‘Sjećanje na 9. svibnja pretvorilo se u religiju, a prizori s Crvenog trga bit će još i gori...‘

Ruski portal Meduza povodom velike proslave Dana pobjede u Rusiji pitao je ruske povjesničare, politologe, sociologe i filozofe tko i kako formira stav ruskih građana o Velikom domovinskom ratu, i može li invazija na Ukrajinu promijeniti njihovo mišljenje. Donosimo isječke.

Viktor Vahstein, doktor sociologije s Fakulteta društvenih znanosti u Moskvi

(...) Tek sredinom kasnih 2000-ih započela je monopolizacija 9. svibnja državnom propagandom - prvo kroz Jurjevsku vrpcu, a zatim kroz dodatne rituale, primjerice parade. Sve to traje do 2015. godine kada dolazi do apoteoze, a odnos prema tom datumu cijepa društvo. Državna propaganda se potrudila da taj praznik proglasi kao "naš". Deveti svibnja postaje nešto poput američkog 4. srpnja.

Neki ljudi to od tada doživljavaju kao oskvrnuće, polaganje šape države na njihovo osobno sjećanje na rat, sjećanje na njihove obitelji. Nastaje ozbiljan razdor između onih kojima je 9. svibnja izvor domoljubnog jedinstva i onih kojima je taj datum sjećanje na obitelj koje im država pokušava oduzeti: To nije o vašem djedu, to je o velikom narodu, čiji nasljednici sada sjede u Kremlju".

Prilično je teško govoriti o tome kako će Ukrajina promijeniti stav prema Danu pobjede. Mnogo će ovisiti i o tome kako se odvije trenutna konfrontacija. U bliskoj budućnosti čekamo pokušaj da se ovaj dan napumpa novim simboličkim resursima jer je jasno kakvu ulogu ima u opravdanju ovoga što se sada događa, sada kada se sve zove denacifikacija. To je gotovo farsičan pokušaj da se ovo prikaže kao drugi križarski pohod. To će naravno dovesti do vrlo snažne desakralizacije 9. svibnja.

Djelomično se to počelo događati, dan prestaje biti obiteljski dan i postaje oruđe propagande. Prema najrealnijim scenarijima 9. svibnja će uskoro prestati biti praznik. Nitko se neće sjećati što, osim ovog rata, stoji iza tog datuma. Baš kao i s Jurjevskom vrpcom, njezine se povijesti malotko sjeća, a u vrlo bliskoj budućnosti postat će zabranjen simbol. Stoga mi se čini da će vrlo brzo pobjednička histerija prestati - sigurno za nekoliko godina, a možda i ranije.

Irina Ščerbakova, povjesničarka, Međunarodni memorijal

Odnos države prema ratu uvijek igra ulogu u sjećanju na rat, danas se u to uvjeravamo svake sekunde. Državna propaganda je od samog početka govorila o pobjedama, a prešutjela poraze i iskrivila gubitke. U državnoj povijesti rata uvijek je strašno puno izobličenja. Ali paralelno, pogotovo dok su borci bili živi, je uvijek postojalo sjećanje naroda na rat. Jer je bio totalan i zahvatio svaku obitelj. U Brežnjevljevo vrijeme naša se pobjeda počela naširoko usađivati kao glavna karika, lijepilo koje spaja sve sovjetske ljude. Počele su svakakve beneficije, poseban odnos prema braniteljima. A ljudi su živjeli u teškim uvjetima. Shvatili su da neke stvari ne smiju reći naglas i zamijenili šutnju za beneficije, čast, poštovanje. Ono što danas vidimo je stostruko intenziviranje trenda iz te ere. Od kasnih 90-ih, nakon što su nas ti ljudi napustili, sve se više oživljavalo sjećanje, destilirano, čak ne ni sjećanje, to je zapravo ideologija, gotovo pa religija. Sada su već zakonom zabranjene neke stvari vezane za sjećanje za rat. To se sada zove omalovažavanje podviga sovjetskog naroda.

Bijele su mrlje ono što naša službena historiografija, propaganda i naša država dugi niz godina prešućuju. Glavno je naravno pitanje kada je SSSR ušao u rat: pitanje pakta Molotov-Ribbentrop, podjela Europe, povijest Katina.

U mom sjećanju se odnos Rusa prema Velikom domovinskom ratu mijenjao. Odrasla sam u vrijeme kada je podmetanje Brežnjevljeve propagande počelo izazivati strašnu iritaciju, dosadu, čežnju mojoj generaciji. A sada će se dogoditi isto. Ne vjerujem da ljudi mogu dugo vjerovati mitovima, da se ne žele suočiti s istinom. Štoviše, sjećanje i poznavanje povijesti tog rata izuzetno je povezano s onim što se danas događa. Danas su napisane brojne knjige o vlastitim ratnim zarobljenicima, o Gulagu tijekom rata, o represijama, tragičnim pogreškama naših vojskovođa. Oni koji žele znati, mogu.

Promjena ruskih stavova prema 9. svibnju već se događa. Pa makar samo zato što je i Ukrajina bila dio SSSR-a i prošla kroz Veliki rat na najstrašniji način. Taj rat nas je trebao ujediniti. Ali vidite što se dogodio, do čega smo došli. To me odvojilo od ogromnog broja ljudi u Rusiji. A sada, u bliskoj budućnosti, samo će biti još i gore. Država će na Crvenom trgu sama pjevati svoje mantre, bez saveznika. Gdje će biti prijelomna točka? Ne znam. Ali vjerujem da će se dogoditi. Inače možete pasti u strašan povijesni pesimizam.

Aleksandar Baunov, stručnjak, Carnegie Fond

U usporedbi s vremenom kada sam išao školu, razlika u stavovima je značajna. Najvažnija razlika između 70-ih i 90-ih je prisutnost velikog broja živih, aktivnih sudionika, u onim godinama. Kada sam bio dijete, sudionici nisu bili čak ni jako stari. Bilo ih je na desetine milijuna i oni su formirali odnos prema ratu u društvu. Na primjer moja baka je bila časnica u vojsci i borila se na samo protiv Nijemaca već i protiv zapadnoukrajinskih partizana. Ali nikada nije bila nositelj mržnje prema Zapadu, ni prema Nijemcima, ni prema zapadnim Ukrajincima.

Era Vladimira Putina pala je na odlazak ovih ljudi, a vlasti su praktički monopolizirale priču o ratu i počele je upotrebljavati u svoju korist. To vlasti nisu mogle ni u Sovjetsko vrijeme.

U poslijeratnom Sovjetskom savezu sjećanje na rat bilo je sjećanje pobjedničkog naroda na svoju pobjedu. Sukladno tome, u tom sjećanju nije bilo kompleksa inferiornosti ili "weimarskih sindroma". Od 90-ih godina ruski narod je počeo formirati kompleks poražene strane. Pojavila se napetost koja prije nije postojala iako su ljudi već u kasno sovjetsko doba govorili: Zašto mi, pobjednici, živimo lošije od poraženih?

U drugom razdoblju vlasti Vladimira Putina, nakon 2012. godine, sukob sa Zapadom trebao je opravdanje. Izgrađen je na dva temelja: na našem nepravednom porazu u hladnom ratu, i, s druge strane, na našoj poštenoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ne samo to, nego Zapad ne želi priznati našu ulogu u pobjedi. Pojavila se retorika: uvrijedili su nas, upropastili, gurnuli u siromaštvo i nerazvijenost, a ne prepoznaju čak ni naš doprinos. Iz toga se razvija novi stav koji je revanšistički. Oduzeta pobjeda mora se vratiti. Dan pobjede više se nije slavio kao kraj rata već kao proslava neke buduće pobjede. Umjesto skidanja uniforme za čovjeka 2000-ih dan pobjede postao je dan kada se navlači uniforma.

Rusija je razgovarala sa Zapadom iz pozicije da joj nije dovoljno zahvalan. Za Europu je bilo doista neugodno biti zahvalna poprilično autoritarnoj državi. Tijekom Hladnog rata potamnilo je sjećanje na ključnu rusku ulogu u porazu Hitlera. Ruski razgovor o tome stvarao je unutarnju nelagodu Europi. Invazija Ukrajine oslobodila je Europu te nelagode. Postignut je obrnut učinak.

To se odnosi i na Ukrajinu. Invazija je započela s idejom "da oni tamo uništavaju naše spomenike, brišu imena naših maršala", a sada ćemo ići u tenkove i obnoviti naše zajedničko sjećanje. Vidimo, sasvim suprotan učinak. Razumljiva je želja vlasti da spoji dva rata – nastavak sovjetskog rata čak ne protiv Ukrajine nego protiv Europe koju su zauzeli nacisti.

Uzurpacija proslave dana pobjede od strane države oduvijek je zabrinjavala rusku inteligenciju. Mislim da će ove godine inteligentnoj osobi biti posebno teško slaviti Dan Pobjede, čestitati. Ali mislim da se za masu građana ništa neće promijeniti jer ovaj rat vide kao rat nastavka, pobjedu Rusije nad nekim tko ju je uvrijedio. No za inteligenciju je teško kao i za racionalno rasuđivanje. Vjerski vođe slavili su Uskrs. Ali teško je slaviti uskrsnuće kada su uništenje i smrt svuda oko nas. Ipak, slavili su neki, a tako će i ovaj praznik.

Sergej Tojmecov, izvanredni profesor na Sveučilištu St. Louis

Mislim da je u slučaju Rusije odnos stanovnika prema ratu formiran danas isključivo kroz državu. Država je monopolizirala proces formiranja odnosa ne samo kroz zabrane i zakone vezano za taj rat već i kroz intenzivno uvođenje komemorativnih praksi i rituala. Kakav je sada odnos Rusa prema Velikom domovinskom ratu?

Ključna riječ je sada. Donedavno su se mnogi u znanstvenoj zajednici pitali čemu tolika pažnja države prema kolektivnom sjećanju na rat? Svi dogovori su se svodili na to da je glorifikacija i mitologizacija nužna za formiranje nacionalnog jedinstva. Kao naprimjer 4. srpnja u SAD-u. Bilo je mišljenja da služi kao štit za prikrivanje žrtava sovjetskog režima. Nakon 24. veljače postali su jasni motivi države. Sada ovaj metodični rad države na stalnom podsjećanju izgleda kao priprema za novi sukob. Za održavanje borbenog duha. Pogledajte samo propagandne memove koji se šire za agitaciju stanovništva. Svi memeovi su izgrađeni na zrcalnoj slici tog rata i ove "specijalne operacije"

Nažalost programi države i društva danas su vrlo slični, ako ne i identični. Ali ne bi trebalo biti tako. Zadaća društva trebala bi biti razotkrivanje tih događaja. Moramo aktivirati antiratni smisao poruke sjećanja na rat. Potrebno je vratiti sjećanja na rat kao na traumu i bol, Dan pobjede kao dan žalosti. Mislim da je to prirodan proces. S obzirom na to da je državna propaganda potpuno monopolizirala sjećanje na rat, prirodno je očekivati odbijanje ovog događaja u cjelini od određenog dijela društva. Istodobno, od svih onih koji podržavaju specijalnu operaciju u Ukrajini kult Velikog domovinskog rata bit će još svetiji i neosporiviji. Rusko društvo sada je potpuno podijeljeno. Stoga će stav prema proslavi biti krajnje suprotan. Oni koji rat u Ukrajini vide kao tragediju, doživjet će sramotu pred djedovima i bakama, a oni koji su ponosni osjetit će se kao reinkarnirani nasljednici onoga što su im preci započeli, ali nisu dovršili.

Roman Guljajev, specijalisti političke filozofije

Odnos prema ratu ovisi o tome koliko je svježe iskustvo. Trenutno mislim da se malo toga promijenilo u ruskoj percepciji Velikog domovinskog rata. Druga je stvar što će se dogoditi s ovom slikom: postoji potencijal za novo promišljanje i to ne samo od strane stručnjaka.

Teško mi je davati prognoze o društvu, ali sam za to da prošlost u masovnoj svijesti treba biti oslobođena uljepšavanja i pojednostavljivanja. Tako da društvo ima hrabrosti gledati na povijest onako kako je gledaju povjesničari. Bez toga društvo ne može sazreti.