SAD je okrenuo nuklearni arsenal prema Kini

Predsjednik Joe Biden još u ožujku odobrio je tajni plan prema kojem se fokus američke nuklearne strategije prebacuje na NR Kinu. Objavljivanje te šture informacije ima enormnu političku i sigurnosnu težinu ne samo zbog toga jer predstavlja nastavak globalne polarizacije, nego dolazi u trenutku dok oprezniji analitičari još očekuju kakva će biti reakcija režima Vladimira Putina na ofenzivu ukrajinskih trupa na ruskom teritoriju tj. na upad kakav Rusija nije doživjela od 1945. godine. Procjena je Pentagona, pišu američki mediji, da NR Kina gomila nuklearni arsenal tom brzinom da će tijekom sljedećeg desetljeća početi parirati Sjedinjenim Državama i Rusiji.

Amerikanci su i dalje ekstremno tajnoviti oko nuklearnih planova za Kinu, mediji su dobili tek informaciju da će više detalja biti poznato neposredno prije nego Biden napusti Bijelu kuću. Informacija da vodeća vojna sila svijeta prebacuje fokus nuklearne strategije s Rusije na vodeću ekonomsku silu današnjice - Kinu - sigurno ima povijesnu težinu u međunarodnim odnosima, ali je još nejasno koliku težinu. Nakon objave informacije da Amerikanci okreću nuklearno oružje prema Kini, najvjerojatnije ne treba očekivati brzu normalizaciju odnosa. Izglednije je raspravljati o scenarijima nalik Hladnom ratu između Sjedinjenih Država i SSSR. O scenariju globalnog nuklearnog razračunavanja ne treba raspravljati jer se u svakom slučaju čini kao suluda, ali, nažalost, sve realnija opcija za budućnost čovječanstva.

Nakon što je potvrđeno da je Biden naredio reviziju strategije pod nazivom „Nuclear Employment Guidance“, koja podrazumijeva koordinaciju Kine, Rusije i Sjeverne Koreje protiv Amerike, razvidno je da najjača nuklearna sila na planetu ne računa samo na mogućnost nuklearnog dvoboja s Rusijom, nego opće globalno razračunavanje nuklearnim projektilima, kao da se radi o nekoj artiljerijskoj čarki, samo velikih razmjera. Nejasno je da li Amerikanci računaju da iz nuklearnog holokausta mogu izaći kao pobjednici.

Što se očekuje od saveznika?

„Nuclear Employment Guidance“ povjerljiv je dokument koji se osvježava svake četiri godine. Ne postoje elektronske kopije. Navodno čak nije poznato koliko točno ima fizičkih primjeraka američke nuklearne strategije. Informacije iz strategije dostupne su samo za probrane, najviše dužnosnike Sjedinjenih Država i malobrojne visoke časnike Pentagona. Stoga ne možemo znati što Amerikanci u „osvježenoj“ nuklearnoj strategiji očekuju od europskih saveznika; trebamo li se, mi, Europljani na neki način priključiti globalnom nuklearnom „obračunu kod O.K. Corrala“? Američka javnost, piše New York Times, doznala je za promjenu nuklearne strategije od dva visoka dužnosnika, škrta na pojašnjenjima.

S obzirom da vremešni predsjednik Biden evidentno ima katastrofalne rezultate u međunarodnoj politici (blamaža u Afganistanu, višegodišnji rat u Ukrajini, jačanje globalnih polarizacijskih procesa...) otvara se pitanje da li je osoba s umanjenim fizičkim i mentalnim sposobnostima donijela ispravnu političku i sigurnosnu odluku. To nije pitanje koje se smije politizirati.

"‘Predsjednik je nedavno izdao ažurirane smjernice za razmještanje nuklearnog oružja kako bi parirao više protivnika s nuklearnim oružjem‘, rekao je Vipin Narang, M.I.T. nuklearni strateg koji je služio u Pentagonu te pojasnio: ‘Posebno su uočljive smjernice koje su odgovor na značajno povećanje veličine i raznolikosti kineskog nuklearnog arsenala‘... U lipnju se viši direktor Vijeća za nacionalnu sigurnost za kontrolu naoružanja i neproliferaciju, Pranay Vaddi, također osvrnuo na dokument, prvi koji je detaljno ispitao jesu li Sjedinjene Države spremne odgovoriti na nuklearne krize koje izbiju istovremeno ili uzastopno, s kombinacijom nuklearnog i nenuklearnog oružja. Nova strategija, rekao je g. Vaddi, naglašava ‘potrebu odvraćanja Rusije, NR Kine i Sjeverne Koreje istovremeno‘, koristeći akronim za Narodnu Republiku Kinu“, piše New York Times.

Čini se da su američki obavještajci uvjereni da bi Rusija, Kina i Sjeverna Koreja mogle koordinirati snage u nuklearnom ratu. Navodno istražuju je li moguće da im se protiv Amerike pridruži i Iran. Više, dakle, uopće ne trebamo govoriti možebitnom o nuklearnom ratu između Sjedinjenih Država i Rusije, nego o pravom Prvom svjetskom nuklearnom ratu, koji će, najvjerojatnije, biti i posljednji svjetski ili bilo kakav veliki rat.

Američki mediji objašnjavaju promjenu nuklearne strategije prema NR Kini i prijetnjama režima Vladimira Putina da će u Ukrajini primijeniti nuklearno oružje. Nejasno je zašto su povezali prijetnje Rusije Ukrajini s NR Kinom, ali je sigurno da informacija o NR Kini, kao niti drugim režimima koji su postali nove nuklearne mete, neće biti dočekana s aplauzom.

Ubrzani razvoj kineskog arsenala

Ako se prati logika zaključivanja američkih medija, koji su brifirali eksperti za nacionalnu sigurnost, Rusi su (ne)djelima prvo uvjerili Pentagon da ne treba računati da je nuklearno oružje samo sredstvo odvraćanja, nego će ga upotrijebiti u konfliktima koje smo do sada definirali kao „konvencionalne“. Nakon toga su Amerikanci pak zaključili da treba ciljati NR Kinu jer ubrzano razvija vlastiti nuklearni arsenal. Sjeverna Koreja je unatoč američkim pritiscima održala nuklearni program, što je navodno dovoljno da ih se tretira kao ruskog nuklearnog saveznika.

Ono što je „zabavno“ je činjenica da je drastični zaokret američke nuklearne strategije zasada nije tema američke predsjedničke kampanje. Biden je javno potvrdio izmjenu nuklearnih planova, ali je odbio dati više detalja. Hoće li Kamala Harris i Donald Trump pretvoriti novu nuklearnu utrku u jedan od američkih unutrašnjopolitičkih okršaja, u kojima prezir prema političkom protivniku zamagljuje temeljnu logiku? Što ako i Harris i Trump procjene da će lakše skupiti poene ako hrabro najave nuklearnu eliminaciju nacije s 1,4 milijarde stanovnika? NR Kina već je spominjana u zadnjoj izmjeni nuklearnih smjernica za vrijeme Trumpovog mandata, ali se navodno nije radilo o izmjenama tako visokog sigurnosno-političkog značaja.

„Bidenova strategija izoštrava taj fokus kako bi odražavala procjene Pentagona da će se kineske nuklearne snage proširiti na 1000 do 2030. i 1500 do 2035., što je otprilike broj koji Sjedinjene Države i Rusija sada raspoređuju. Zapravo, Peking realizira planove brže od očekivanog... Nova polja silosa, koje su prije tri godine uočili komercijalni sateliti, puni nuklearnim projektilima. Postoji još jedna zabrinutost u vezi s Pekingom: sada je zaustavio kratkotrajni razgovor sa Sjedinjenim Državama o poboljšanju nuklearne sigurnosti i sigurnosti - na primjer, dogovorom da će jedni druge upozoriti na predstojeće raketne pokuse ili postavljanjem vrućih linija ili drugih načina komunikacije kako bi se osiguralo da incidenti ili nesreće ne eskaliraju u nuklearne susrete“, piše NYT.

U ovom kontekstu treba obratiti pažnju da je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, objašnjavajući skupini ambasadora zašto je poslao brigade na ruski teritorij, da su ruske ‘crvene linije‘ koje se ne smiju prijeći obični blef. Nejasno je zbog čega gospodin, koji je po profesiji bivši komičar, da je ‘ekspertno‘ mišljenje da zlikovac Vladimir Putin - diktator koji nije prezao poslati u smrt stotine tisuća Rusa da bi se u osnovi pravio jako važan na teritoriju suverene države Ukrajine - neće koristiti taktičko nuklearno oružje ukoliko se osjeti ugroženim. Pitanje koje nam otvaraju smjele teze bivšeg komičara, Zelenskog, zapravo glasi: Je li nam globalni nuklearni obračun kod O.K. Corrala pred vratima? Zelenski kao političar više nema što izgubiti. U slučaju prekida ratnih aktivnosti njegova politička karijera ima minimalne šanse preživljavanja.

S obzirom da su ishodi međunarodne politike Joea Bidena svedeni na dramatičnu polarizaciju bez jasnih izgleda za zaustavljanje pokolja u Rusiji, kao i na produbljivanje globalne podvojenosti zbog izraelske odmazde nad palestinskom djecom u Gazi, sve ozbiljnije postaje pitanje republikanaca treba li 81-godišnji starac na hitnu procjenu kognitivnih sposobnosti jer u javnim nastupima ne djeluje uvjerljivo, a dalje donosi važne odluke koje mogu predodrediti budućnost čovječanstva.

Ima li čovječanstvo šanse?

Ono što je intrigantno da je tijekom cijele karijere gospodin Biden bio izraziti protivnik nuklearne proliferacije. Je li s godinama ‘otvrdnuo‘, pa se pretvorio u klasičnog američkog nuklearnog jastreba, ili je došlo do psiholoških promjena zbog procesa starenja/bolesti? Postavljanje ovih pitanja nije nipošto prorusko, prokinesko, proiransko... nego vrlo naivno, skoro dječje, pitanje ima li čovječanstvo ikakve šanse ako zaustavljanje globalnih polarizacijskih procesa stoji negdje između sniženih kognitivnih sposobnosti jedne važne biološke jedinke i histerije autokratskih režima.

Postoji i mogućnost da je možda nekom u američkoj administraciji palo na pamet da je najobičnije nuklearno zastrašivanje najuvjerljivija moguća taktika za zaustavljanje globalnog političkog kaosa, a da mu istovremeno nije palo na pamet da je to istovremeno najrizičnija strategija? Mi – ostatak svijeta – možemo vjerovati da su američki nuklearni stratezi nepogrešivi u svojim analizama, ali Amerikanci nemaju naročito uvjerljivu administraciju u recentnoj povijesti niti kad donosi druge, manje opasne strategije – ekonomske, socijalne, klimatske.... Ne postoji monopol na nepogrešivost.

U bivšoj SFR postojala je besmislena strategija vojne reakcije odnosno preživljavanja u slučaju nuklearnog rata. U Hrvatskoj tisuće muškaraca koji su prošli obvezni vojni rok u JNA mogu posvjedočiti da lude zapovijedi poput „Nuklearni udar zdesna!“ nisu bili izmišljotina nego otužna realnost niske razine shvaćanja vladajuće nomenklature SFRJ što zapravo znači nuklearna detonacija s desne strane. Svim ročnicima bilo je jasno da je očekivani odgovor na naredbu bahatih JNA razvodnika - hrabro bacanje u jarak pored ceste - doista besmislen. Ponekad su JNA razvodnici zbog pojačavanja „nuklearnog dojma“ oko JNA ročnika na izdvojenim trenažnim lokacijama bacali suzavac, vjerojatno da bi pojačali dojam apsurdnosti. Hoće li našu djecu zbog konfrontacije najvećih globalnih sila čekati stvarnost kakvu su ročnici JNA osamdesetih doživljavali kao bolesnu maštu partijaca i priglupih generala?

Ovo nipošto nije sugestivno pitanje nego provociranje inzistiranja na civilizacijskim dosezima zajedničkim za čovječanstvo.