Prvi simptom da ovdje nešto dramatično nije u redu osjetio sam čim su se rastvorila klizna vrata aerodroma. Umjesto ugodne klimatizirane atmosfere supermoderne zračne luke sudario sam se sa zidom neke memljive, mokre i vruće smjese koja se valjda samo u strogom tehničkom smislu može smatrati zrakom. Šok za organizam je neopisiv. Disanje se na trenutke čini više kao otvaranje usta pod vodom, čestice sparnog zraka lijepe se za vas i cvrče po koži, znoj ne može pobjeći iz tijela dovoljno brzo. A još nisam ni kročio na sunce.
Još jednom sam pogledao na aplikaciju za vrijeme na mobitelu. Srećom, bilo je već iza 18 sati pa je vrućina malko popustila od dnevnog maksimuma - pala je na 35 stupnjeva, osjećaj topline 42, vlaga u zraku 100 posto. Dobrodošli u Seul u...