz to, Orqa je u travnju s ukrajinskim General Cherryjem potpisala memorandum o zajedničkoj proizvodnji presretačkih dronova: podzemni pogon za komponente gradi se u Ukrajini u sklopu programa „Build in Ukraine", a serijska proizvodnja pokreće se u Hrvatskoj. Formula je „ukrajinsko ratno iskustvo plus hrvatska proizvodnja bez kineskog traga".
Hrvatska tvrtka, dakle, tiho gradi jednu od ozbiljnijih europskih pozicija u dronskoj industriji, s Ukrajinom, ne mimo nje. I sve se doimalo vrlo racionalno, dok nismo doznali da Srbija s Izraelom gradi tvornicu dronova, te da su prema ozbiljnim izvorima u ozbiljnim razgovorima o dronovima s Ukrajincima.
U globalnom geopolitičkom metežu situacija na Balkanu upravo počinje nalikovati na utrku u naoružavanju koja budi nelagodu, a čini se da male i otvorene države kao RH tu same zapravo ne mogu ništa naročito jer su ovisne o prevladavajućim procjenama i odlukama na razini EU te velikim članicama. Pri tome se svaki nastavak sukoba u Ukrajini, kao i šireg geopolitičkog, čini kao automatski rast rizika upravo za male države, jer se njihovi (mali) interesi u nekom trenutku lako mogu zaobići. Kriterij obilaska interesa manjih vrlo je jednostavan; bio i ostao – kad nešto treba većima i moćnijima, manji se trebaju nakloniti.
Pri tome je srpsko-ukrajinski aranžman oko streljiva strukturno istovjetan jednoj bolnijoj europskoj kontradikciji. U srpnju je, prema Financial Timesu, Europska unija Ukrajini odobrila iznimku kojom dio od čak šest milijardi eura obrambenog kredita (prva tranša od 5,9 milijardi, namijenjena upravo dronovima, unutar programa od 60 milijardi za ukrajinsku obranu) smije potrošiti na kineske komponente za dronove. To se dogodilo iste godine u kojoj je smanjenje ovisnosti o kineskim lancima proglašeno strateškim ciljem Unije, i to od Unije koja je Kinu proglasila „ključnim omogućivačem" ruskog rata. Razlog je jednostavan i neugodan: europske tvornice ne mogu isporučiti dovoljno, a do 65 posto fizičkog hardvera u ukrajinskim FPV dronovima potječe iz Kine; dronovima koji, po ukrajinskim procjenama, uzrokuju oko 80 posto ruskih gubitaka na bojištu. Logika je posve ista kao kod srpskog streljiva: kupuješ od ideološkog protivnika jer sam ne umiješ proizvesti.
Uostalom, je li bilo nerazumno barem očekivati da tobože "neutralni" neće sjajno zarađivati na prodaji oružja, dok svi mi koji smo se zbog Ukrajine odlučili suzdržavati, radimo to u korist vlastite štete od ruskih energenata?
Uvoz ruske nafte pao je u 2025. ispod 3 posto, ali ruski plin i dalje čini oko 13 posto europskog uvoza, vrijedan više od 15 milijardi eura godišnje. Samo na Yamal LNG Unija je lani potrošila oko 7,2 milijarde eura, više nego 2024. Najporazniji podatak dolazi od CREA-e: od početka invazije EU je uvezla ruskih energenata za više od 230 milijardi dolara; više nego što je za isto razdoblje Ukrajini dodijelila u vojnoj, financijskoj i humanitarnoj pomoći (oko 180 milijardi, prema Kielskom institutu). Drugim riječima, europski novac istodobno održava ukrajinski otpor, ali i ovisi o ruskim energentima, pri čemu inzistiramo da nam je bolje bez (povoljnijih) ruskih energenata te time induciramo opći rast cijene energije, uz pad konkurentnosti.
Europa se nije i ne može diverzficirati s globalnog tržišta energenata jer je tržište, što je većini postalo 100 posto jasno tek nakon krize u Hormuzu. Do nedavno se na razini EU diverzifikacija od ruskih energenta brkala sa supstitucijom ovisnosti: uvoz američkog LNG-a skočio je s 21 na oko 81 milijardu prostornih metara između 2021. i 2025., čineći 57 posto europskog LNG-a, u vrijednosti od oko 28 milijardi eura. Pri čemu za cijenu kao nije pristojno pitati.
