Slučajno otkriven tajni megagrad Maja sa 6700 zgrada koji se stoljećima skrivao ljudima pred nosom

Mladi doktorand arheologije koji je pregledavao podatke na internetu, slučajno je otkrio davno zaboravljeni grad Maja skriven duboko u džunglama Meksika, piše BBC.

Arheolozi su u jugoistočnoj državi Campeche pronašli piramide, sportske terene, amfiteatre te čitave četvrti nekadašnjeg grada.

Kompleks - kojeg su nazvali Valeriana po obližnjoj laguni - otkriven je pomoću Lidara, vrste laserskog snimanja koje mapira strukture skrivene pod vegetacijom.

Znanstvenici smatraju da je Valeriana bio grad drugi po gustoći naseljenosti, odmah iza Calakmula, koji se smatra najvećim nalazištem kulture Maja u Latinskoj Americi.

Ukupno tri lokacije su otkrivene ‘slučajno‘ kada je jedan arheolog pregledavao podatke na internetu.

‘Na otprilike 16. stranici Googlea pronašao sam istraživanje obavljeno laserom koje je napravila meksička organizacija za praćenje okoliša‘, kaže Luke Auld-Thomas, doktorand na Sveučilištu Tulane u SAD-u.

To istraživanje obavljeno je pomoću spomenutog Lidara - tehnike kojom se iz aviona ispaljuju tisuće laserskih impulsa te se potom očitava vrijeme potrebno da se signal vrati što omogućuje mapiranje objekata na pretraživanom području.

No kad je Auld-Thomas obradio podatke arheološkim metodama, uočio je ono što je drugima promaklo - ogroman drevni grad koji je na svom vrhuncu, od 750. do 850. godine, možda bio dom za 30 - 50.000 ljudi - više nego ih danas živi na tom području.

Bogate i složene kulture

Tipično je zapadnjačko razmišljanje da su ‘civilizacije odlazile umrijeti‘ u tropske krajeve, no ovo otkriće moglo bi to mišljenje promijeniti, kaže profesor Marcello Canuto, suvoditelj istraživanja.

Naime, ovaj dio svijeta bio je dom bogatih i složenih kultura.

Zašto je grad na kraju napušten, zasad se još ne zna, ali arheolozi kažu kako bi to dijelom moglo biti i zbog klimatskih promjena.

Valeriana je, kako se čini, bila glavni grad, dugi niz godina skrivena doslovce ljudima ‘pod nosom‘ - tek 15 minuta hoda od glavne ceste u blizini Xpujila gdje danas uglavnom žive Maje.

Slike izgubljenog grada ne postoje jer još nitko nikada nije tamo bio, iako je sigurno nekome palo na pamet da bi se ispod zemljanih humaka mogle skrivati ruševine.

Grad, koji se prostirao na površini od 16,6 kvadratnih kilometara, imao je dva glavna trga s velikim zgradama povezanim nizovima manjih kuća i nasipa.

Imao je i teren na kojem su ljudi igrali drevnu igru ​​loptom koju se smatra pretečom današnje košarke.

Auld-Thomas i profesor Canuto istražili su tri različite lokacije u džungli i pronašli ukupno 6764 zgrade različitih veličina.

Profesorica Elizabeth Graham sa Sveučilišta u Londonu, koja nije bila uključena u istraživanje, kaže da ono podupire tvrdnje da su Maje živjele u složenim gradovima, a ne u izoliranim selima.

Istraživanje sugerira da kada su civilizacije Maja propale u razdoblju oko 800. godine nove ere, to je djelomično bilo zato što su bile tako gusto naseljene i nisu mogle preživjeti klimatske promjene.

‘Smatramo da je na početku sušnih uvjeta ovaj prostor bio pun ljudi, a tako gusta naselja nisu bila dovoljno fleksibilna pa se možda cijeli sustav raspao kako su se ljudi selili dalje‘, kaže Auld-Thomas.

Održanju ovog grada, dakako, nije pomogao ni dolazak španjolskih osvajača u 16. stoljeću koji su također pridonijeli propasti majanskih gradova-država.

Još je mnogo neotkrivenih gradova

Lidar tehnologija je posve nov način na koji arheolozi istražuju područja prekrivena vegetacijom, objašnjava profesor Canuto.

Kad je on prije mnogo godina obavljao svoje prva istraživanja, ručno i jednostavnim instrumentima se pretraživao svaki centimetar tla.

No pomoću Lidara je u 10 godina mapirano 10 puta više područja nego su arheolozi uspjeli pregledati u zadnjih stotinu godina.

Auld-Thomas siguran je da postoje mnoga nalazišta o kojima arheolozi nemaju pojma.

‘Jedna od loših strana otkrivanja mnoštva novih majanskih gradova u eri Lidara je to što ih ima više nego što ćemo ih moći proučiti‘, dodaje.

Istraživanje je objavljeno u akademskom časopisu Antiquity.